Poslovni broj: 8 Kž-827/2017-3

 

Poslovni broj:8 Kž-827/2017-3

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Vladimira Vinje i Mirjane Rigljan kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenog M. Š. i dr., zbog kaznenih djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. i dr. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi 1. okrivljenog M. Š. podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2017. broj: K-1448/2016, u sjednici vijeća koja je bila održana 10. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Žalba 1. okrivljenog M. Š. odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

 

              Pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu bio je proveden (ponovljeni) kazneni postupak protiv okrivljenih M. Š. i N. P. koji su odgovarali zbog više kaznenih djela prijevare u gospodarskom poslovanju i to iz članka 247. stavak 1. KZ/11 i dr.

 

              Na kraju tog postupka donesena je prvostupanjska presuda kojom su s jedne strane obojica okrivljenika proglašeni krivim za počinjenje pojedinih kaznenih djela, dok je, s druge strane i u odnosu na jednog i u odnosu na drugog okrivljenika sud po članku 452. točka 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), odbio optužbu za neka druga kaznena djela.

 

Tako je prvostupanjskom presudom 1. okrivljeni M. Š. proglašen krivim da je počinio (u stjecaju) tri kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. KZ/11, činjenično i pravno opisana u točka 1.) 4.) i 6.) izreke te presude te tri kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju, ali iz članka 247. stavak 2. KZ/11, a koja su opet u činjeničnom i pravnom smislu opisana u točkama 2.), 3.) i 5.) izreke iste presude.

 

              Što se tiče 1. okrivljenog Š., njemu je sud prvoga stupnja najprije utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako od počinjenih kaznenih djela i to u trajanjima od po šest mjeseci za svako od djela iz članka 247. stavak 1. KZ/11, zatim kazne zatvora u trajanju od po deset mjeseci za kaznena djela iz članka 247. stavak 2. KZ/11 te u trajanju od osam mjeseci (u ova posljednja tri slučaja primjenom propisa o ublažavanju kazne), da bi ga iza toga, primjenom propisa o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

 

              Potom je ovom okrivljeniku izrečena djelomična uvjetna osuda (članak 57. KZ/11), s tim da je odlučeno da se od cjelokupne kazne na koju je ovaj osuđen ima izvršiti jedna godina, a dio kazne u trajanju od također jedne godine neće biti izvršen pod uvjetom da okrivljenik u roku provjeravanja od pet godina, računajući od pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.

 

              S druge strane, 2. okrivljeni N. P. proglašen je krivim zbog počinjenja jednog (produljenog) kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju i to iz članka 247. stavak 2. KZ/11, koje je u činjeničnom i pravnom smislu opisano u točki 7.) izreke prvostupanjske presude, za što mu je prvostupanjskom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je potom po članku 55. stavak 1. i 2. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro i to na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Prvostupanjskom je presudom ovaj okrivljenik upozoren na posljedice nepridržavanja odluke o zamjeni zatvorske kazne radom za opće dobro u smislu zakonskih odredaba iz članka 55. stavak 6. i stavak 7. KZ/11.

 

              Iza toga je sud prvoga stupnja odlučivao o imovinskopravnim zahtjevima pojedinih oštećenika i to u smislu odredbe članka 158. stavak 2. ZKP/08.

 

              1. okrivljeni M. Š. tako je dužan platiti dosuđene imovinskopravne zahtjeve sljedećim oštećenicima: TD W. H. iz Z. iznos od 38.667,69 kuna, zatim TD B. iz S. iznos od 124.787,07 kuna, TD B. L. iz Z.-L. u iznosu od 99.145,70 kuna, TD M. v. iz T. iznos od 45.217,71 kuna, TD S. d. i. iz L. iznos od 75.362,10 kuna te TD V. iz Z. iznos od 26.174,62 kune, a svi su navedeni oštećenici upućeni u parnicu s onim dijelovima svojih imovinskopravnih zahtjeva koji se odnose na kamate na ove iznose.

