1

                            Broj:Pž-1475/2017

  

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Renate Popović kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. J.L., zbog prekršaja iz članka 289. stavka 1. i 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13. i 92/14.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Slavonskom Brodu od 5. svibnja 2017., broj: Pp 2.P-310/15-14, u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se žalba okr. J.L. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15. i 70/17.), okr. J.L. se oslobađa obveze da naknadi troškove žalbenog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Slavonskom Brodu od 5. svibnja 2017., broj: Pp 2.P-310/15-14, proglašen je krivim okr. J.L. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz članka 289. stavka 1. i 9. (ispravno: stavka 1. i 4.) Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 5.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja 2/3 izrečene novčane kazne, te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 800,00 kuna.

 

              Istom presudom, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju šest mjeseci.

 

              Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te prekršajnopravne sankcije. Predlaže da se, iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da je točno da ga je sud obavijestio o ročištu i da je točno da je bio na putu, ali da mu poziv nije bio uručen kako se telefonski dogovorio sa sudom, nego pet mjeseci kasnije kada je opet bio u inozemstvu, a da pisanu obranu nije dostavio jer nije znao o kakvom se prekršaju radi s obzirom da je imao mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije.

 

Time se očigledno, iako to nije izrijekom navedeno, žalba podnosi zbog tzv. relativno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, smatrajući da je okrivljeniku u postupku povrijeđeno pravo obrane.

 

Iz podataka u spisu nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno, na glavnu raspravu 4. svibnja 2017., okrivljenika pozvao na način da je poziv istaknuo na oglasnu ploču, budući da su bile ispunjene pretpostavke iz članka 145. stavka 5. Prekršajnog zakona. Naime, Prekršajni sud u Splitu, kao zamolbeni sud, je okrivljeniku uputio poziv za ročište 16. rujna 2016., okrivljenik je pisanim putem zamolio odgodu, čemu je udovoljeno, pa je okrivljeniku upućen poziv za ročište 16. veljače 2017., koji se vratio s naznakom „obaviješten nije tražio“, a nalog za dovođenje nije izvršen jer okrivljenik nije zatečen na adresi. Stoga je osnovano prvostupanjski sud zaključio da postoje okolnosti koje ukazuju da okrivljenik očito izbjegava primitak poziva i poziv za glavnu raspravu 4. svibnja 2017. istaknuo na oglasnoj ploči.

 

Dakle, u konkretnom slučaju nije sporno da okrivljenik ima saznanje da se protiv njega vodi prekršajni postupak, koja činjenica se žalbom ni ne osporava. Neosnovano okrivljenik u žalbi navodi da nije mogao dostaviti pisanu obranu jer „nije znao o kakvom se prekršaju radi s obzirom da je imao mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije“, budući da je u ovom postupku okrivljenik podnio prigovor na prekršajni nalog i time sam inicirao provođenje prekršajnog postupka, pa je sasvim sigurno znao što je predmet postupka. Osim toga, sukladno odredbi članka 150. Prekršajnog zakona, okrivljenik ima pravo svakodobnog razgledavanja, prepisivanja i preslikavanja spisa pa se tim više ne mogu prihvatiti opravdanim i osnovanim žalbeni navodi da okrivljenik „nije znao o kakvom se prekršaju radi“ jer je to svakodobno mogao provjeriti i utvrditi.

 

Kako je, dakle, u ovom prekršajnom postupku dostava poziva okrivljeniku uredno izvršena, to je prvostupanjski sud pravilno i osnovano, sukladno članku 167. stavku 3. Prekršajnog zakona, proveo postupak bez njegove prisutnosti, pravilno zaključivši da ispitivanje okrivljenika nije potrebno i da to nije od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

 

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ističe da prvostupanjski sud nije ispitao ni jednog od svjedoka koje je on predložio te prigovara vjerodostojnosti iskaza policijskog službenika M.F., prikazujući događaj drugačijim nego što to proizlazi iz iskaza tog svjedoka.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica.

