Baza je ažurirana 12.01.2025. zaključno sa NN 121/25 EU 2024/2679
- 1 - I Kž 422/2014-6
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene I. V. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. travnja 2014. broj K-132/13, u sjednici održanoj 11. listopada 2017. u prisutnosti branitelja optuženice, odvjetnika B. M.,
riješio je:
Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Obrazloženje
Presudom prvostupanjskog suda optužena I. V. je, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. i 145/13.; dalje: ZKP/08.), oslobođena optužbe da bi počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97.
Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećena H. A.-A. B. d.d. upućena je da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.
Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. tog Zakona te nužni izdaci optuženice i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje pred izmijenjeno vijeće“.
Optužena I. V. podnijela je po branitelju, odvjetniku B. M., odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.-14.) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženice, odvjetnika B. M., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08.-14., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optužene I. V. koji su o sjednici uredno izviješteni.
Žalba je osnovana.
Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno ukazuje na činjenice koje tijekom postupka nisu bile sporne: svojstvo optužene I. V. (da je bila zaposlena u svojstvu višeg osobnog bankara) i njene ovlasti te šifru kojom je bila zadužena za obavljanje transakcija u računalnom sustavu banke; da je 2. travnja 2009. u istoj poslovnici radila i D. P. koja je trebala zamijeniti optuženicu nakon njenog odlaska na porodiljni; da je klijent S. G. u banci imao oročeni štedni devizni ulog s depozitom u iznosu od 191.521,53 eura s rokom oročenja do 18. prosinca 2009., a bez ugovorenog automatskog obnavljanja oročenja; da je taj ugovor 2. travnja 2009. prijevremeno raskinut, da je od tog iznosa na blagajni isplaćeno 91.000,00 eura, a preostali saldo da je prenesen na novi oročeni depozit i oročen na razdoblje od 2. travnja 2009. do 3. travnja 2010., a da su sve te transakcije provedene pod šifrom optuženice, kao i da za te transakcije nema blagajničke dokumentacije (naloga klijenta za raskid oročenja ni novog ugovora o oročenju); da je istog dana, svega 10-tak minuta prije isplate gotovine od 91.000,00 eura, iz glavne blagajne knjižen primitak gotovine u iznosu od 54.000,00 eura u blagajnu kojom je bila zadužena optuženica; da je 2. ožujka 2010. optuženica izvršila promjenu podataka u računalnom sustavu na način da je za adresu i adresu za slanje obavijesti S. G., umjesto adrese njegovog prebivališta, naznačila adresu poslovnice banke; da je 16. travnja 2010. optuženica njegov depozit u iznosu 109.541,74 eura, čije oročenje je isteklo 3. travnja 2010., internim nalogom prenijela na novi oročeni depozit s novim rokom oročenja; konačno, sud ističe kao nesporno i da je D. P. 22. travnja 2009. izvršila prijevremeni raskid oročenja i neovlašteno si isplatila 10.000,00 eura s oročenog deviznog depozita klijenta T. H., u povodu čega je, na njen zahtjev, došlo do raskida njenog ugovora u radu.
Kao činjenice koje su bile sporne prvostupanjski sud ističe okolnost je li upravo optužena I. V., koristeći svoju šifru, 2. travnja 2009. bez naloga klijenta S. G. prijevremeno raskinula njegov oročeni štedni devizni ulog i od iznosa tog uloga sebi na blagajni isplatila 91.000,00 eura, prethodno iz glavne blagajne naručivši i preuzevši 54.000,00 eura, a preostali saldo štednog uloga prenijela na novi oročeni depozit, kao i okolnost je li optuženica 2. ožujka 2010. samoinicijativno promijenila adresu za slanje izvoda S. G. na adresu poslovnice, a 16. travnja 2010. prenijela preostala njegova sredstva na novi oročeni štedni ulog, ili je obje te radnje počinila na temelju njegovog telefonskog naloga.
Prvostupanjski je sud optuženu I. V. oslobodio optužbe jer nalazi da nije dokazano da bi ona počinila kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97. koje joj je stavljeno na teret, navodeći da je tu presudu donio „nakon provedbe svih raspoloživih dokaza i njihove sveobuhvatne i iscrpne analize, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti“, a da je „dvojbu [o postojanju navedenih spornih činjenica] riješio na način koji je za nju [optuženicu] povoljniji, uvažavajući pritom članak 3. stavak 2. ZKP/08 i načelo `in dubio pro reo´“.
