- 1 -              Rev 1661/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1661/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice agencije iz Z., koju zastupa punomoćnica M. S., protiv tužene V. F. iz I., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K., H. i V. j.t.d., odvjetnicima u V., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž 377/13-3 od 8. travnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-450/12-24 od 25. srpnja 2012., u sjednici održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici iseliti iz stana koji se nalazi u I., a koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice s WC-om, hodnika i balkona, ukupne površine 62,88 m2, a koji se nalazi na II katu poslovno-stambene zgrade, sagrađene na kčbr. 475 k.o. I., upisane u zk. ul. br. 4858 k.o. I., te da taj stan, slobodan od stvari i osoba preda na raspolaganje tužiteljici, te da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 640,00 kuna sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

 

              Presudom drugostupanjskog suda odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obveže tužitelje na naknadu parničnih troškova, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima tuženice u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su u obje nižestupanjske presude navedeni jasni i razumljivi razlozi od odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 376. st. 1. ZPP na koju se sadržajno ukazuje u reviziji.

 

              Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP na koju tuženica određeno ukazuje u reviziji iako sadržajno upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Zaključak o tome je li učinjena bitna postupovna povreda u situaciji kada sud sasluša jednu stranku na ročištu određenom radi saslušanja stranaka ne može se prihvatiti obzirom da je nižestupanjski sud uredno pozvao tuženicu na sva ročišta i ona je imala mogućnost iznijeti svoje stavove putem svog punomoćnika koji je uredno pristupio na sva ta ročišta, tim više što se dokaz saslušanja stranaka provodi kada nema drugih dokaza ili kada se unatoč izvedenim dokazima ustanovi da je njihovo saslušanje bitno za utvrđivanje važnih činjenica, a u konkretnom slučaju sud je na temelju ostalih provedenih dokaza u potpunosti utvrdio sve bitne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku.

 

              Međutim, tuženici je raspravljanje o  predmetu spora omogućeno već time što joj je dana prilika da predlaže dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnost što nije prihvaćena njezina ocjena provedenih dokaza i što je ovim nezadovoljna ne može se osnovano temeljiti stav o učinjenoj povredi.

 

              Nije osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-       da je tužiteljica vlasnica stambeno poslovne zgrade, dvorišta i predmetnog stana koji se nalazi u navedenoj stambenoj zgradi, a u kojem stanuje tužena,

 

-       da je tužiteljica, odnosno ranije njezin prednik, dao predmetni stan u najam tuženici, a na temelju Ugovora o najmu stana od 12. listopada 1999. koji je zaključen na određeno vrijeme, s obzirom na činjenicu da se radi o stanu koji je odlukom najmodavca utvrđen kao stan za službene potrebe,

 

-       da tuženica nije radila na radnom mjestu za koje je predviđena dodjela stana za službene potrebe,

 

-       da je tužiteljica otkazala Ugovor o najmu 4. siječnja 2011., iz razloga raskida radnog odnosa na temelju Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i 8. i 24. veljače 2011. i iz razloga neplaćanja  najamnine i drugih troškova stana.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tužiteljica imala opravdane razloge za otkaz ugovora o najmu stana sklopljenog između parničnih stranaka 22. listopada 1999., jer je prijeporni stan tuženici dan u najam kao radnici tužitelja, a prestankom Ugovora o radu prestala je i pravna osnova za korištenje navedenog stana, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev i nalažu tuženici iseljenje iz predmetnog stana. Zaključuju nadalje, da postoji i drugi opravdani razlog za otkaz iz čl. 19. st. 3. u vezi s st. 1. toč. 1. Zakona o najmu ("Narodne novine" broj 91/96) a to je neplaćanje zakupnine, a što tuženica niti ne osporava.

 

              Prema odredbi čl. 10. Ugovora o najmu stana sklopljenog između tužitelja i tuženice 22. listopada 1999. ugovor je zaključen na određeno vrijeme s obzirom na činjenicu da se radi o stanu koji je odlukom najmodavca utvrđen kao stan za službene potrebe, dok je člankom 11. propisano da otkaz, odnosno raskid ugovora najmodavac može dati kada na rad primi zaposlenika koji će prema aktima najmodavca ostvariti pravo na stan za službene potrebe, odnosno u slučaju kad najmodavac bude imao opravdani razlog za otkaz Ugovora o najmu. Člankom 13. Ugovora propisana primjena odredaba Zakona o najmu stanova, za ona prava i obveze koja nisu utvrđena Ugovorom o najmu.

 

              Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova kao i navedene odredbe Ugovora o najmu pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženici iseljenje iz stana. Naime, u konkretnom slučaju s obzirom da je tužitelj tuženoj otkazao Ugovor o najmu iz razloga što je tuženici prestao radni odnos, ali i iz razloga neplaćanja najamnine, pa više nema pravne osnove da tuženica i dalje koristi stan, te kako tuženica nije iselila u otkaznom roku, a sve u skladu sa odredbom čl. 11. i 13. Ugovora o najmu te odredbe čl. 19. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96).

 

              Okolnost što su se nižestupanjski sudovi pozvali na primjenu odredaba Zakona o najmu stanova kao i na neplaćanje najamnine kao razlog za otkaz Ugovora o najmu nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke s obzirom na odredbu čl. 13. Ugovora o najmu prema kojoj je ugovorena primjena odredaba Zakona o najmu stanova.

 

              Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 10. listopada 2017.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Mikšić, v.r.