- 1 -              Rev 1603/12-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1603/12-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. O. d.d. F. P., protiv tuženika J. O. d.d. P. R., kojeg zastupa punomoćnica P. H., odvjetnica iz Odvjetničkog društva G. & partneri, P. P., radi isplate  odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-3040/10-3 od 23. travnja 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-328/04-65 od 23. listopada 2009., u sjednici održanoj 11. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

1. Preinačavaju se u cijelosti presuda Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-3040/10-3 od 23. travnja 2012., te presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-328/04-65 od 23. listopada 2009., i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženiku J. O. d.d., P. R. platiti tužiteljici C. O. d.d., F. P. iznos od 49.039,81 kn sa zakonskom zateznim kamatama koje teku:

 

- na iznos od 34.583,89 kn od 1. ožujka 2003. do 31. prosinca 2007., po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5 postotnih poena;

 

- na iznos od 14.455,92 kn od 23. prosinca 2002. do 31. prosinca 2007., po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5 postotnih poena,

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove.“

 

2. Tužiteljici se nalaže naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 18.537,50 kn, u roku od 15 dana od primitka ove odluke.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-328/04-65 od 23. listopada 2009., suđeno je:

 

„I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Tuženik J. O. d.d. R., dužno je tužitelju C. O. d.d. Z., F. P., platiti ukupan iznos od 49.039,81 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

 

- na iznos od 34.583,89 kuna od 1. ožujka 2003. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine na dalje sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5 postotnih poena do isplate;

 

- na iznos od 14.455,92 kune od 23. prosinca 2002. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine na dalje sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5 postotnih poena do isplate,

sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.491,90 kuna u roku od 15 dana.“

 

Presudom Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-3040/10-3 od 23. travnja 2012., u povodu žalbi obiju stranaka, odlučeno je:

 

„I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. P-328/04-65 od 23. listopada 2009. godine u točki I. izreke.

 

II. Djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika i žalbe tužitelja preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. P-328/04-65 od 23. listopada 2009. godine u točki II. izreke (parnični trošak) na način da se sudi:

 

„Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 3.240,12 kuna, a u roku 15 dana.“

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom na to da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s zauzetim shvaćanjima revizijskog suda te iz razloga što o postavljenim pravnim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu odluku preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku, podredno, da se pobijana odluka ukine i predmet vrati drugostupanjskom/prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika.

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP), stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu  reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Ocjena važnosti postavljenog pitanja uvjetovana je time je li riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu. Dakle, da bi ovaj sud mogao pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni potrebno je da revizija ispunjava tri pretpostavke dopustivosti: određeno pravno pitanje i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu.

 

Predmetni spor vođen je povodom regresnog zahtjeva tužiteljice za naknadom iznosa od ukupno 49.039,81 kn. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji da je tužiteljica navedeni iznos isplatila svom osiguraniku „A." (s kojim je imala sklopljen ugovor o obveznom osiguranju poslodavca) kao nadoknadu za troškove bolovanja isplaćenih zbog ozljede na radu njegovih radnica J. J. i S. M. - ozlijeđenih u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran vozač vozila koje je na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom automobilske odgovornosti.

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi istinitost činjenične osnove tužbe - da su radnice osiguranika tužitelja (poslodavca A.) stradale u prometnoj nezgodi (koja se smatra nezgodom na radu); da je prometnu nezgodu nesporno prouzročila osiguranica tuženika; da je poslodavac radnika u vrijeme nezgode imao s tužiteljicom zaključenu policu obveznog osiguranja poslodavca za naknadu troškova zbog ozljede na radu radnika; da je temeljem te police osiguranik/poslodavac zatražio od tužiteljice isplatu naknade plaće koju je za vrijeme bolovanja isplaćivao svojim radnicama te da je tužiteljica kao osigurateljica izvršila ovu isplatu svom osiguraniku/poslodavcu.

 

Nižestupanjski sudovi prihvatili su kao osnovan zahtjev tužiteljice s obrazloženjem iz kojeg, u bitnom, proizlazi zaključak da se u konkretnom slučaju radi o subrogaciji koja se definira kao prijelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja, pa da tužiteljica na temelju članka 939. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) ima pravo na regres isplaćenih iznosa.

 

Tuženik u reviziji navodi da je pobijana odluka posljedica pogrešnog stava drugostupanjskog suda u primjeni čl. 939. ZOO, koji je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženog u više odluka. Pritom se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-641/02-2 od 27. lipnja 2002. Podredno, tuženik ukazuje i na različitu praksu drugostupanjskih sudova u odnosu na postavljena pitanja.

 

Revizija tuženika sadrži pitanja koja glase:

 

„1. Ima li poslodavac pravo na nadoknadu isplaćenih iznosa temeljem propisa o zdravstvenom osiguranju, za troškove isplate plaće, svojemu / djelatniku dok se ovaj nalazi na bolovanju poradi ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, od osiguravatelja motornog vozila kojim je prouzročena prometna nezgoda?

 

2. Da li za osiguravatelja isplatom naknade iz osiguranja nastaje neko novo \ pravo ili on svoja prava izvodi iz prava svog osiguranika prema odgovornoj osobi? Te može osiguravatelj isplatom temeljem ugovora o osiguranju svom osiguraniku kao pravni sljednik imati više i veća prava od pravnog prednika, odnosno njegova osiguranika?

 

i podredno,

 

3. Da li je oštećena osoba dužna smanjiti štetu koristeći se pravima kojoj joj pripadaju po osnovi zdravstvenog osiguranja, te da li nekorištenje pravom ima za posljedicu da joj odgovorna osoba naknadi štetu koja je nastala propustom u ostvarivanju vlastitih prava?Da li osiguravatelj ima pravo potraživati nadoknadu iznosa, kojega je isplatio mimo obveza ugovorenih ugovorom o osiguranju?“

 

S obzirom na sve naprijed navedeno, po ocjeni ovoga suda, revizija tuženika sadrži sve potrebne elemente za dopuštenost, a s obzirom na to da je drugostupanjska utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s već zauzetim shvaćanjem revizijskog suda (čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP), ovaj sud nalazi da je predmetna revizija i osnovana.