Pritom prvostupanjski sud, nakon raščlambe dokaza o istaknutim spornim činjenicama, navodi sljedeće zaključke: „da su i drugi djelatnici banke, a napose D. P., imali mogućnost provesti inkriminirane transakcije 2. travnja 2009. pod šifrom optuženice“, pa da se ne može sa sigurnošću zaključiti da je upravo optuženica bila ta koja je provela te transakcije; da su te transakcije provedene „u periodu od desetak minuta“, pa da „po mišljenju suda postoji velika vjerojatnost da je u [tom] periodu (…) netko drugi koji zna taj posao bio u mogućnosti provesti“ ih; da se „nije sa sigurnošću moglo zaključiti ni to da je ona [optuženica] prije toga [prije prijevremenog raskida ugovora o oročenju S. G. i isplate 91.000,00 eura] naručila i preuzela 54.000,00 eura iz blagajne“; da „sud nije sa sigurnošću mogao utvrditi ni činjenicu je li optuženica dana 2. ožujka 2010., kada je u programu (…) promijenila (…) adresu [S. G.] (…), a potom i 16. travnja 2010. kada je internim nalogom prenijela depozit (…) na [novi] oročeni štedni ulog (…) postupala samoinicijativno, bez telefonskog naloga klijenta S. G.“.
Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ukazuje na pojedine dokaze koji ozbiljno dovode u sumnju ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda.
Tako državni odvjetnik pravilno ističe da je svjedokinja M. B., koja je u kritično vrijeme radila na glavnoj blagajni i koja je potpisala predaju 54.000,00 eura iz glavne blagajne u blagajnu 7, bila određena u tvrdnji da je upravo optuženoj I. V., koja je bila zadužena za blagajnu 7, izdala navedenu svotu. Iako na isplatnici koja se odnosila na tu predaju nedostaje potpis preuzimatelja novca, svjedokinja je izričito navela da je taj novac predala upravo optuženici, pri čemu nije bila nesigurna u odgovaranju. Zbog toga je dvojbena ocjena prvostupanjskog suda da taj dio iskaza ove svjedokinje „nije uvjerljiv“, jer da je „svjedokinja to obrazložila time da se ne sjeća da bi neka druga osoba došla po novac i jer je tako zabilježila prilikom predaje novaca u desnom gornjem uglu izdatnice iz koje je vidljivo da je novac izdan u blagajnu 7 za koju je I. V. bila zadužena“, a da „pritom ipak nije mogla reći zašto izdatnica nije potpisana, već se na kraju pozvala na to da nije bila educirana na tom programu i da je radila u blagajni svega par dana“. Prvostupanjski sud navodi da „ovo njezino obrazloženje upravo ukazuje na to da ona zapravo ne zna kome je predala novac, a da je oznaku inicijalima optuženice stavila iz razloga što je upravo optuženica zadužena za blagajnu 7 za koju je izdan novac“, ali takvi razlozi otklanjanja istinitosti iskaza svjedokinje M. B. za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi.
U pravu je državni odvjetnik i kada u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio niti dokaze koji se odnose na radnje optuženice koje je ona nedvojbeno poduzela u veljači te u travnju 2010. (promjena adrese za slanje izvoda S. G. i prijenos sredstava na novo oročenje bez sačinjavanja i predaje na skeniranje potrebne dokumentacije), kao i da je te radnje neopravdano razdvojio od inkriminiranih radnji iz veljače 2009., propustivši ih sagledati u cjelini.
Naime, državni odvjetnik opravdano u žalbi tvrdi i da je svjedok S. G. bio određen u tvrdnji da u veljači 2010. nije telefonom zatražio promjenu adrese za slanje izvoda niti novo oročenje depozita. On je iskazao da u H. ima samo jedan račun u eurima, da s tog računa nije podizao novac, a da „tijekom 2010. sigurno ni sa kim iz banke nije komunicirao vezano za promjenu uvjeta štednje i vezano za promjenu adrese za slanje obavijesti“. Prilikom kasnijeg ispitivanja ovaj svjedok je ustrajao u toj tvrdnji, određeno navevši da je siguran da s optuženicom nije telefonom kontaktirao vezano uz novo oročavanje eura i promjenu adrese, objasnivši i da nema razloga skrivati od ukućana svoje materijalno stanje, a da bi, da je u ožujku 2010. bio pozivan radi produljenja oročenja, sigurno reagirao jer je znao koliko eura je trebalo biti na računu.
