- 1 -              Revr 19/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 19/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o. Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2435/15-2 od 8. studenoga 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4624/12-25 od 30. rujna 2015., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku H. I. d.o.o., Z., da tužitelju M. G. isplati iznos 20.817,34 kn bruto, s pripadajućim zateznim kamatama do 30. lipnja 2011., po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim na iznos:

-          412,00 kn od 16. siječnja 2010.

-          692,16 kn od 16. veljače 2010.

-          692,16 kn od 16. ožujka 2010.

-          758,08 kn od 16. travnja 2010.

-          774,18 kn od 16. svibnja 2010.

-          695,52 kn od 16. lipnja 2010

-          778,32 kn od 16. srpnja 2010.

-          778,32 kn od 16. kolovoza 2010.

-          728,64 kn od 16. rujna 2010.

-          728,64 kn od 16. listopada 2010.

-          811,44 kn od 16. studenoga 2010.

-          728,64 kn od 16. prosinca 2010.

-          761,76 kn od 16. siječnja 2011.

-          1.167,48 kn od 16. veljače 20111.

-          993,60 kn od 16. ožujka 2011.

-          1.142,64 kn od 16. travnja 2011.

-          398,72 kn od 16. svibnja 2011.

-          1.096,48 kn od 16. lipnja 2011.

-          1.146,32 kn od 16. srpnja 2011.

-          1.071,56 kn od 16. kolovoza 2011.

-          1.146,32 kn od 16. rujna 2011.

-          1.171,24 kn od 16. listopada 2011.

-          1.046,64 kn od 16. studenoga 2011.

-          1.096,48 kn od 16. prosinca 2011. kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog

postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sve u roku 8 dana“ kao neosnovan.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I Djelomično se preinačava presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4624/12-25 od 30. rujna 2015., u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa 3.830,20 kn sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos 3.830,20 kn sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, i to

- na iznos 389,16 kn od 16. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 331,20 kn od 16. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 380,88 kn od 16. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 133,12 kn od 16. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 366,08 kn od 16. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 382,72 kn od 16. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 357,76 kn od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 382,72 kn od 16. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 391,04 kn od 16. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 349,44 kn od 16. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos 366,08 kn od 16. prosinca 2011. do isplate,

u visini obračunatoj za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

 

              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 1.406,25 kn, u roku od osam dana.

 

              II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje ista presuda u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa 16.987,14 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose naznačene u izreci dospjele u razdoblju od siječnja 2010. do siječnja 2011., te nadalje

- na iznos 778,32 kn za razdoblje od 16. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 662,40 kn za razdoblje od 16. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 761,76 kn za razdoblje od 16. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 265,60 kn za razdoblje od 16. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 730,40 kn za razdoblje od 16. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 763,60 kn za razdoblje od 16. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 713,80 kn za razdoblje od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 763,60 kn za razdoblje od 16. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 780,20 kn za razdoblje od 16. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 697,20 kn za razdoblje od 16. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos 730,40 kn za razdoblje od 16. prosinca 2011. do isplate, te se potvrđuje pobijana presuda u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u zahtjevu za isplatu dosuđenog bruto iznosa 3.830,20 kn.

 

              III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak za sastav žalbe u iznosu 281,25 kn, u roku od osam dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, tužitelj je podnio  reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a riječ je pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da se ukine pobijanu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate razlika plaće za 2009., 2010. i 2011. godinu u bruto iznosima pobliže naznačenim u izreci presude suda prvog stupnja s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i troškovima postupka koje tuženik tužitelju nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, s tvrdnjom da takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I.

 

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno, a koja utvrđenja je prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da je odredbom čl. 223. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost H. I. od 25. srpnja 2007. (dalje: KU) određeno da su stranke tog ugovora suglasne da se u razdoblju primjene istog, cijena sata rada povećava za svaku započetu godinu za 6%, dok je odredbom čl. 223. st. 2. KU-a propisano da se usklađivanje cijene sata rada prema st. 1. iste odredbe ne smatra izmjenom KU-a te da se isto obavlja prvim radnim danom u započetoj godini,

 

- da je 11. veljače 2009. sklopljen III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU-a prema kojem se za 2009. neće povećavati cijena sata rada, a da će se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010.,

 

