- 1 -              Revr 366/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 366/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. J. iz S. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Ž. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. R. i k. u S. B., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-40/2015-2 od 20. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-768/12-19 od 26. ožujka 2015., u sjednici održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-768/12-19 od 26. ožujka 2015. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.632,55 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci, te parnični trošak u iznosu 6.891,00 kn sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

 

Presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-40/2015-2 od 20. siječnja 2017. žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti drugostupanjsku presudu, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U podnesenoj reviziji tuženik postavlja sljedeće pitanje:

 

''Da li u konkretnom slučaju tužitelj kao djelatna vojna osoba ima pravo na isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, unatoč tome što je važećim materijalno pravnim propisom donesenim temeljem Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (koji zakon je lex specialis za djelatne vojne osobe) isključena isplata tih dodataka na plaću za prekovremeni rad ukoliko djelatna vojna osoba s osnove prekovremenog rada koristi slobodne dane?''

 

Važnost postavljenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik obrazlaže pozivajući se na shvaćanje revizijskog suda izraženo u odlukama poslovni broj Revr-1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12. Ističe da o postavljenom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te se poziva na presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-241/15 od 16. srpnja 2015., presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1705/14 od 27. listopada 2015. i presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-276/13 od 30. listopada 2014.

 

Nižestupanjski su sudovi ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad, sukladno odredbama čl. 97., 168. i 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) te primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima, pa tako i primjenom Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04, 141/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08, 23/09 i 39/09).

 

Pritom je visina predmetnog potraživanja obračunata i utvrđena na način da su ostvareni sati prekovremenog rada tužitelja umanjeni za ostvarene slobodne dane, dok je u odnosu na preostali iznos prekovremenih sati rada u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da u odnosu na iste nije vršena preraspodjela radnog vremena, niti da je tužitelju omogućeno korištenje slobodnih dana.

 

Stoga pravno pitanje koje postavlja tuženik u reviziji (i to ima li tužitelj pravo na isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad unatoč tome što je mjerodavnim zakonom isključena isplata tih dodataka ukoliko je djelatna vojna osoba s osnove ostvarenog prekovremenog rada koristila slobodne dane) nije utemeljeno na činjeničnom stanju utvrđenom tijekom predmetnog postupka, na temelju kojeg su nižestupanjski sudovi ocijenili da tuženik nije dokazao da je radno vrijeme tužitelja bilo preraspodijeljeno, niti da je tužitelj za sve ostvarene prekovremene sate koristio slobodne dane, a radi čega niti odluka u konkretnom sporu ne ovisi o rješenju postavljenog pravnog pitanja.

 

Iz navedenih razloga, a kako odluka o sporu ne ovisi o rješenju postavljenog pitanja, isto se ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, pa nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije, zbog čega je istu trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 10. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.