- 1 -              Revr 90/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 90/17-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o. iz R., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. i J. iz R., protiv tuženika T. N. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. D., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1673/11-3 od 24. ožujka 2015., ispravljene i dopunjene rješenjem istog suda, poslovni broj Gž R-1673/11-7 od 22. studenoga 2016., kojom je djelomično preinačena i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-785/11-69 od 26. travnja 2011., u sjednici održanoj 11. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1673/11-3 od 24. ožujka 2015., ispravljena i dopunjena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1673/11-7 od 22. studenoga 2016., u točki II. i III. izreke te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              2. Ostavlja se sudu svojim rješenjem odlučiti i o troškovima ovog revizijskog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-785/11-69 od 26. travnja 2011. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 255.645,94 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom tekućom od 28. lipnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi koju HNB plaća na devizna sredstva po viđenju, a od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana (točka I. izreke), naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 263.991,88 kn (točka II. izreke) te je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate po stopi od 15% u periodu od 28. lipnja 2004. do 31. prosinca 2007. (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-1673/11-3 od 24. ožujka 2015., ispravljenom i dopunjenom rješenjem istog suda, poslovni broj Gž R-1673/11-7 od 22. studenoga 2016., suđeno je:

 

"I. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-785/11-69 od 26. travnja 2011. u stavku I. izreke te se odbija tužbeni zahtjev za iznos od 230.081,35 €.

 

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u stavku I. izreke za iznos od 25.564,59 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznom kamatom za razdoblje od 28. lipnja 2004. do isplate, time da u dijelu kojim je određena stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos presuda ispravno glasi:

 

".. sa zateznom kamatom od 28. lipnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi koju poslovne banke u mjestu ispunjena plaćaju na devizna sredstva u € po viđenju, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana."

 

III. Odbija se žalba tuženika protiv navedene presude u stavku II. izreke za iznos od 18.635,63 kn.

 

IV. Preinačuje se navedena presuda u stavku II. izreke za iznos od 245.356,25 kn, te se odbija zahtjev tužitelja za parnični trošak za iznos od 245.356,25 kn.

 

V. Nalaže se tužitelju da isplati tuženiku na ime parničnog troška iznos od 177.405,75 k, u roku od 15 dana."

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim nije uspio u sporu, tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženiku naloži plaćanje parničnih troškova, kao i troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 75. ZPP na koju tuženik ukazuje u reviziji tako što navodi da je "drugostupanjski sud (…) odlučivao po žalbi, a nije smio prije nego što se od strane predsjednika drugostupanjskog suda odlučilo o zahtjevu tuženog za izuzećem žalbenog vijeća, a koji zahtjev je tuženi istaknuo u svojoj žalbi na prvostupanjsku presudu."

 

Naime, tuženik je u žalbi protiv prvostupanjske presude tražio izuzeće žalbenog vijeća koje je donijelo prijašnju ukidnu odluku žalbenog suda. Iz spisa i navoda tuženika u reviziji o tom zahtjevu za izuzeće nije odlučeno, a u donošenju drugostupanjske presude sudjelovalo je dvoje sudaca čije je izuzeće traženo.

 

Međutim, povreda odredbe čl. 75. ZPP u ovom slučaju nije bitna jer propust drugostupanjskog suda, na koji ukazuje tuženik u reviziji, u konkretnom slučaju nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, zahtjev za izuzeće tuženik temelji na okolnosti da su suci drugostupanjskog suda sudjelovali u donošenju rješenja, kojim je ukinuta prijašnja prvostupanjska presuda, a koje odluka je, po mišljenju tuženika, "protivna svim pozitivnim propisima uopće pa prema tome i pravnoj znanosti kao takvoj." Okolnost da je sudac u istom predmetu sudjelovao u donošenju drugostupanjskog rješenja (kojim je ukinuta prijašnja prvostupanjska presuda) u kojem je zauzeo neko pravno shvaćanje, s kojim se stranka ne slaže, nije razlog za njegovo izuzeće jer se ne radi o okolnosti koja dovodi u sumnju njegovu nepristranost.

 

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom na koju tuženik ukazuje u reviziji jer su razlozi drugostupanjske presude proturječni.

 

              Predmet spor je zahtjev tužitelja (bivšeg poslodavca) za isplatu ugovorne kazne u iznosu od 255.645,94 EUR u kunskoj protuvrijednosti od tuženika (radnika) zbog nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja.

 

              U provedenom postupku utvrđeno je:

 

              - da je tuženik bio kod tužitelja u radnom odnosu na temelju ugovora o radu od 29. ožujka 1999. do 31. prosinca 2002. na radnom mjestu komercijaliste na neodređeno vrijeme (dalje: Ugovor o radu);

 

              - da je čl. 8. Ugovora o radu ugovoreno da se zaposlenik obvezuje da u slučaju svojevoljnog raskida ugovora neće raditi u istoj djelatnosti, niti kod konkurencije, niti će osnovati vlastitu tvrtku u istoj djelatnosti u roku od 5 godina (st. 1.), a ukoliko zaposlenik prekrši ovu ugovornu obvezu, da je suglasan platiti poslodavcu odštetu (ugovornu kaznu) u visini od 500.000,00 DEM plativo u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (st. 2.);

 

              - da je tuženik dana 29. studenog 2002. podnio zahtjev za prestanak radnog odnosa;

 

              - da je tužitelj dana 10. prosinca 2002. povodom tog zahtjeva donio odluku o sporazumnom raskidu ugovora o radu, u kojoj odluci poziva tuženika na poštivanje odredbe čl. 8. Ugovora o radu kojim je ugovorena zabrana utakmice;

 

              - da se tuženik 1. siječnja 2003. zaposlio u društvu M. S. G. d.o.o. koja se bavi konkurentskom djelatnošću i da je prema vlastitom iskazu nastavio raditi na istim poslovima kao i kod tužitelja.