 

Revizijski sud u odluci Rev-x 694/11-2 od 11. travnja 2012. navodi:

 

„(…) prema odredbi čl. 939. st. 1. ZOO prava osiguranika prema odgovornoj osobi prelaze na osiguravatelja (personalna zakonska subrogacija), pa stoga za osiguravatelja tj. tužitelja nije nastalo neko novo pravo, već on svoje pravo izvodi iz prava svog osiguranika (…) prema odgovornoj osobi za štetu. Pravilno kod toga drugostupanjski sud navodi da je pretpostavka prijelaza prava osiguranika tužitelja na tužitelja postojanje prava osiguranika tužitelja zahtijevati naknadu štete od štetnika i to u visini isplaćene plaće za vrijeme bolovanja.

 

Prema odredbi čl. 26. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 75/93, 55/96, 1/97 - pročišćeni tekst, 109/07,13/98, 88/98,150/98, 10/99, 34/99, 69/00, 59/01, 82/01) nadoknadu plaće zbog ozljede na radu ili profesionalnog oboljenja obračunava i isplaćuje poslodavac iz svojih sredstva, time da su se prema odredbi čl. 61. istog Zakona fizičke i pravne osobe osiguravaju za ozljede na radu i oboljenja od profesionalnih bolesti u cijelosti sredstva za ostvarivanje prava i obveza iz obveznog zdravstvenog osiguranja i obvezni su osigurati se o tog rizika.

 

Niti jednom odredbom citiranog Zakona o zdravstvenom osiguranju, nije predviđeno pravo regresa poslodavca za isplaćene nadoknade plaće svom radniku zbog povrede na radu, kao što je primjerice utvrđeno pravo HZZO na naknadu štete.

 

Stoga osiguratelj poslodavca nema pravo na regres za isplaćene iznose svom osiguraniku koje je ovaj isplatio svom radniku kao naknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog povrede na radu, jer poslodavac nije neposredni oštećenik, a isto tako jer niti jednim propisom nije predviđeno da posredni oštećenik ima pravo na regres. Dakle, kako osiguranik tuženika (poslodavac) nije imao pravo zahtijevati naknadu štete u visini isplaćene nadoknade plaće za vrijeme bolovanja od štetnika (tuženika), to niti na tužitelja takvo pravo nije niti moglo prijeći.“

 

Nadalje, u presudi ovoga suda poslovni broj Rev 1714/10-2 od 11. veljače 2014. u povodu identičnog pitanja kao u ovoj reviziji, izraženo slijedeće pravno shvaćanje:

 

„(…) nije moguća subrogacija osiguratelja u osiguranikova prava prema štetniku u situaciji kada takva prava osiguranika prema osobi odgovornoj za štetu nisu zakonom propisana (i zato ne postoje).

 

Dakle, kako osiguranik tuženika (poslodavac) nije imao vlastito pravo zahtijevati povrat isplaćenih nadoknada plaće za vrijeme bolovanja od štetnika, to ne postoji ni takvo pravo koje bi po samom zakonu moglo prijeći na tužitelja kao osiguratelja.“

 

Isto pravno shvaćanje je ovaj revizijski sud je izrazio i u brojnim drugim odlukama (primjerice, Rev 1410/11-2 od 19. ožujka 2014., Rev x-890/14-2 od 8. siječnja 2015., i drugima).

 

Nakon svega izloženog treba zaključiti da se nižestupanjske odluke temelje na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju izraženom u citiranim odlukama ovoga suda i da su nižestupanjski sudovi usvajanjem regresnog zahtjeva pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je valjalo (čl. 395. st. 1. ZPP) reviziju tuženika uvažiti i preinačiti obje nižestupanjske presude na način kako je to učinjeno u izreci ove presude.

 

Kad se povodom pravnog lijeka preinačuju nižestupanjske odluke, potrebno je odlučiti o ukupnim troškovima spora (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova postupka, vodeći računa o pravilima iz odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP te primjenom pravila Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09 - dalje: OT) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 i 125/11), tuženiku pripadaju troškovi zastupanja po punomoćniku i to: za sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr 8/1); po 100 bodova za zastupanje na ročištima održanim 8. travnja 2004., 12. rujna 2006., 19. prosinca 2006., 20. svibnja 2008. i 13. listopada 2009. (Tbr 9/1); 50 bodova za zastupanje na ročištu održanom 21. rujna 2005. (Tbr. 9/2); po 100 bodova za sastav podnesaka od 4. travnja 2005., 17. kolovoza 2006., 27. lipnja 2008. (Tbr. 8/1); 50 bodova za podnesak od 17. ožujka 2008. (Tbr 8/2) ili ukupno 1.000 bodova što s PDV-om iznosi 12.500,00 kn.

 

Tuženiku se priznaje i predujam uplaćen za troškove vještačenja u iznosu od 2.600,00 kn.

 

S obzirom na konačan uspjeh tuženiku treba priznati i troškove pravnih lijekova i to: 125 bodova na ime troškova sastava žalbe protiv prvostupanjske presude (Tbr.10/1) i 150 bodova za sastav revizije (Tbr. 10/4) ili ukupno 275 bodova što s PDV-om iznosi 3.437,50 kn.

 

Stoga je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženiku troškove ukupne troškove ove parnice u iznosu 18.537,50 kn (točka 2. izreke ove presude).

 

Zagreb, 11. listopada 2017.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.