Poslovni broj 55 Gž R-2394/14-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj 55 Gž R-2394/14-3

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ines Smoljan, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Š. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. K. i M. K., odvjetnici u O. društvu K. i partneri j.t.d., Z., …, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1547/14-27 od 1. srpnja 2014., dana 10. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1547/14-27 od 1. srpnja 2014. pod toč. I. izreke (osim u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak i naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 12.500,00 kn do iznosa od 17.750,00 kn sa zateznim kamatama), te pod toč. II. izreke u dijelu u kojemu je tužitelju naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.800,00 kn i sudi:

 

''1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju Ž. Š. iznos od 67.405,11 kn zajedno sa zateznim kamatama, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, koje teku na pojedine mjesečne iznose bruto plaće kako slijedi:

-          na iznos od 15.114,16 kn počevši od 16. listopada 2005. do isplate,

-          na iznos od 10.734,76 kn počevši od 16. studenog 2005. do isplate,

-         na iznos od 10.209,99 kn počevši od 16. prosinca 2005. do isplate,

-         na iznos od 10.847,08 kn počevši od 16. siječnja 2006. do isplate,

-         na iznos od 10.814,71 kn počevši od 16. veljače 2006. do isplate i

-          na iznos od 9.684,41 kn počevši od 16. ožujka 2006. do isplate, po kamatnoj stopi

koja se određuje do 31. prosinca 2007. sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

2. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju Ž. Š. troškove parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 4.800,00 kn.''

 

II. Odbija se žalba tužitelja Ž. Š. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1547/14-27 od 1. srpnja 2014. pod toč. I. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak i naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 12.500,00 kn do iznosa od 17.750,00 kn sa zateznim kamatama te pod toč. II. izreke u dijelu u kojemu je tužitelju naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 kn.

 

III. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju Ž. Š. troškove sastavljanja žalbe u iznosu od 1.562,50 kn, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja pod toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 67.405,11 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa bruto plaće do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate prema stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje dospijevaju na pojedine mjesečne iznose bruto plaće kako slijedi:

-          na iznos od 15.114,16 kn od 16. listopada 2005. do isplate,

-          na iznos od 10.734,76 kn od 16. studenog 2005. do isplate,

-         na iznos od 10.209,99 kn od 16. prosinca 2005. do isplate,

-         na iznos od 10.847,08 kn od 16. siječnja 2006. do isplate,

-         na iznos od 10.814,71 kn od 16. veljače 2006. do isplate i

-          na iznos od 9.684,41 kn od 16. ožujka 2006. do isplate, sve u roku od 8 dana.

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove, također sa zakonskim zateznim kamatama počevši od presuđenja pa do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana.''

 

Pod toč. II. izreke navedene presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.000,00 kn.

 

              Protiv navedene presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troškova za sastav žalbe.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 15. lipnja 2010. (list 54-57 spisa) je zahtjev tužitelja za isplatu doprinosa za obvezno osiguranje koji se isplaćuju iz plaće, pripadajućeg poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na isplaćeni dio iznosa tzv. terenske dnevnice (do 250,00 kn po danu), za razdoblje od rujna 2005. do veljače 2006. Tužitelj smatra da je tuženica pogrešno terensku dnevnicu podvela pod terenski dodatak zbog čega su porezi i doprinosi obračunati samo na iznos dodatka preko (neoporezivog) iznosa od 250,00 kn do 65,00 EUR. Tužitelj ističe da se isplaćeni iznosi smatraju plaćom pa da na njih treba u cijelosti obračunati i uplatiti doprinose i druga davanja.

