- 1 - II Kž 365/2017-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. Đ., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 2. u vezi s člankom 20. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. - dalje u tekstu: OKZRH), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 20. rujna 2017. broj Kv Rz-26/17, o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 11. listopada 2017.,
r i j e š i o j e:
Odbija se žalba optuženog B. Đ. kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog B. Đ., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 2. u vezi s člankom 20. OKZRH, na temelju članka 131. stavka 3. i članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., a ispravno bi bilo i 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog B. Đ. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08.
Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi B. Đ. po branitelju, odvjetniku Ž. O., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se optuženiku ukine istražni zatvor, a „podredno žalbu uvažiti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno postupanje i odlučivanje.“
Žalba nije osnovana.
Optuženi B. Đ. žalbenim navodima upire na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pobijanom rješenju, navodeći da bi drukčije trebalo ocijeniti okolnosti utvrđene u prvostupanjskom rješenju, smatrajući da te okolnosti ne upućuju na opasnost od optuženikova bijega, pa da stoga nema opravdanja za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika.
Protivno takvim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da protiv optuženog B. Đ. i nadalje postoje razlozi za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Za svoju odluku sud je dao jasne, određene i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
Naime, prema podacima u spisu predmeta, optuženi B. Đ. državljanin je Republike Srbije, gdje ima i prebivalište, a tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske bio je nedostupan više od 20 godina. Njegova nazočnost u postupku osigurana je tek 8. ožujka 2016., kad je nakon uhićenja na području Crne Gore izručen Republici Hrvatskoj na temelju međunarodne tjeralice. Ujedno je te okolnosti prvostupanjski sud pravilno doveo u vezu s opisom i težinom kaznenog djela za koje je optuženi B. Đ. osnovano sumnjiv te pravilno zaključio da one upućuju na postojanje razborito predvidive opasnosti da će optuženik, u slučaju puštanja na slobodu, postati nedostupan nadležnim tijelima Republike Hrvatske upravo u cilju izbjegavanja kaznenog progona.
Stoga, pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju niti opetovanim žalbenim prigovorima optuženog B. Đ. da opasnost od njegova bijega ne postoji jer da bi u slučaju ukidanja istražnog zatvora „jedina egzistencijalno prihvatljiva mogućnost“ za optuženika bila njegov odlazak u Republiku Srbiju, gdje inače živi, ili u Crnu Goru, gdje ima nekretninu, a da „niti u jednoj od njih ne postoji opasnost od bijega.“ jer, kako optuženik obrazlaže, Crna Gora ga je izručila Republici Hrvatskoj, a u Republici Srbiji je doneseno rješenje o određivanju pritvora protiv optuženika u postupku za isto kazneno djelo zbog kojeg se vodi i ovaj kazneni postupak. Međutim, uzimajući u obzir značaj svih okolnosti koje upućuju na opasnost od njegova bijega, kako se ponovno ističe žalitelju, optuženik može postati nedostupan nadležnim tijelima Republike Hrvatske bijegom i u druge, a ne samo u dvije navedene države, kao i unatoč opetovano istaknutoj mogućnosti optuženikova boravka kod brata i nevjeste na adresi u Republici Hrvatskoj.
Sagledavajući, dakle, sve navedene okolnosti te uzimajući u obzir njihovu kakvoću, brojnost i značenje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i valjano obrazložio da se svrha istražnog zatvora produljenog protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. u ovom stadiju postupka ne bi mogla ostvariti zamjenom istražnog zatvora nekom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08. Stoga je i optuženikovo isticanje zdravstvenog stanja supruge bez utjecaja na pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.
Ujedno su neprihvatljive tvrdnje optuženog B. Đ. da je s obzirom na optuženikov dosadašnji boravak u istražnom zatvoru povrijeđeno načelo razmjernosti. Naime, prilikom ocjenjivanja povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., sud vodi računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud također ocjenjuje da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.
Budući da pobijanim rješenjem nisu ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.