S obzirom na ovako određeni iskaz svjedoka, koji ni na koji način nije zainteresiran za ishod ovog postupka jer mu je šteta u cijelosti nadoknađena od strane banke, neutemeljena je ocjena tog dokaza koju je izložio prvostupanjski sud kada je naveo da su „određena doza nesigurnosti koju je oštećenik izrazio vezano za dostavljanje izvoda, uz podatke o broju računa koje je imao kod suda učvrstile (…) uvjerenje da nije moguće sa potpunom sigurnošću uzeti ni varijantu da S. G. nije od strane optuženice kontaktiran vezano za promjenu adrese za dostavu izvoda“, a da je „i u odnosu na produljenje oročenja u ožujku 2010. malo (…) vjerojatno da ne bi bio kontaktiran od optuženice, jer bi sasvim sigurno od oročenja depozita iz 2008. (…) pa do siječnja 2012. i uz zavidan broj računa u raznim bankama (…) ipak primijetio da ga nitko ne zove“. Stoga se zaključak prvostupanjskog suda da „je vjerojatnije da je bio kontaktiran i dao suglasnost za promjenu adrese za dostavu izvoda koji mu i tako nisu bili interesantni jer se i ne sjeća da bi ih dobivao“, a da se „kod upute za daljnje oročavanje možda (…) i nije fokusirao na iznos, budući da zna da ima svotu koju stalno oročava“.
U pravu je državni odvjetnik i kada u žalbi ukazuje na činjenicu da optužena I. V. niti prilikom prijenosa oročenja S. G. na novi račun u travnju 2010. nije sačinila potrebnu dokumentaciju niti ju je predala na skeniranje, a navod prvostupanjskog suda da je „poslovanje na svim razinama vođeno uz odstupanja i nepoštivanja propisa“ ne ekskulpira optuženicu niti predstavlja okolnost koja bi trebala biti odlučna u ocjeni je li dokazano da je ona počinila kazneno djelo stavljeno joj na teret.
Osim toga, opravdano žalitelj postavlja i pitanje zašto optuženica, ako je S. G. doista tražio promjenu podataka o adresi za slanje izvoda i novo oročavanje, o tome nije sačinila odgovarajuću dokumentaciju i zašto ga, kao njegov osobni bankar, nije uopće pozivala da dođe potpisati novi ugovor kroz dugo razdoblje od ožujka i travnja 2010. do siječnja 20102, kada je on samoinicijativno došao u banku i saznao za nedostatak novca na svom računu.
Državni odvjetnik osnovano ističe i da su radnje optuženice iz veljače i travnja 2010. (promjena adrese za slanje izvoda S. G. i prijenos sredstava na novo oročenje bez sačinjavanja i predaje na skeniranje potrebne dokumentacije) usko povezane s radnjama počinjenja kaznenog djela ostvarenima 2. travnja 2009. jer su s istima u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi jer bi one, ako bi bile dokazane, očito bile usmjerene na prikrivanje inkriminiranih radnji iz 2009.
Sve navedeno upućuje na zaključak da je prvostupanjski sud s nedovoljno kritičnosti ocjenjivao provedene dokaze, uključujući i obranu optužene I. V., pri čemu je, pozivajući se na dokazno pravilo in dubio pro reo koje proizlazi iz odredbe članka 3. stavka 2. ZKP/08.-14., sporne činjenice utvrđivao ne sagledavajući te dokaze u cjelini, svakoga pojedinačno i u vezi s ostalima, a ta utvrđenja su žalbom državnog odvjetnika, za sada, dovedena u sumnju, pa je ta žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.-14.) osnovana.
Stoga je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-14. žalba državnog odvjetnika prihvaćena te je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, i to, na temelju članka 484. stavka 1. ZKP/08.-14., pred potpuno izmijenjeno vijeće, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.
U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud iznova provesti sve do sada pribavljene dokaze, a po potrebi će izvesti i nove dokaze koje eventualno predlože stranke, a koji se ukažu potrebnima za pravilno utvrđenje svih odlučnih činjenica, nakon čega će sve te dokaze, imajući na umu nedostatke na koje je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, pomno ocijeniti, svakoga pojedinačno i u vezi s ostalima te će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će i valjano obrazložiti.
Zagreb, 11. listopada 2017..
Zapisničarka: Predsjednica vijeća:
Marijana Kutnjak Ćaleta, v. r. Vesna Vrbetić, v. r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.