- 1 -              Rev 1987/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1987/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. V. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u S., protiv prvotuženika V. V. iz S., OIB: … i drugotuženika C. L. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica P. B., odvjetnica u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-711/13 od 30. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P-417/07 od 2. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija drugotuženika i ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžx-711/13 od 30. siječnja 2014. i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-417/07 od 2. srpnja 2013. i rješenje istog suda, istog poslovnog broja u dijelu pod toč. I. izreke.

 

II. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je ništav Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) sklopljen 15. svibnja 2000. solemniziran po javnom bilježniku M. R. iz S. pod brojem OU-277/00 i punomoći „S., 9. svibnja 2000.“ u dijelu u kojem prvotuženik kao založni dužnik daje suglasnost da se radi osiguranja novčane tražbine drugotuženika kao vjerovnika, u iznosu 10.834.334,64 kn s pripadajućim kamatama i ostalim sporednim potraživanjima, zasnuje založno pravo (hipoteka) na nekretnini u vlasništvu prvotuženika i to za 1/2 dijela stana na V. (petom) katu, označenog brojem 12, površine 71,93 m2 koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, hodnika, degažmana i lođe, položenog na V. (petom) katu zgrade sagrađene na čest. zem. 9970/50 ZU 14179 k.o. S., anagrafske oznake S., zajedno sa suvlasničkim dijelom čest. zem. na kojoj je zgrada izgrađena proporcionalno veličini za 1/2 dijela predmetnog stana.

 

II. Ima se u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe izvršiti brisanje izvršene uknjižbe ugovorenog založnog prava u iznosu 10.834.334,64 kn s pripadajućim kamatama i sporednim potraživanjima u zemljišnoj knjizi za k.o. S. na teret 1/2 dijela stana označenog brojem 12, površine 71,93 m2, koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, hodnika, degažmana i lođe, položenog na V. (petom) katu zgrade sagrađene na čest. zem. 9970/50 ZU 14179, anagrafske oznake S., te uspostaviti ranije zemljišnoknjižno stanje, a sve temeljem ove presude i bez posebne suglasnosti tuženika.“

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

„I. Svaka strana snosi svoj parnični trošak.

 

II. Odbacuje se tužba u dijelu zahtjeva kojim se traži proglašenje nedopuštenom ovrhe radi namirenja ovršne tražbine drugotuženika u iznosu 10.834,334,64 kn, s pripadajućim kamatama i ostalim sporednim potraživanjima.“

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

„I. Odbijaju se žalbe tužiteljice i drugotuženika kao neosnovane i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda u cijelosti kao i rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom I. izreke rješenja.“

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja drugotuženik je podnio reviziju koja je po svom sadržaju revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatski usvoji reviziju drugotuženika i donese odluku u smislu odredaba čl. 394. i čl. 395. ZPP. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija drugotuženika je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima reviziju ne može podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na temelju odredbe iz čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

S obzirom da priložene presude na koje se drugotuženik poziva kao razlog važnosti zajedno s pitanjima čine cjelinu u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP, to proizlazi da drugotuženik sadržajno postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Ima li mjesta primjeni odredaba o načelu povjerenja u zemljišne knjige i time derogiranju odredaba o ništavim pravnim poslovima te o uvjetima za stjecanje hipoteke, u situaciji kada je u provedenom postupku (prvostupanjskom i drugostupanjskom) utvrđeno da jedan bračni drug (ovdje tužiteljica) nije znao (savjesnost) za raspolaganje od strane drugog bračnog druga s imovinom koja čini njihovu bračnu stečevinu, odnosno je li u predmetnom slučaju trebalo raspraviti pitanje postojanja savjesnosti na strani svih sudionika predmetnog pravnog odnosa, pa time i pitanje savjesnosti drugotuženika?

 

2. Ima li načelo da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, prednost pred načelom zaštite povjerenja u zemljišne knjige?“

 

U odnosu na postavljena pitanja revident ističe da pobijana odluka nije podudarna sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., te sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci poslovni broj Gzz-101/01-2 od 31. siječnja 2002.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavim sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava – hipoteke sklopljenog 15. svibnja 2000., solemniziranog po Javnom bilježniku, u dijelu u kojem je prvotuženik kao založni dužnik dao suglasnost da se radi osiguranja novčane tražbine drugotuženika kao vjerovnika u iznosu 10.834.334,64 kn zasnuje založno pravo (hipoteka) na nekretnini u vlasništvu prvotuženika i to za 1/2 dijela predmetne nekretnine, zatim brisanje u zemljišnim knjigama izvršene uknjižbe ugovornog založnog prava u iznosu 10.834.334,64 kn na teret 1/2 dijela predmetne nekretnine, te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili da su tužiteljica i prvotuženik u braku 58 godina, da su predmetni stan dobili 1967. ili 1968. koji su otkupili zajedničkim sredstvima, da je 15. svibnja 2000. zaključen Sporazum o osiguranju novčane tražbine između prvotuženika i drugotuženika s tim da je prije zaključenja tog Sporazuma predmetni stan u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasništvo prvotuženika, a da je na temelju presude poslovni broj IIP-891/01 od 2. srpnja 2001. predmetni stan upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasništvo tužiteljice i prvotuženika svakog u 1/2 dijela. Također je utvrđeno da tužiteljica nije imala nikakvih saznanja da je sklopljen predmetni Sporazum.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice, zaključujući da kod tužiteljice, kao suvlasnice predmetne nekretnine, ne postoji nesavjesnost u postupanju, te da je predmetni Sporazum u odnosu na 1/2 dijela predmetnog stana nevaljani pravni posao koji u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke, s obzirom da je prvotuženik bez saznanja i suglasnosti tužiteljice predmetnim Sporazumom prenio na drugotuženika više prava na predmetnom stanu nego što ih je imao u tom trenutku, što je suprotno načelu da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima.

