- 1 -              Revr 227/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 227/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz K., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K.1 & K.2 u K., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Stalna služba u Đakovu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-142/2013-2 od 26. ožujka 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-954/11-22 od 25. listopada 2012., u sjednici održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-954/11-22 od 25. listopada 2012. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 72.573,23 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže naznačeno u izreci, i parničnim troškom u iznosu 4.634,00 kn, dok je daljnji zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

 

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-142/2013-2 od 26. ožujka 2015. prvostupanjska je presuda potvrđena u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos 72.573,23 kn sa zateznim kamatama, dok je u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kao i u dijelu odluke o parničnom trošku presuda ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti drugostupanjsku presudu, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju, predlažući njeno odbijanje kao neosnovane. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik u bitnome postavlja pitanje je li nakon donošenja podzakonskih akata na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama, i to Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika (''Narodne novine'', broj 118/09) i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (''Narodne novine'', broj 118/09), koji su stupili na snagu 1. listopada 2009., a u odnosu na dodatke na plaću za prekovremeni rad djelatnih vojnih osoba, isključena primjena općih propisa o radu i propisa o državnim službenicima i namještenicima.

 

Obrazlažući važnost pitanja zbog kojeg je revizija podnesena za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revident navodi da je glede postavljenog pravnog pitanja revizijski sud već zauzeo stav u odlukama poslovni broj Revr-1845/12 i Revr-1902/12, te ukazuje i na veći broj odluka Županijskih sudova (rješenje Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2185/11 od 12. siječnja 2012., presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-978/12 od 6. lipnja 2012., presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1254/12 od 23. kolovoza 2012. od 23. kolovoza 2012. i poslovni broj Gž-1829/12 od 12. srpnja 2012., presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-474/13 od 5. veljače 2014.) u kojima je o navedenom pitanju zauzeto drugačije pravno shvaćanje od onog na kojem je utemeljena pobijana presuda.

 

Pobijanim dijelom drugostupanjske presude žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, djelatnoj vojnoj osobi, dodatke na plaću po osnovi prekovremenog rada dospjele u razdoblju od rujna 2008. do rujna 2009.

 

Nižestupanjski su sudovi ocijenili da tužitelj za predmetno razdoblje ima pravo na naknadu za prekovremeni rad, sukladno odredbama čl. 97., 168. i 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 175/03, 136/04, 76/07 – dalje: ZSOSRH) te primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima, a budući da u istom razdoblju nisu bili doneseni provedbeni propisi na temelju ZSOSRH-a kojima bi se regulirali predmetni dodaci na plaću. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04, 141/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08, 23/09 i 39/09).

 

U odlukama na koje se tužitelj poziva u reviziji izraženo je stajalište da nakon donošenja Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika (''Narodne novine'', broj 118/09) i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (''Narodne novine'', broj 118/09), odnosno propisa donesenih na temelju ZSORH-a, koji su stupili na snagu 1. listopada 2009., djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak na plaću u osnovi prekovremenog rada prema tim propisima, a ne na temelju kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s općim propisima o radu i propisima o državnim službenicima i namještenicima, i temeljem navedenog shvaćanja u predmetnim su postupcima ocijenjeni neosnovani zahtjevi za isplatu predmetnih dodataka na plaću dospjeli nakon 1. listopada 2009.

 

Kako se međutim pobijana odluka odnosi na potraživanje tužitelja dospjelo u razdoblju do rujna 2009., i za koje razdoblje nisu doneseni, niti su bili na snazi predmetni provedbeni propisi (a koji se ne mogu niti retroaktivno primjenjivati na predmetno razdoblje), to se pravno shvaćanje izraženo u odlukama na koje se tuženik poziva u reviziji, a koje se odnosi na primjenu naznačenih podzakonskih akata nakon 1. listopada 2009., ne može primijeniti u predmetnom sporu, niti se može govoriti da drugostupanjski sud temelji pobijanu odluku na stajalištu koje bi bilo nepodudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u predmetnim odlukama Vrhovnog suda, odnosno da je suprotno naznačenoj praksi drugostupanjskih sudova.

 

Slijedom navedenog, a kako drugostupanjski sud u pobijanoj odluci nije zauzeo stajalište koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u navedenim odlukama, niti je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih suda, postavljeno se pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Budući da stoga u podnesenoj reviziji tuženika nisu ispunjene pretpostavke za njezinu dopuštenost, a koje moraju biti kumulativno ispunjene, kako je to propisano odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, proizlazi da je revizija tuženika nedopuštena, zbog čega je istu trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. b. st. 1. i 3. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima sastava odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka.

 

Zagreb, 10. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.