- 1 -              Rev-x 321/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 321/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Ž., koju zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u S., protiv prvotuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, i drugotuženice Z. b. d.d. Z., Podružnica S., koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o., Z., radi činidbe, odlučujući o reviziji drugotuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-603/13 od 18. prosinca 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-688/12 od 12. prosinca 2012., u sjednici održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija drugotuženice kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke drugotuženici naloženo obraditi zahtjev tužiteljice za naknadni prijenos deviznog depozita na deviznoj štednoj knjižici br. ... J. d.d. B., Glavne filijale S., Ekspozitura K. u iznosu 38.394,82 CHF i na deviznoj štednoj knjižici br. ... J. d.d. B., Glavne filijale S., Ekspozitura K. u iznosu 358,56 CHF na dan 27. travnja 1991. uvećano za kamatu u visini 5% godišnje koja se počevši od 1. siječnja 1992. obračunava dva puta godišnje i to 30. lipnja i 31. prosinca svake godine, i tako obrađeni zahtjev tužiteljice dostaviti drugotuženici radi priznanja štednog uloga tužiteljice kao javnog duga Republike Hrvatske. Pod točkom II. izreke prvotuženici je naloženo u roku od 15 dana devizni depozit tužiteljice na deviznoj štednoj knjižici br. ... J. d.d. B., Glavne filijale S., Ekspozitura K. u iznosu 38.394,82 CHF i na deviznoj štednoj knjižici br. ... J. d.d. B., Glavne filijale S., Ekspozitura K. u iznosu 358,56 CHF s pripadajućim kamatama priznati kao javni dug Republike Hrvatske. Pod točkom III. izreke prvotuženici je naloženo isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 6.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke žalba prvotuženice odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkom II. izreke, dok je žalba drugotuženice djelomično odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkom I. izreke, osim dijela „…i tako obrađeni zahtjev tužiteljice dostaviti drugotuženici radi priznanja štednog uloga tužiteljice kao javnog duga RH“. Prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužiteljica tražila da sud naloži drugotuženici da „tako obrađeni zahtjev tužiteljice dostavi drugotuženici radi priznanja štednog uloga tužiteljice kao javnog duga RH“, i u tom dijelu je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. Pod točkom II. izreke je odlučeno da odluka o parničnom trošku ostaje neizmijenjena.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je djelomično odbijena žalba drugotuženice kao neosnovana i u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, drugotuženica je podnijela reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, predlažući da ovaj sud preinači drugostupanjsku odluku sukladno navodima revizije, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje ne temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a propisano je da u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Iz citiranih odredbi ZPP-a proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da podnesena revizija kumulativno ispunjava slijedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora koji se na njega odnose, da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su u reviziji određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj revizije smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih pretpostavki izvanredna revizija nije dopuštena pa se revizijski sud ne može upuštati u ispitivanje njezine osnovanosti.

 

Tužiteljica je utemeljila tužbeni zahtjev na odredbama Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 106/93 i 58/95 - dalje: Zakon o pretvaranju deviznih depozita) i Pravilnika o utvrđenju uvjeta i načina pod kojima građani mogu prenijeti svoju deviznu štednju s organizacijske jedinice banke čije je središte izvan Republike Hrvatske na banku u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 19/94 - dalje: Pravilnik), zatraživši da sud naloži drugotuženici obradu zahtjeva tužiteljice za naknadni prijenos deviznog depozita kojeg je tužiteljica imala kod J. d.d. B., a prvotuženica da iznose deviznog depozita prizna kao javni dug Republike Hrvatske.

 

Sukladno odredbi čl. 2. spomenutog Pravilnika, naknadni prijenos deviznih depozita (pod uvjetima i načinima utvrđenima Pravilnikom) vlasnik deviznog depozita može izvršiti na bilo koju banku u Republici Hrvatskoj, dok su odredbom čl. 4. Pravilnika propisani uvjeti koje građanin Republici Hrvatskoj, vlasnik deviznog depozita, mora ispunjavati da bi mogao zahtijevati naknadni prijenos deviznih depozita s organizacijskih jedinica koje imaju sjedište izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj. Odredbom čl. 5. Pravilnika je propisano da će banke obraditi zahtjeve s potvrđenim stanjem o visini deviznih depozita na dan 27. travnja 1991. uvećanim za obračunate kamate u visini od 5% godišnje do 31. prosinca 1993. Odredbom čl. 6. Pravilnika je propisano da na naknadno prenesene devizne depozite građana u potpunosti se primjenjuju odredbe Zakona o pretvaranju deviznih depozita.

