-    1 -

              Broj: FPž-1012/15.

   

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Mladena Genca, kao predsjednika vijeća te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Danijele Marotti Andrić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenih S.S. d.o.o. i D.Ć., zbog prekršaja iz članka 72. stavka 1. točke 19. i stavka 2. Zakona o igrama na sreću ("Narodne novine", broj: 87/09., 35/13., 158/13., 41/14. i 143/14.), odlučujući o žalbama okrivljenih S.S. d.o.o. i D.Ć., podnesenima protiv presude Prekršajnog suda u Zadru, broj: Pp G-1437/13-24 od 3. kolovoza 2015., na sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o     j e :

 

I. U povodu žalba okrivljenih S.S. d.o.o. i D.Ć., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o novčanoj kazni izrečenoj okrivljenom D.Ć., na način da se okrivljenom D.Ć., za prekršaj iz članka 72. stavka 2. u vezi s člankom 72. stavkom 1. točkom 19. Zakona o igrama na sreću, činjenično opisan u izreci pobijane presude, primjenom odredbe članka 37. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.), izriče novčana kazna u iznosu od 2.000,00 (dvije tisuće) kuna, koju je dužan platiti u roku od 15 (petnaest) dana po primitku ove presude, a ako u ovom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrati će se da je novčana kazna u cijelosti plaćena.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe okrivljenih S.S. d.o.o. i D.Ć. i prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

 

III. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15.), okrivljeni S.S. d.o.o. i D.Ć. dužni su platiti paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od po 300,00 (tristo) kuna svaki, u roku od 15 (petnaest) dana po primitku ove presude.

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom proglašeni su krivima okrivljena pravna osoba S.S. d.o.o. i okrivljeni odgovorna osoba u pravnoj osobi D.Ć. da su, na način činjenično opisan u izreci, počinili prekršaj iz članka 72. stavka 1. točke 19. i stavka 2. Zakona o igrama na sreću, za koji su im, primjenom članka 37. Prekršajnog zakona, izrečene novčane kazne i to za pravnu osobu u iznosu od 8.100,00 kuna, a za odgovornu osobu u pravnoj osobi u iznosu od 2.100,00 kuna, koje su dužni platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti pobijane presude te su upozoreni ako u tom roku plate dvije trećine izrečenih novčanih kazna smatrati će se da su novčane kazne u cijelosti plaćene.

 

Nadalje, istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od po 300,00 kuna svaki.

             

Protiv navedene presude okrivljeni S.S. d.o.o. i D.Ć. su pravodobno podnijeli samostalne žalbe identičnog sadržaja i to zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbama, žalbe prihvate i pobijana presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje: Sud), na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okrivljenici ističu da je pobijana presuda nerazumljiva i ne da se ispitati, proturječna je sama sebi i dokazima na kojima se temelji. Ovo stoga što se presuda temelji isključivo na iskazima svjedoka policijskih službenika P.G. i Š.S. te djelatnica N.M. i A.Š., iako su iskazi svjedoka G. i S. u suprotnosti s iskazima svjedokinja M. i Š. te da je prvostupanjski sud neosnovano poklonio vjeru iskazima policijskih službenika, koji su proturječni utvrđenjima navedenim u optužnom prijedlogu.

 

Time se očigledno, iako to nije izrijekom navedeno, ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona.

 

Međutim, iz obrazloženja ove žalbene osnove je vidljivo da se okrivljenici zapravo ne slažu s ocjenom rezultata dokaznog postupka i činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, čime u stvari presudu pobijaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nisu u pravu okrivljenici kada se žale zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona.

 

Naime, da bi postojala navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, mora se raditi o tome da obrazloženje presude nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dakle o onima o kojima ovisi neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika.

 

Međutim, suprotno žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, jer je prvostupanjski sud, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni. Stoga, pobijana presuda sadrži sve potrebne, jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni pa je ocijenjeno da nije ostvarena navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka.

 

Žaleći se nadalje zbog bitne povrede odredaba prekršajnog okrivljenici navode da su onemogućeni u sudjelovanju u postupku te iznošenju obrane, budući da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude poziva na iskaz svjedoka P.G. koji je dan vanraspravno na zapisniku od 9. svibnja 2012., iako oni kao okrivljenici nisi bili pozvani na to ročište niti im je dostavljen sačinjeni zapisnik niti im je iskaz pročitan na raspravi.

 

Time se očigledno, iako to nije izrijekom navedeno, žalba podnosi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Prekršajnog zakona, smatrajući da je postupak proveden bez njihovog sudjelovanja pa im je na taj način povrijeđeno pravo obrane, a to je utjecalo na presudu.