 

S druge strane, na isti je način 2. okrivljeni N. P. po članku 158. stavak 2. ZKP/08 obvezan platiti na ime imovinskopravnih zahtjeva oštećeniku TD S. Z. iz Š. iznos od 350.740,00 kuna te oštećeniku K. J. iz S. N. iznos od 63.467,04 kune.

 

              Oba su okrivljenika na koncu obvezana i na plaćanje troškova provedenog postupka (članak 148. stavak 1. ZKP/08). Tako je svaki od njih dvojice dužan platiti na ime izdatka suda za provedena financijsko-knjigovodstvena vještačenja iznos od po 6.507,49 kuna, kao i preostale troškove postupka odmjerene u paušalnom iznosu od po 1.000,00 kuna za svakoga od njih. Osim toga, suđeno je da će 2. okrivljeni N. P. snositi izdatke suda u vezi nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti, o čemu će taj sud odlučivati posebnim rješenjem kad se pribave odgovarajući podaci o iznosu troškova.

 

              Osim toga je prvostupanjski sud u odnosu na jednog i drugog okrivljenika svojom presudom odbio optužbu (pozivom na odredbu članka 452. točka 3. ZKP/08) da bi počinili sljedeća kaznena djela: 1. okrivljeni Š. kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 293. stavak 1. Kaznenog zakona ((NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97), činjenično i pravno opisano u točki 9.) izreke prvostupanjske presude, te još dva kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju, ali iz stavka 2. članka 293. KZ/97, koja su u činjeničnom i pravnom smislu navedena pod točkama 10.) i 11.) izreke te presude.

 

              U odnosu na 2. okrivljenog N. P. sud je odbio optužbu da je počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. KZ/11 koje je opet činjenično i pravno opisano u točki 12.) izreke rečene presude.

 

              U skladu s tim, sud je po članku 153. stavak 3. ZKP/08 oštećenika TD J. d.d. iz Z. u odnosu na djelo iz točke 9.) izreke prvostupanjske presude uputio da svoje imovinskopravno potraživanje ostvaruje u parnici.

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio 1. okrivljeni M. Š.

 

Žalba je podnesena putem branitelja ovog okrivljenika D. B., odvjetnika iz Z. iz O. d. B. i P., i to zbog povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni. U žalbi je predloženo da se prvostupanjska presuda preinači i okrivljeniku utvrdi blaža kazna od utvrđene.

 

              Na ovu žalbu odgovora nije bilo, a prije održavanja sjednice vijeća ovog suda drugog stupnja spis predmeta bio je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – u daljnjem tekstu: ZKP/08).

 

              Žalba 1. okrivljenog M. Š. nije osnovana jer nije nađeno od strane ovog suda drugog stupnja da bi u osporenoj presudi prvostupanjski sud počinio povrede kaznenog zakona naznačene u toj žalbi. Isto tako, žalitelj neosnovano osporava odluku o kazni koja mu je tom presudom izrečena.

 

              Kad se radi o prvospomenutoj žalbenoj osnovi, povredi kaznenog zakona odn. materijalnog prava, žalitelj (i u ovom ponovljenom suđenju) zamjera sudu prvoga stupnja što nije one aktivnosti za koje je on osporenom presudom proglašen krivim, pravno označio kao jedno (produljeno) kazneno djelo, već je sudio da se radi o stjecaju (ukupno šest) kaznenih djela.

 

              Uz tu glavnu zamjerku na planu primjene odredaba materijalnog prava, žalitelj ističe i daljnji prigovor iste naravi koji se sastoji u njegovom protivljenju odluci prvostupanjskog suda da se u izreci presude, u njezinom osuđujućem dijelu, označene radnje pod točkama 1.) – 6.) izreke pravno kvalificiraju po KZ/11, umjesto po zakonu koji je važio u trenutku počinjenja tih djela, naime KZ/97.

 

 

              On tvrdi da je oštećen kod toga jer da tek KZ/11 u odredbi članka 52/1 kao jedan od sjedinjavajućih (kohezivnih) faktora u slučaju produljenog kaznenog djela spominje i "prostornu povezanost" radnji počinitelja, čega u odredbi članka 61. stavak 2. ranije važećeg KZ/97 nije bilo.