 

Po ocjeni ovog suda navedena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i osiguranje ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je pravno shvaćanje sudova u postupku koji je prethodio reviziji u suprotnosti s pravnim shvaćanjem koje je Ustavni sud Republike Hrvatske iznio u odluci poslovni broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.

 

Prije svega valja reći da, ako je predmetni stan, kao bračna stečevina (s obzirom na utvrđenja da su tužiteljica i prvotuženik predmetni stan dobili 1967. ili 1968. kojeg su otkupili zajedničkim sredstvima, te kojeg su isti, prema navodima u žalbi tužiteljice protiv presude P-299/10, u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid, stekli 24. siječnja 1994. sklapanjem Ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo) stečen za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 45/89 i 59/90, u daljnjem tekstu: ZBPO), tada bi za odgovor na postavljena pravna pitanja zbog kojih je podnesena revizija bile mjerodavne odredbe čl. 277. i čl. 283. ZBPO, te odredbe čl. 57., čl. 61. čl. 122. st. 3., čl. 124. i 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, u daljnjem tekstu: ZVDSP) u smislu odredbe čl. 388. st. 1. ZVDSP, a imajući na umu vrijeme zasnivanja hipoteke.

 

Odredbom čl. 277. ZBPO propisano je da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina, dok je odredbom čl. 283. ZBPO propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

 

Na temelju odredbe čl. 130. st. 2. ZVDSP, vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a sukladno čl. 122. st. 3. ZVDSP, nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Odredbom čl. 57. ZVDSP propisano je da kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.

 

Nadalje, odredbom čl. 61. st. 1. ZVDSP-a propisano je da zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali, u st. 2. propisano je da iznimno, od st. 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva: - na pokretnoj stvari, ako je stvar pribavila na temelju naplatnog posla, postupajući u dobroj vjeri, - na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, dok je st. 3. propisano da se odredbe st. 2. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.

 

Odredbom čl. 124. st. 1. ZVDSP-a, propisano je da stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

 

U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. (objavljena u "Narodnim novinama", broj 77/11), Ustavni je sud istakao da djelomično odstupa od svog dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih (odluke broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. i U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008.).

 

U tom smislu Ustavni sud ističe da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.

 

Nadalje, iz citiranih odredbi ZVDSP-a proizlazi (a to je i u suglasnosti sa navedenom odlukom Ustavnog suda) da iznimno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, u situaciji kada vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko i kada su dva sudionika navedenog pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih treća osoba - stjecatelj u dobroj vjeri, a druga je bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla. Polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (čl. 122. ZVDSP-a), prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Stoga je to pravilo i onda kada je bračni drug bio savjestan i nije znao za raspolaganja drugog bračnog druga, odnosno kada su stjecatelj i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-1867/12-2 od 29. listopada 2013., Rev-1592/11-2 od 27. travnja 2016.).

 

Slijedom svega izloženog, valja reći da nije upitno da je jedno od općih načela prava ono prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

 

Stoga, odgovarajući na postavljena pitanja, a imajući na umu naprijed navedene zakonske odredbe, valja zaključiti da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno pravnoj nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, a time i za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, odlučno utvrditi savjesnost ili nesavjesnost (dobru vjeru) svih sudionika predmetnog pravnog posla, dakle tužiteljice koja nije bila formalni sudionik tog pravnog odnosa (u odnosu na koju su sudovi jedino utvrđivali savjesnost), prvotuženika-tužiteljičinog bračnog druga, kao založnog dužnika i treće osobe u predmetnom slučaju drugotuženika, kao stjecatelja založnog prava na predmetnoj nekretnini.

 

Međutim, osnovano revident ističe, da u predmetnom slučaju, zbog pogrešnog pravnog pristupa, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji nisu ispitivali savjesnost odnosno nesavjesnost treće osobe u predmetnom slučaju drugotuženika kao stjecatelja založnog prava na predmetnoj nekretnini, što je od utjecaja na ishod ovog postupka.

 

Zbog svega navedenog, a s obzirom da je savjesnost ili nesavjesnost (dobra vjera) postupanja svih sudionika predmetnog pravnog posla, odlučna za pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju drugotuženika te odlučiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će sukladno odredbi čl. 394.a ZPP, postupajući po dokaznim prijedlozima stranaka ispitati, raspraviti i utvrditi savjesnost ili nesavjesnost svih sudionika predmetnog pravnog posla, s obzirom da o tome ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 11. listopada 2017.