 

Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz obrazloženje da tužitelj kao radnik (fizička osoba) nije aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe, s obzirom da se prihod koji potražuje u ovom postupku (razlika od neto do bruto plaće) smatra prihodom fondova pa bi naplatu utuženog potraživanja s osnova poreza i doprinosa bila ovlaštena potraživati porezna uprava, a ne tužitelj. Pozivajući se na odredbe čl. 86., čl. 83. st. 1. i čl. 4. toč. 2. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja (''Narodne novine'' br. 147/02, 175/03 i 177/04) i čl. 1. i čl. 2. st. 1. Općeg poreznog zakona (''Narodne novine'' br. 127/00, 86/01 i 150/02) sud prvog stupnja je zaključio da je porezna uprava nadležna u upravnom postupku za naplatu doprinosa iz plaće i poreza na dohodak uključujući doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, porez i prirez pa da tužitelj u odnosu na naplatu spornih poreza i doprinosa ne bi bio aktivno legitimiran. Ovo iz razloga što utuženi iznosi ne predstavljaju tužiteljev prihod već prihod Državnog proračuna, proračuna jedinice regionalne ili lokalne samouprave, obveznih fondova mirovinskog osiguranja (uključujući i račun individualne kapitalizirane štednje) i obveznog fonda zdravstvenog osiguranja. Radnik isplatu tih iznosa može zahtijevati u svoje ime i za svoj račun samo kada zahtijeva isplatu cjelokupne plaće (bruto plaće) jer je tada sporna i sama osnova isplate razlike bruto i neto plaće. S obzirom da se utuženo potraživanje tužitelja odnosi na prihode fondova te kako je naplatu utuženog potraživanja s osnova poreza i doprinosa ovlaštena potraživati porezna uprava, sud prvog stupnja je zauzeo stajalište prema kojemu tužitelj kao fizička osoba, odnosno kao radnik nije aktivno legitimiran u ovom postupku potraživati da se njemu izvrši isplata utuženog potraživanja, odnosno isplata nenaplaćenih doprinosa na dio iznosa koji je primio po osnovi terenskih dnevnica, slijedom čega je takav tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan.

 

Ovakvo stajalište suda prvog stupnja prema kojemu tužitelj kao radnik nije aktivno legitimiran tražiti isplatu razlike doprinosa, poreza i prireza na isplaćene neto iznose plaće (u ovom konkretnom slučaju terenske dnevnice) ovaj sud ne može prihvatiti.

 

Iz odredbe čl. 83. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – u daljnjem tekstu: ZR) i čl. 433.a ZPP-a proizlazi da je radnik ne samo ovlašten, nego i dužan utužiti plaću u bruto iznosu, osim u slučaju kada su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, kada radnik može utužiti i neto iznos, ali je dužan izrijekom navesti da zahtijeva neto iznos.

 

Iz odredbi Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja ("Narodne novine", broj 147/02, 175/03 i 177/04, dalje: ZOD), Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima ("Narodne novine", broj 49/99, 63/00, 103/03, 177/04, 71/07, 124/10, 114/11 i 51A/13), Zakona o obveznim mirovinskim fondovima ("Narodne novine", broj 19/14 i 93/15), Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/04, u daljnjem tekstu: ZPD) i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ("Narodne novine", broj 117/93, 69/97, 33/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02 i 147/03) proizlazi da je radnik obveznik doprinosa iz osnovice (plaće), poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a da je poslodavac taj koji je dužan obračunati, obustaviti i plaćati u ime i u korist radnika obvezne doprinose iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak. Bruto plaća radnika predstavlja imovinu radnika, a ona se sastoji od iznosa koji se isplaćuje radniku i od iznosa koji se ne isplaćuje radniku, već se iznosi doprinosa iz osnovice po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti plaćaju u državni proračun, porez na dohodak dijeli se između države, općine, grada i županije, prirez porezu na dohodak pripada općini ili gradu, dok se na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, time da su sredstva na tom računu osobna imovina radnika.