- da je 9. prosinca 2009. sklopljen Sporazum kojim se mijenja KU i njegovi aneksi (dalje: Sporazum), a kojim je određeno da se plaće radnika privremeno u 2010. „zamrzavaju“ na način da se cijene sata rada (važeće u 2009.) neće mijenjati do kraja 2010., osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža te da je čl. 5. st. 1. Sporazuma ugovoreno da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011., dok je čl. 5. st. 2. Sporazuma ugovoreno, da ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada smatrati će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. KU-a,

 

- da je 26. studenoga 2010. sklopljen V. Aneks KU kojim su određene bruto cijene sata rada za radna mjesta određena Pravilnikom o organizaciji tuženika, ali istim nije uređeno i pitanje općenite cijene sata rada kao niti uvećanje iste za sve zaposlene u smislu odredbe čl. 5. Sporazuma od 9. prosinca 2009.

 

Nakon provedenog postupka prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev u cijelosti ocjenjujući da tužitelj nema pravo na utuženu razliku u predmetnom vremenskom razdoblju po osnovi povećanja cijene sata rada od šest posto za svaku započetu godinu.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na isplatu razlike plaće za razdoblje od mjeseca prosinca 2009. do mjeseca prosinca 2010., obzirom na to da je između Sindikata s pravom na kolektivno pregovaranje u H. I. d.o.o. i Uprave tuženika postignut sporazum da se cijene sata rada neće povećavati u 2009. i 2010., zbog čega je u tom dijelu odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće u 2011. drugostupanjski sud smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada pravo na isplatu razliku plaće za 2011. u visini od 6% zbog čega u tom dijelu preinačava prvostupanjsku presudu i prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući da se u tom razdoblju primjenjuje odredba čl. 5. st. 2. Sporazuma, prema kojoj se u tom slučaju smatra da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. KU/07 i da tužitelju za 2011. pripada pravo na uvećanje cijene sata rada za 6%.

 

Tužitelj je u reviziji postavio sljedeće pitanje:

 

„Ostvaruju li djelatnici H. I. d.o.o. pravo na uvećanje cijene sata rada od 6% za svaku započetu godinu za razdoblje 2009. i 2010. godine u situaciji kada poslodavac prilikom donošenja izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora nije postupio sukladno odredbi čl. 229. Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I. d.o.o. od 25. srpnja 2007. obzirom prijedlog izmjena i dopuna mora biti podnesen u pisanom obliku i obrazložen?“

 

Kao razlog važnosti postavljenog pravnog pitanja revident navodi različitu praksu sadržanu u odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R 527/15 od 30. ožujka 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4626/12 od 30. rujna 2015. i u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.b st. 3. ZPP ovaj sud ocjenjuje da navedeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom na to da je o pitanju prava na uvećanje plaće cijene sata rada od šest posto za razdoblje 2009. i 2010. na temelju odredbi Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I., Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje u presudi poslovni broj Revr-824/16-2 od 6. prosinca 2016. u kojoj je naveo:

 

„Odredbom čl. 223. st. 1. KU/07 stranke ugovora su se suglasile da se za razdoblje primjene tog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% (šest posto), a da se usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. tog članka ne smatra izmjenom Kolektivnog ugovora i obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini (st. 2.).

 

Odgodu primjene citirane odredbe za razdoblje 2009. ugovorne strane su suglasno prihvatile čl. 2. III. Aneksa KU/07 od 11. veljače 2009. koja glasi:

 

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijene sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009.

 

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010.“.

 

Postupajući u skladu s odredbom st. 2. čl. 2. III. Aneksa KU/07, ugovorne strane su 9. prosinca 2009. sklopile Sporazum (IV. Aneks KU/07) kojim su se u odredbi čl. 3. suglasile da se plaće radnika u društvu H. I. d.o.o., privremeno, u 2010., „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009. godini) neće mijenjati do kraja 2010., osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

 

Mogućnost da poslodavac (tuženik) tijekom rujna 2010. pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada i za 2011., predviđena je čl. 5. st. 1. Sporazuma, te ukoliko to ne učini, smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj 06/07 od 23. kolovoza 2007. (st. 2.).

 

Prema tome, primjena odredbe čl. 223. KU/07, odnosno povećanje cijene sata rada od 6% suspendirano je za razdoblje 2009. i 2010. i to suglasnošću ugovornih strana iz III. Aneksa KU/07 i Sporazuma.“

 

Stoga kako je pobijana odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na stavu koje je podudarno s navedenim shvaćanjem, to naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbaciti reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP zbog čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 11 . listopada 2017.