 

              Žalitelj ovdje nema pravo jer je nađeno da niti u jednom, a niti u drugom slučaju, prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, a time niti počinio rečenu povredu kaznenog zakona.

 

              Najprije, iako je sasvim u formalnom smislu točan navod žalbe kako se pojam "prostorne povezanosti" kao jednog od sjedinjavajući faktora u slučaju konstrukcije produljenog kaznenog djela (doslovno tim riječima) prvi put spominje u KZ/11 (članak 52. stavak 1. toga Zakona), nema nikakve dvojbe da je navedena karakteristika radnji koje ulaze u sastav produljenog kaznenog djela i ranije bila smatrana jednim od bitnih činitelja koji te radnje povezuju.

 

              Tako se u odredbi stavka 2. članka 61. KZ/97 spominju i "druge stvarne okolnosti" što iste ili istovrsne radnje počinitelja povezuju i "čine jedinstvenu cjelinu".

 

              Osim toga, naša kazneno-pravna praksa oduvijek, pa još i prije formalnog uvođenja pojma produljenog kaznenog djela u Kazneni zakon (članak 61. KZ/97), prostornu povezanost odn. jedinstvo prostora, uzima kao jedan od odlučnih sjedinjavajućih (kohezivnih) faktora kod navedene pravne konstrukcije. To se u svakom slučaju nalazi obuhvaćeno pojmom "drugih stvarnih okolnosti" koje djela povezuju u jedinstvenu cjelinu u smislu upravo citiranog zakonskog propisa.

 

              Ne stoji, dakle, žalbeni prigovor 1. okrivljenika da bi istom KZ/11, dakle zakon koji je stupio na snagu nakon počinjenja djela iz izmijenjene optužnice, uveo – i to na njegovu, žaliteljevu štetu – pojam prostorne povezanosti u naprijed citiranom smislu.

 

              Osim toga, kad se radi o prvospomenutom žalbenom prigovoru 1. okrivljenika, treba reći da je prvostupanjski sud potpuno pravilno postupio kad je ocjenjivao pravni značaj onih radnji 1. okrivljenog Š. koje su obuhvaćene osuđujućim dijelom izreke osporene presude, naime onih iz točaka 1.) – 6.) izreke.

 

              O tome je prvostupanjski sud u osporenoj presudi iznio svoje obrazloženo stajalište (na str. 11), a što u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja i to zbog posvemašnje validnosti argumenata koji su tamo izneseni. Tamo se, na navedenom mjestu u prvostupanjskoj presudi, upravo zbog utvrđene činjenice nepostojanja jedinstva prostora odnosno prostorne povezanosti među radnjama iz osuđujućeg dijela izreke prvostupanjske presude, sasvim argumentirano odriče postojanje rečene pravne konstrukcije produljenog kaznenog djela te je stoga s pravom suđeno da se radi o stjecaju (ukupno 6) kaznenih djela.

 

              Činjenica da je utvrđeno da su se inkriminirane djelatnosti 1. okrivljenog M. Š. odvijale ne samo na području S. (gdje je inače bilo sjedište trgovačkog društva u kojem je on bio direktor) te Z., nego i na širem području države (S., T., L.), po nalaženju ovog suda drugog stupnja onemogućava stvaranje konstrukcije produljenog kaznenog djela, dakako najviše zbog izraženog nejedinstva povezanosti tih djelatnosti u prostornom smislu.

 

              Zbog navedenog ovaj sud drugog stupnja nalazi da navodi žalbe 1. okrivljenika koji se odnose na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona ne stoje.

 

              S tim u vezi treba dodati i to da je ovaj sud drugoga stupnja u tom kontekstu prvostupanjsku presudu ispitao još i po službenoj dužnosti u smislu obveze navedene u odredbi članka 476. stavak 1. ZKP/08 kojom je prilikom utvrdio da s jedne strane u postupku nisu bile počinjene one bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje valja paziti po službenoj dužnosti u smislu obveze iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08, ali niti neke druge povrede kaznenog zakona (osim onih na koje upire žalitelj), a koje bi bile počinjene na štetu okrivljenika, ovo posljednje u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.