 

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da je zahtjev tužiteljice upućen revidentici, drugotuženici Z. b. d.d., bio potpun i sastavljen na način da su ispunjeni uvjeti predviđeni navedenim Zakonom o pretvaranju deviznih depozita zakonom i čl. 4. Pravilnika, pa da je temeljem takvog zahtjeva drugotuženica trebala postupiti u skladu s odredbama čl. 5. i 6. Pravilnika. Ujedno je prvotuženici naloženo iznose navedenog deviznog depozita tužiteljice priznati kao javni dug Republike Hrvatske.

 

U reviziji revidentica postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

1.)   Da li je drugotuženica kao privatna poslovna banka u Republici Hrvatskoj koja nema javnih ovlasti temeljem odredbe čl. 5. Pravilnika, u svezi s odredbom čl. 4. st. 1. toč. 1. Pravilnika ovlaštena i u kojem postupku utvrđivati je li građanin-vlasnik depozita kod organizacijskih jedinica banaka čije je sjedište izvan Republike Hrvatske, podnio takav zahtjev da se iz njega „može utvrditi da prijenos deviznog depozita nije mogao izvršiti do 6. srpnja 1992.“ iz razloga propisanih u članku 4. Pravilnika i je li dužna nakon provođenja postupka (kojeg?) i utvrđivanja ispunjava li vlasnik uvjete, takav zahtjev obraditi i dostaviti Republici Hrvatskoj radi priznanja tog štednog uloga kao javnog duga Republike Hrvatske?

2.)   Što podrazumijeva obveza poslovnih banaka iz čl. 5. Pravilnika da su zahtjeve za naknadnim prijenosom u javni dug Republike Hrvatske dužne „obraditi“?

3.)   Jesu li vlasnici deviznih depozita kod organizacijskih jedinica banaka čije je sjedište izvan Republike Hrvatske kod primjene materijalnog prava kakvo je primijenjeno u pobijanoj odluci Županijskog suda u Splitu dovedeni u povoljniju pravnu poziciju od svih ostalih građana iz razloga što je ovakvim priznavanjem ispunjavanja uvjeta od strane Županijskog suda u Splitu i obvezivanjem RH na priznavanje njihovih depozita javnim dugom izostalo cediranje (čl. 3. Zakona u svezi s člankom 1. i 2. Zakona) njihovih tražbina s osnova tih deviznih depozita s banke čije je sjedište izvan RH (konkretno J. d.d. B.) na Republiku Hrvatsku ili na bilo koju domaću poslovnu banku čime oni i nadalje mogu svoje devizne depozite nesmetano tražiti i primiti od matične banke s kojom su u ugovornom odnosu koji ni na koji način nije prestao – od J. d.d. B., i tako se dvostruko naplatiti, a da pri tome RH i/ili domaća poslovna banka ostane bez pravne mogućnosti regresa ili stupanja u pravnu poziciju ugovornog partnera tužitelja - J. d.d. B.?

4.)   Jesu li priznanje deviznog depozita kao javnog duga Republike Hrvatske i osiguranje sredstava za njegovu isplatu u Državnom proračunu RH sukladno čl. 5. st. 1. Zakona prethodna pitanja i nužne pretpostavke za nastanak obveze poslovne banke iz čl. 5 Pravilnika po kojoj je Banka dužna obraditi zahtjev građanina s potvrđenim stanjem o visini deviznih depozita na dan 27. travnja 1991. uvećanim za obračunate kamate u visini od 5% godišnje do 31. prosinca 1993.?

5.)   Je li dospijećem isplate posljednjeg 20-og polugodišnjeg anuiteta s danom 31. prosincem 2004. prestao važiti Zakon o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske zbog ispunjenja svrhe radi koje je donesen, te je li prestankom važenja Zakona prestao važiti i Pravilnik kao propis donesen sa svrhom provedbe navedenog Zakona?