 

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud je, povodom žalbe tuženika, pozivom na čl. 373.a ZPP, djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 230.081,35 EUR u kunskoj protuvrijednosti, dok je potvrdio prvostupanjsku presudu za isplatu iznosa od 25.564,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da su stranke ugovorile zabranu natjecanja tuženika nakon prestanka ugovora o radu i da je za slučaj nepoštivanja te zabrane predviđeno da će tuženik platiti tužitelju ugovornu kaznu u visini od 500.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti.

 

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da okolnost da je ugovorena zabrana natjecanja za razdoblje od pet godina od dana prestanka radnog odnosa, a što je protivno odredbi čl. 93. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR) – kojom je propisano da se ugovorna zabrana natjecanja ne smije zaključiti za razdoblje duže od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa – ne povlači ništavost cijele ugovorne odredbe o zabrani natjecanja i plaćanju ugovorne kazne sadržane u ugovoru o radu, već samo u dijelu kojim je takva zabrana ugovorena za razdoblje preko dvije godine. Naime, upravo je u smislu čl. 105. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) cilj odredbe čl. 93. st. 2. ZR da se ugovor o zabrani natjecanja oslobodi dijela kojim je zabrana natjecanja bila ugovorena za razdoblje duže od dvije godine i ostane na snazi za razdoblje do dvije godine od dana prestanka radnog odnosa.

 

Polazeći od shvaćanja da je na tuženiku teret dokazivanja okolnosti da ugovor o zabrani natjecanja u smislu čl. 93. st. 5. ZR ne obvezuje radnika, drugostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da cilj ugovorne zabrane u konkretnom slučaju ne bi bio zaštita opravdanog interesa poslodavca, a niti je dokazao da se njome, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika.

 

Međutim, drugostupanjski sud je na temelju ovlaštenja iz čl. 274. ZOO smanjio iznos ugovorne kazne i to na iznos od 50.000,00 DEM, a što po fiksnom tečaju EUR u odnosu na DEM na dan 1. ožujka 2002. od 1,95583, iznosi 25.564,59 EUR. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je ocijenio da je ugovorna kazna nerazmjerno visoka uzimajući u obzir sljedeće okolnosti: da je zabrana natjecanja ugovorena za razdoblje od pet godina, a što je za tri petine duže od najdužeg dopuštenog roka; da tužitelj (s obzirom na radno mjesto komercijaliste i visinu plaće iz Ugovora o radu od 3.750,00 kn) nije vodio poslovnu politiku tuženika i nije mogao raspolagati podacima čijom bi se zlouporabom mogla tužitelju nanijeti takva šteta koja bi opravdavala toliko visok iznos ugovorne kazne; da tužitelj nije preuzeo obvezu isplate naknade plaće tuženiku za vrijeme zabrane natjecanja (neovisno o tome da se u smislu čl. 97. st. 2. ZR može ugovoriti ugovorna kazna i za slučaj da poslodavac ne preuzme obvezu isplate naknade plaće); da je tuženik bio u obvezi uzdržavanja dvoje maloljetne djece.

 

Neke od navedenih okolnosti koje je drugostupanjski sud utvrdio i zbog kojih je smanjio ugovornu kaznu, zapravo predstavljaju okolnosti koje su u činjenično i pravno sličnim slučajevima sudovi uzimali u obzir prilikom procjene obvezuje li ugovor o zabrani natjecanja radnika u smislu odredbe čl. 93. st. 5. ZR – je li poslodavac preuzeo obvezu isplate naknade plaće radniku za vrijeme zabrane natjecanja ili ne, ugovoreno trajanje zabrane natjecanja, poslove koje je radnik obavljao kod prijašnjeg poslodavca, visina ugovorne kazne itd. (tako Vrhovni sud u Revr 1343/11-2 od 15. veljače 2012. i Revr 1550/12-2 od 5. veljače 2014.).

 

Stoga je proturječno obrazloženje drugostupanjskog suda prema kojem, s jedne strane, sud nije utvrdio postojanje okolnosti iz kojih proizlazi da ugovor o zabrani natjecanja u smislu čl. 93. st. 5. ZR ne obvezuje radnika, a utvrdio je, s druge strane, postojanje naprijed navedenih okolnosti za smanjenje ugovorne kazne, a koje su okolnosti očito relevantne prilikom ocjene obvezuje li ugovor o zabrani natjecanja radnika u smislu odredbe čl. 93. st. 5. ZR.

 

Zbog navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo je ukinuti drugostupanjsku presudu u dijelu kojim potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 25.564,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti i predmet vratiti u tom dijelu drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. ZPP).

 

              U nastavku ovog postupka drugostupanjski će sud, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, sukladno čl. 93. st. 5. ZR ocijeniti obvezuju li tuženika ugovorne odredbe o zabrani natjecanja sadržane u ugovoru o radu, a s obzirom na akcesornost ugovorne kazne u smislu čl. 272. ZOO obvezuje li ga i sporazum o ugovornoj kazni sadržan u ugovoru o radu, a u obrazloženju navesti razloge o odlučnim činjenicama: postoji li opravdani poslovni interes poslodavca i je li cilj zabrane natjecanja zaštita tog interesa, a ako postoji interes poslodavca provesti test razmjernosti tog interesa, s jedne strane i prava radnika na rad i napredovanje, s druge strane.

 

              O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud svojom konačnom odlukom (čl. 163. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 11. listopada 2017.