 

              Isto je tako utvrđeno da nisu osnovani žalbeni navodi 1. okrivljenika kad prigovara kazni koja mu je u prvostupanjskom postupku izrečena.

 

              Kod toga valja ovog žalitelja uputiti na činjenicu da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje imaju utjecaja na odluku da kazna koja se izriče bude za počinitelja kaznenog djela lakša ili teža (str. 11 prvostupanjske presude).

 

              U tom je kontekstu prvostupanjski sud 1. okrivljenom Š. utvrdio više olakotnih okolnosti (iskreno priznanje djela, kajanje zbog njihovog počinjenja, porodične prilike okrivljenika koji je otac troje malodobne djece o kojima skrbi te njegovo primjerno držanje pred sudom), dok mu je s druge strane otegotnim cijenio dosadašnju osuđivanost, pa i zbog istovrsnih kaznenih djela (prijevare u gospodarskom poslovanju).

 

              Nema govora o tome da bi istaknute olakotne okolnosti prvostupanjski sud podcijeni, kao što se tvrdi u okrivljenikovoj žalbi (na str. 3), kao što ne stoji niti tvrdnja da bi kod toga ona jedina otegotna okolnost koja je utvrđena na strani 1. okrivljenika bila precijenjena.

 

              U dokaz neodrživosti ovakvih tvrdnji žalitelja dovoljno je napomenuti da je prvostupanjski sud u slučaju ona tri kvalificirana kaznena djela prijevare iz gospodarskog poslovanja iz stavka 2. članka 247. KZ/11 za koja je prvostupanjskom presudom 1. okrivljeni Š. proglašen krivim (naime za točke 2.), 3.) i 5.) izreke) ovom okrivljeniku prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora ove utvrdio uz primjenu propisa o ublažavanju kazne (članak 48. odn. 49. KZ/11), što sigurno ne bi bio slučaj da su istiniti žalbeni navodi ovog okrivljenika o nekakvoj pretjeranoj strogosti prvostupanjskog suda.

 

Činjenica što je ovom okrivljeniku, unatoč tome što se radi o povratniku kad je riječ o kaznenim djelima prijevare u gospodarskom poslovanju, sud odlučio primijeniti zakonske propise o ublažavanje kazne, ukazuje na zaključak koji je potpuno suprotan onome što se tvrdi u žalbi 1. okrivljenika.

 

              Ovaj sud drugoga stupnja u potpunosti prihvaća argumentaciju navedenu u prvostupanjskoj presudi kad je riječ o kazni utvrđenoj 1. okrivljenom M. Š. i to stoga što je ta odluka odmjereni odgovor na njegovo protupravno postupanje, tj. takav odgovor koji u potpunosti vodi računa i o onim okolnostima koje govore u prilog 1. okrivljenika, kao i o onima koje stoje protiv njega.

 

              Zbog navedenog se ni u kojem slučaju ne može zaključivati na način koji je izložen u žalbi 1. okrivljenika, tj. smatrati da je prvostupanjskom presudom došlo do neprimjereno stroge odluke o kazni. Baš naprotiv, odluka prvostupanjskog suda u svemu je podobna da se njezinom realizacijom ostvare svi ciljevi i svrhe opće i specijalne prevencije.

 

              Nađeno je iz razloga koji su do sada izneseni da niti ovaj dio žalbe 1. okrivljenog M. Š. nije utemeljen.

 

              Imajući u vidu sve izložene okolnosti i utvrđenja, a isto tako i činjenicu da nisu utvrđene nikakve povrede zakona kakve ima u vidu odredba članka 476. stavak 1. ZKP/08, bilo je potrebno žalbu 1.okrivljenog M. Š. odbiti kao neosnovanu jer ne stoje razlozi koji su u njoj navedeni i istodobno prvostupanjsku presudu potvrditi u smislu odredbe članka 482. ZKP/08.

 

U Zagrebu 10. listopada 2017.