 

Temeljna obveza poslodavca i pravo radnika iz radnog odnosa je radniku za obavljeni posao isplatiti plaću koja se ugovara (određuje) u bruto iznosu. Čak i ako je ugovorena neto plaća, poslodavac radniku duguje bruto plaću koja se sastoji od ugovorene neto plaće uvećane za obvezna javna davanja iz plaće. Dakle, osim neto plaće i doprinos za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira što se taj dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku i što radnik tim dijelom tražbine ne može slobodno raspolagati, već se tim dijelom imovine radnika namiruju javna davanja tako što ih poslodavac obračunava i isplaćuje u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda. Stoga isplatom neto plaće radniku ne prestaje ta tražbina radnika prema poslodavcu u cijelosti.

 

Od tih prava i obveza iz radnog odnosa treba razlikovati prava i obveze sudionika porezno-pravnog odnosa odnosno porezno-dužničkog odnosa, primjerice obveze poslodavca da obračuna, obustavi i plati obvezne doprinose iz plaće, porez i prirez porezu na dohodak što može biti predmet odlučivanja u upravnom postupku u kojem porezno tijelo ima pravo na naplatu poreza i drugih javnih davanja sukladno odredbama Općeg poreznog zakona i odredbama posebnih zakona o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima.

 

Za odlučivanje o tužbenom zahtjevu postavljenom s osnova isplate plaće, novčanih tražbina po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, nadležan je sud u parničnom postupku, a radnik kao subjekt prava i obveza iz radnog odnosa u povodu kojih je došlo do parnice ima aktivnu građanskopravnu legitimaciju potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće, bez obzira što se utuženi dio novčane tražbine ne isplaćuje izravno radniku.

 

Nadalje, sukladno čl. 14. ZPD-a pod plaćom koja podliježe oporezivanju porezom na dohodak od nesamostalnog rada podrazumijevaju se svi primici koje poslodavac isplaćuje radniku temeljem radnog odnosa, osim primitaka po osnovi naknada troškova, nagrada i potpora propisanih čl. 13. st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak (''Narodne novine'' br. 95/05, 96/06, 68/07, u daljnjem tekstu: Pravilnik). Prema čl. 13. st. 2. toč. 16. Pravilnika radniku se može neoporezivo isplatiti terenski dodatak za rad u inozemstvu do 250,00 kn dnevno na ime pokrića troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u inozemstvu, osim troškova smještaja koji se podmiruju na teret poslodavca i ne smatraju se dohotkom radnika. Propisima, koji uređuju mogućnost isplate neoporezivih iznosa naknada troškova radnicima, određena je namjena terenskog dodatka. Terenski dodatak za rad u inozemstvu namijenjen je podmirivanju troškova prehrane i može se isplaćivati kao neoporezivi primitak radnicima koji sami organiziraju i plaćaju troškove prehrane za vrijeme boravka u inozemstvu. Ako to nije slučaj, tj. ako je za vrijeme boravka u inozemstvu prehrana radnika osigurana na teret poslodavca ili na drugi način, onda nisu ispunjeni uvjeti za isplatu terenskog dodatka kao neoporezivog primitka, već se isplaćeni iznosi u poreznom smislu smatraju isplatom plaće i podliježu obračunu i uplati svih propisanih doprinosa iz plaće, doprinosa na plaću te poreza na dohodak i prireza. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 14. st. 1. toč. 1.2. ZPD-a izrijekom određeno da se plaćom u poreznom smislu smatraju i primici po osnovi nagrada, potpora, nagrada koje poslodavac isplaćuje ili daje radnicima iznad neoporezivih iznosa. Kako u slučaju kada je radnicima osigurana prehrana na terenu, a osobama koje su u okviru mirovne misije bile upućene u A. bila je osigurana prehrana, time nisu ispunjeni uvjeti za isplatu terenskog dodatka pa ukupna ugovorena svota u poreznom smislu predstavlja isplatu plaće.