6.)   Je li na sve neprenesene devizne štedne uloge koje građani Republike Hrvatske nisu prenijeli na domaće poslovne banke potrebno primijeniti materijalnopravne odredbe Ugovora o sukcesiji kao pozitivnog propisa RH po rangu važenja iznad ranga Zakona i Pravilnika?

7.)   Je li 2. tužena poslovna banka dužna Ministarstvu financija Republike Hrvatske dostaviti bilo kakve zahtjeve tužitelja obzirom da Pravilnik kao niti Zakon ne propisuju obvezu poslovnih banaka da zahtjeve tužitelja za naknadni prijenos u javni dug RH dostave Ministarstvu financija? Napominje se da su poslovne banke dužne dostaviti Ministarstvu financija temeljem čl. 6. Zakona samo obračune izvršene za one zahtjeve za koje su sredstva osigurana po odredbi članka 5. Zakona o državnom proračunu RH, a to su sasvim druge situacije jer za devizni depozit tužitelja evidentno u Državnom proračunu niti za ranije godine niti za 2013. nisu osigurana sredstva za isplatu?

 

Revidentica navodi da pitanja koja postavlja smatra važnima za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer da o postavljenim pravnim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Pritom se glede pitanja označenih brojevima od 1. do 3. poziva na presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-350/2010 od 13. siječnja 2011., navodeći da je u toj presudi o postavljenim pitanjima izraženo pravno shvaćanje koje je različito od shvaćanja iznesenog u pobijanoj odluci.

 

Presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-350/2010 od 13. siječnja 2011. potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja kojim je zatražio da se tuženicama Z. b. d.d. Z. i Republici Hrvatskoj naloži da s deviznim depozitom tužitelja postupaju kao s javnim dugom te da mu solidarno isplate iznos deviznog depozita koji je prednik tužitelja imao kod J. d.d. B., Glavne filijale S., vezano uz kojeg se je tužitelj prethodno (neuspješno) obratio Z. b. d.d. radi naknadnog prijenosa deviznog depozita i isplate.

 

Međutim, u toj odluci nije izraženo shvaćanje o pravnim pitanjima koje revidentica postavlja u reviziji pod rednim brojevima 1. i 2., kojima se problematizira obveza banke na postupanje sukladno odredbi čl. 5. Pravilnika, odnosno sam sadržaj obveze banke na obradu zahtjeva i postupak obrade zahtjeva kojim građani traže naknadni prijenos deviznih depozita s organizacijskih jedinica banke koje imaju sjedište izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj, te mogućnost „dvostruke naplate“ od banke čije je sjedište izvan Republike Hrvatske i domaće poslovne banke (pitanje broj 3.). Stoga se ne može zaključiti da bi navedena odluka Županijskog suda u Splitu predstavljala valjani razlog zbog kojih bi prva tri pitanja postavljena u reviziji, formulirana na način na koji je to učinila revidentica, bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Što se tiče ostalih pravnih pitanja koje revidentica postavlja u reviziji (pod brojevima 4. do 7.), revidentica argumentira njihovu važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni navodeći da je u pobijanoj drugostupanjskoj presudi izraženo shvaćanje o tim pitanjima koje je različito od shvaćanja izraženog u već spomenutoj presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-350/2010 od 13. siječnja 2011., dok se u odnosu na 6. pitanje revidentica poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ališić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i bivše jugoslavenske Republike Makedonije, broj Zahtjeva 60642/08 od 16. srpnja 2014.

 

Međutim, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije izraženo pravno shvaćanje o pitanjima koje je revidentica formulirala u reviziji pod rednim brojevima 4. do 7., a niti je o tim pitanjima izraženo pravno shvaćanje u presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-350/2010 od 13. siječnja 2011., odnosno (glede 6. postavljenog pitanja) presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ališić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i bivše jugoslavenske Republike Makedonije od 16. srpnja 2014. Zato se pitanja koja su reviziji naznačena pod brojevima 4. do 7. ne mogu smatrati pitanjima koja bi bila važna za rješavanje konkretnog spora, a niti se (posljedično) mogu smatrati važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom izloženog, u podnesenoj reviziji nisu ispunjene temeljne pretpostavke za njezinu dopuštenost, a kako je to propisano odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, radi čega je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 2. ZPP-a, odlučeno kao izreci.

 

Zagreb, 10. listopada 2017.