 

U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije ispitao ni jednog svjedoka kojeg je okrivljenik predložio treba navesti da okrivljenik tijekom prekršajnog postupka nije iznosio nikakve dokazne prijedloge, slijedom čega niti nije postojala obveza prvostupanjskog suda da se u tom smislu očituje. Naime, u ovom prekršajnom predmetu je tijelo državne uprave kao ovlašteni tužitelj, prije pokretanja prekršajnog postupka, izdalo prekršajni nalog na koji je okrivljenik pravodobno podnio prigovor. Prigovor protiv prekršajnog naloga ne predstavlja obranu okrivljenika (jer prekršajni postupak još uvijek nije bio pokrenut), to je pravni lijek protiv prekršajnog naloga kao posebne odluke o prekršaju i njegovim ulaganjem se definira daljnji tijek prekršajnog predmeta, ovisno o tome da li je podnesen prigovor zbog poricanja prekršaja (o čemu se ovdje radi) ili je podnesen prigovor zbog izrečene odnosno primijenjene prekršajnopravne sankcije, oduzete imovinske koristi ili određenih troškova u povodu izdavanja prekršajnog naloga. Uvidom u spis utvrđeno je da, nakon što je prekršajni postupak bio pokrenut, okrivljenik nije sudjelovao u prekršajnom postupku, nije iznosio obranu, a niti je iznosio bilo kakve dokazne prijedloge, pa dakle nije bilo osnove za bilo kakvo očitovanje prvostupanjskog suda u tom smislu.

 

Nadalje, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaz svjedoka policijskog službenika M.F. Iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da se vrlo dobro sjeća inkriminiranog događaja, da je s još jednim policijskim službenikom vršio kontrolu prometa na cesti, da je zaustavio kombi vozilo i utvrdio da njime upravlja J.L., za kojeg je provjerom u IS MUP-a utvrdio da mu je tijeku izvršenje zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije. Iskaz ovog svjedoka ne ostavlja nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica i prvostupanjski sud mu je s pravom poklonio vjeru jer je dan jasno i okolnosno i nema niti jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost njegovog iskaza, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. Osim toga, ne postoje razlozi zbog kojih bi on neosnovano teretio okrivljenika.

 

S obzirom na navedeno, nije bilo osnove za izvođenje daljnjih dokaza, budući da su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica, pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, okrivljenik navodi da je oženjen, da ima maloljetnu kćer, da ni on, ni supruga nisu zaposleni, da su u jako lošoj financijskoj situaciji, da radi sezonski i honorarno, da često ide u inozemstvo, da mu je potrebna vozačka dozvola, a posebno u sezoni jer vozi transfere sa splitskog aerodroma.

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjene prekršaje izrekao mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 15.000,00 kuna ili kazna zatvora do 60 dana, pa imajući na umu pogibeljnost počinjenog prekršaja, koja se ogleda i u tome što je sam zakonodavac procijenio i predvidio da se za ovaj prekršaj može izreći, osim novčane, i kazna zatvora, u povezanosti sa činjenicom da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne, i ovaj sud smatra da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

Nadalje, ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da inkriminirano ponašanje okrivljenika predstavlja teži oblik kršenja prometnih propisa, što uz činjenicu da je okrivljenik u ovom postupku proglašen krivim upravo zbog nepoštivanja zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom koja je bila na snazi, i po ocjeni ovog suda, postoji opasnost da će okrivljenik upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa, pa je prvostupanjski sud pravilno i osnovano izrekao zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od šest mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.

 

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba ni zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Po ocjeni ovog suda, a imajući na umu prethodno navedeno, okolnost koja se ističe u žalbi o neophodnosti posjedovanja vozačke dozvole za obavljanje poslovnih obveza nije od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog suda o zaštitnoj mjeri.

 

Odlučujući o troškovima prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točka 3.b) Prekršajnog zakona, ovaj sud je okrivljenika oslobodio obveze naknade istih, budući da iz podataka u spisu, kao i navoda podnesene žalbe, proizlazi da je slabog imovnog stanja, zbog čega bi, po ocjeni ovog suda, plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Stoga je, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 11. listopada 2017.

 

 

 

              Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Slavonskom Brodu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.