 

U konkretnom slučaju, tuženica kao poslodavac bila je obvezna na iznose dodatka za rad u inozemstvu ugovorenog pod nazivom ''terenska dnevnica'' obračunati i uplatiti obvezne doprinose i porez na dohodak jer nisu bili ispunjeni uvjeti za isplatu neoporezive svote terenskog dodatka. S obzirom da je taj primitak u poreznom smislu izjednačen s plaćom, neovisno o nazivu pod kojim je ugovoren i isplaćivan, tužitelj je kao radnik ovlašten potraživati dijelove tog primitka koji nisu bili, a trebali su biti obračunati i uplaćeni u njegovo ime i za njegovu korist.

 

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka Z. R. u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2534/06 od 26. listopada 2007. (list 20-21 spisa), za koji je tužitelj predložio da se koristi kao dokaz u ovom postupku, a tuženica navela da se ne protivi, proizlazi da je tužitelju, pod pretpostavkom da cjelokupni neto iznos isplaćen tužitelju za predmetno razdoblje podliježe obračunu obveznih doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, manje obračunano i uplaćeno obveznog doprinosa za mirovinsko osiguranje u ukupnom iznosu od 23.031,02 kn.

U svom dopunskom nalazu i mišljenju od 16. ožujka 2010. (list 43 i 44 spisa) vještak Z. R. je naveo da je, u pogledu postavljenog zadatka koji se odnosi na izračun razlika poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, izradio izračun bruto plaća tužitelja, pod pretpostavkom da su iznosi iskazani u tabeli 1 iz osnovnog nalaza i mišljenja u cijelosti predstavljali oporezivu isplatu, dakle plaću tužitelja. Stoga je vještak u svom mišljenju naveo da je tužitelju, pod pretpostavkom da cjelokupni neto iznos isplaćen tužitelju za predmetno razdoblje podliježe obračunu obveznih doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, manje obračunano i uplaćeno obveznog doprinosa za mirovinsko osiguranje u ukupnom iznosu od 23.031,02 kn. Pod pretpostavkom da cjelokupni neto iznos isplaćen tužitelju za predmetno razdoblje podliježe obračunu obveznih doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, mišljenje je vještaka da je u državni proračun manje uplaćeno poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u ukupnom iznosu od 44.374,09 kn.

 

Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj osnovano tvrdi da je tuženica, prilikom obračuna navedenih terenskih dnevnica, pogrešno isplaćivala neoporezivi iznos ''terenskog dodatka'' te mu je obračunavala neoporezivi primitak od 250,00 kn dnevno, a preostali iznos preko 250,00 kn do 65,00 EUR je oporezivala, čime posljedično nije uplatila sve obvezne doprinose te pripadajući porez na dohodak i prirez porezu na dohodak. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 67.405,11 kn po toj osnovi.

 

Međutim, tužitelj neosnovano potražuje isplatu zateznih kamata na iznos neplaćenog poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

 

Naime, u skladu s odredbama čl. 45. st. 1. i 2. ZPD-a predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

 

Odredbama čl. 45. st. 4. i 5. ZPD-a i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika, umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. toga Zakona te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. istoga Zakona. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

 

S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata neosnovan. Stoga je u tom dijelu pobijana presuda suda prvog stupnja pravilna i zakonita.

 

Zbog izmijenjenog uspjeha u sporu, odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a, a u vezi sa čl. 154. st. 2. i 3. i čl. 155. ZPP-a.

 

Prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzeto je u obzir da se u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora mijenjala tijekom postupka pa je ovaj sud visinu troškova parničnog postupka utvrđivao za svaku poduzetu parničnu radnju prema vrijednosti predmeta spora u trenutku njezinog poduzimanja.

 

Dakle, vrijednost predmeta spora se tijekom ovog postupka mijenjala dva puta – u trenutku podnošenja tužbe vrijednost predmeta spora bila je 99.079,37 kn, dok je od podneska od 15. lipnja 2010. (kojim je tužitelj konačno uredio tužbeni zahtjev) iznosila 67.405,11 kn.

