- 1 -              Revr 960/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 960/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužiteljice B. H. iz V., OIB: ..., zastupane po punomoćnici B. P., odvjetnici u O., protiv tuženika M. V. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A.-M. S., odvjetnici u Z., radi isplate otpremnine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž R-117/2016-2 od 3. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. broj Pr-975/2015-9 od 29. siječnja 2016., u sjednici održanoj 10. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž R-117/2016-2 od 3. ožujka 2016., odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu otpremnine u iznosu od 225.152,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2010. pa do isplate, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (st. I izreke). Nadalje, tom presudom naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak od 6.250,00 kn (st. II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neonovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda (st. I izreke). Nadalje, tom presudom odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (st. II izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod stavkom I izreke reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijela tužiteljica iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju tužiteljice osporava dopuštenost te revizije, a podredno osporava i osnovanost te revizije. Zahtjeva naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice je dopuštena.

 

Ovo stoga što vrijednost predmeta spora pobijane presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP).

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Iako tužiteljica u uvodnom dijelu revizije ukazuje da reviziju podnosi i iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ona taj revizijski razlog nije određeno navela, a niti obrazložila. Iz revizije tužiteljice nije vidljivo koji bi to od nižestupanjskih sudova i koju konkretnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinio. Stoga taj revizijski razlog tužiteljice nije uzet u obzir.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu otpremnine u iznosu od 225.152,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2010. pa do isplate.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

 

- da je tužiteljica sa tuženikom bila u radnom odnosu na temelju ugovora o radu,

 

- da je ugovor o radu tužiteljice prestao na temelju pisanog Sporazuma s tuženikom o prestanku ugovora o radu od 29. siječnja 2010.,

 

- da se tuženik nije niti ugovorom o radu, niti sporazumom o prestanku ugovora o radu, niti pravilnikom o radu, a niti na bilo koji drugi način, obavezao tužiteljici isplatiti otpremninu za slučaj prestanka ugovora o radu na temelju sporazuma radnika i poslodavca, te

 

- da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-4736/2013-2 od 8. svibnja 2014. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice protiv istog tuženika za utvrđenje da raskid ugovora o radu od 29. siječnja 2010. nije niti nastao i ne proizvodi pravne učinke između stranaka kao i tužbeni zahtjev tužiteljice za nalaganje tuženiku da je vrati na rad i prizna joj sva prava iz radnog odnosa počev od 30. siječnja 2010. pa do vraćanja na rad (te da je revizija tužiteljice protiv te presude odbijena kao neosnovana presudom ovoga suda posl. broj Revr 1341/14-2 od 7. listopada 2014.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Prema odredbi čl. 119. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR) radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

 

Kako tužiteljici ugovor o radu nije prestao otkazom datim od strane tuženika kao poslodavca, već je isti prestao na temelju pisanog Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 29. siječnja 2010., to dakle tužiteljica nema pravo na otpremninu u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR.

 

Prema odredbi čl. 119. st. 3. ZR pravo na otpremninu može se odrediti i izvan kruga razloga navedenih u čl. 119. st. 1. ZR i to kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

 

Kako tuženik nije niti kolektivnim ugovorom, niti pravilnikom o radu, niti ugovorom o radu, a niti na bilo koji drugi način preuzeo obvezu isplatiti tužiteljici otpremninu za slučaj prestanka ugovora o radu na temelju Sporazuma o prestanku ugovora o radu, to dakle tužiteljica nema pravo na otpremninu niti iz razloga što joj je ugovor o radu prestao na temelju prije navedenog Sporazuma.

 

S obzirom da se revizija tužiteljice sadržajem iscrpljuje u pokušaju dokazivanja da Sporazum o prestanku ugovora o radu od 29. siječnja 2010. nije pravno valjan te da ne proizvodi pravne učinke, za ukazati je na sljedeće.

 

Netom navedene okolnosti nisu od utjecaja na ishod spornog odnosa među strankama povodom tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu otpremnine.

 

Ovo stoga što i u slučaju da taj Sporazum o prestanku ugovora o radu ne bi bio valjan i ne bi proizvodio pravne učinke, tužiteljica niti tada ne bi imala pravo na otpremninu jer bi i dalje bila u radnom odnosu kod tuženika.

 

Naime. otpremnina po svojoj prirodi predstavlja nagradu za vjernost poslodavcu te se ona, po prirodi stvari, isplaćuje tek po prestanku radnog odnosa odnosno tek po prestanku ugovora o radu. K tome, a kako je već prethodno rečeno, prije navedenom pravomoćnom presudom drugostupanjskog suda već je odlučeno o valjanosti Sporazuma o prestanku ugovora o radu tužiteljice, pa to pitanje u ovom postupku niti ne može imati značaj prethodnog pitanja o kojem bi se moglo odlučivati u ovom postupku (čl. 12. st. 1. ZPP).

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužiteljice, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

 

Zagreb, 10. listopada 2017.