 

Kada se stavi u omjer uspjeh tužitelja u parnici od 67.405,11 kn u odnosu na vrijednost predmeta spora u prvoj fazi od 99.079,37 kn, proizlazi da je tužitelj u toj fazi uspio sa 68%. U toj fazi postupka tužitelju bi pripali troškovi za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odštetnog zahtjeva u iznosu od 100 bodova (Tbr. 28 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" br. 142/12, u daljnjem tekstu: OT), za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav podnesaka od 9. rujna 2008. i 16. travnja 2010. za svaki iznos od 100 bodova (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 16. veljače 2010. i 15. lipnja 2010. za svako iznos od 100 bodova (Tbr. 9/1 OT) i za sastava podneska od 4. ožujka 2009. u iznosu od 25% od 100 bodova (Tbr. 8/3 OT), što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn (Tbr. 50 OT) i uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42 OT) iznosi ukupno 7.812,50 kn. Imajući u vidu da je tužitelj u toj fazi postupka uspio u omjeru od 68%, to mu u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada pravo na razmjerni dio troškova parničnog postupka, odnosno ukupno 5.312,50 kn. Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 28. studenog 2008. u kojem se dodatno očitovao na odgovor na tužbu jer je navode iz tog podneska mogao iznijeti već u podnesku od 9. rujna 2008. za koji mu je priznata naknada troškova.

 

U drugoj fazi postupka tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva koji se odnosi na dio sporednog potraživanja (isplata zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak) pa mu je stoga u cijelosti valjalo priznati troškove radnji poduzetih u toj fazi postupka. U toj fazi postupka tužitelju bi pripali troškovi za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav podnesaka od 15. lipnja 2010. i 11. ožujka 2014. za svaki iznos od 100 bodova (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 6. listopada 2010. i 3. lipnja 2014. za svako iznos od 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), za sastav žalbe od 12. studenog 2010. u iznosu od 100 bodova uz povećanje od 25% (Tbr. 10/1 OT) te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 50% od 100 bodova (Tbr. 9/3 OT), što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn (Tbr. 50 OT) i uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42 OT) iznosi ukupno 7.187,50 kn. Tužitelju nije priznat trošak predujma za financijsko vještačenje jer u spisu nema dokaza da je navedeni predujam tužitelj platio.

 

Kada se zbroje troškovi parničnog postupka priznati tužitelju u prvoj i drugoj fazi postupka dobije se iznos od 12.500,00 kn. Na navedeni iznos troškova parničnog postupka tužitelju pripadaju zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u skladu s odredbom čl. 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12 i 25/13, u daljnjem tekstu: OZ).

 

Tuženica je u prvoj fazi postupka, kada je vrijednost predmeta spora iznosila 99.079,37 kn uspjela sa 32%. U toj fazi postupka tuženici bi pripala naknada troškova za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1 OT) te za zastupanje na ročištima 16. veljače 2010. i 15. lipnja 2010. za svako iznos od 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn (Tbr. 50 OT) i uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42 OT) iznosi ukupno 3.750,00 kn. Imajući u vidu da je tuženica u toj fazi postupka uspjela u omjeru od 32%, to joj u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada pravo na razmjerni dio troškova parničnog postupka, odnosno ukupno 1.200,00 kn.

 

U drugoj fazi postupka tuženica je uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu pa u skladu sa čl. 154. st. 3. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka nastalih u toj fazi postupka.

 

Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

 

              Tužitelju pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 3. ZPP-a pa mu je za sastavljanje žalbe priznat trošak u iznosu od 100 bodova uz uvećanje od 25% (Tbr. 10/1 OT), što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn (Tbr. 50 OT) i uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42 OT) iznosi ukupno 1.562,50 kn (toč. III. izreke).

 

 

U Zagrebu 10. listopada 2017.

 

 

S u d a c:

Ines Smoljan, v.r.