 

Međutim, nisu u pravu žalitelji kada tvrde da je postupak proveden bez sudjelovanja stranaka i da im je u postupku povrijeđeno pravo na obranu i da je to utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Naime, iz stanja spisa je razvidno da su okrivljenici uredno pozvani na glavnu raspravu zakazanu za dan 2. lipnja 2015., pozivu se nisu odazvali, već su sudu dostavili podnesak u kojem navode da zbog neodgodivih poslovnih obaveza nisu u mogućnosti pristupiti na raspravu te da ostaju kod svojih iznesenih obrana. Stoga je prvostupanjski sud pravilno i zakonito odlučio da su ispunjeni svi uvjeti za provođenje rasprave bez prisustva uredno pozvanih okrivljenika te je na provedenoj raspravi proveo dokaz čitajući iskaze svjedoka P.G., koji je saslušan vanraspravno dana 9. svibnja 2012., kao i dana 11. veljače 2015.  

 

Prema tome, evidentno je da okrivljenicima nije povrijeđeno pravo obrane jer im je bilo omogućeno da sudjeluju u postupku i iznesu obranu te iznese dokazne prijedloge, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se rasprava može provesti i bez uredno pozvanih okrivljenika te da ispitivanje okrivljenika nije potrebno i da to nije od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, a niti je okrivljenicima onemogućeno sudjelovanje u postupku kako to okrivljenici neosnovano ističu u svojim žalbama, pa slijedom toga nije niti počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Prekršajnog zakona.

 

Slijedom navedenog, nisu osnovane žalbe okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenici ponavljaju navode svoje obrane poričući u cijelosti odgovornost za prekršaj za koji su proglašeni krivima prvostupanjskom presudom. Ističu da u obavljanju svoje djelatnosti osobitu pažnju posvećuju poštivanju zabrane primanja uplata za klađenje od osoba mlađih od 18 godina, kao i njihovi djelatnici, a isto je utvrđeno i iz iskaza saslušanih djelatnica. Ističu odredbu članka 49. Zakona o igrama na sreću koja određuje da je igrač dužan priređivaču igara na sreću predočiti dokaz u slučaju sumnje u punoljetnost, a da su konkretne zgode djelatnice i postupale sukladno navedenoj odredbi. Smatraju da prvostupanjski sud pogrešno temelji svoju odluku na iskazima policijskih službenika koji su se tijekom postupka razlikovali od onih navedenih u izvješćima o provedenom nadzoru i optužnom prijedlogu. Smatraju da se u njihovom ponašanju nisu ostvarila bitna obilježja prekršaja za koji su proglašeni krivima. 

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, na temelju dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, odnosno ispitivanjem okrivljenika te na temelju provedenog dokaznog postupka, prema utvrđenom pravnorelevantnom činjeničnom stanju, osnovano zaključio da su okrivljenici svojim ponašanjem ostvarili sva zakonska obilježja prekršaja za koji su proglašeni krivima, a za svoju odluku dao je valjane i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, suprotno žalbenim navodima tijekom postupka je kao nesporno dokazano da su okrivljenici predmetne zgode na uplatnom mjestu kladionice koja posluje u sklopu prvookrivljene pravne osobe, dopustili klađenje maloljetnim osobama. Navedene činjenice utvrđene su saslušanjem svjedoka P.G. i Š.S., policijskih službenika te svjedokinja A.Š. i N.M., kao i čitanjem sve priložene dokumentacije. Naime, iz iskaza policijskih službenika kao nesporno proizlazi da su predmetne zgode uočili dvoje tada NN mlađih muških osoba kako ulaze u predmetnu kladionicu te su promatrali kroz staklo uplatu listića od strane navedenih maloljetnih osoba, koje su po izlasku iz kladionice i legitimirali te utvrdili da se radi o maloljetnim osobama. Nisu u pravu okrivljenici kada u svojim žalbama ističu da su iskazi svjedoka policijskih službenika dani na glavnoj raspravi u suprotnosti s iskazima navedenim u Izvješću o počinjenom prekršaju i optužnom prijedlogu, jer su ti iskazi u bitnome identični.

 

Odredbom članka 72. stavka 1. točke 19. i stavka 2. Zakona o igrama na sreću propisano je da će se kazniti za prekršaj pravna osoba i odgovorna osoba u pravnoj osobi ako prirede igre klađenja protivno odredbama citiranog Zakona.

 

Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o igrama na sreću propisano je da se zabranjuje primanje uplata za klađenje od osoba mlađih od 18 godina, dok stavka 2. istog članka određuje da je u slučaju sumnje u ispunjenje uvjeta iz stavka 1., igrač dužan priređivaču pružiti dokaze o svojoj punoljetnosti.

 

U ovom predmetu nije sporno da su dvoje maloljetnih osoba izvršili uplatu klađenja u predmetnoj kladionici, koja posluje u sklopu okrivljene pravne osobe S.S. d.o.o., a u kojoj je okrivljeni D.Ć., odgovorna osoba. Stoga su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva obilježja prekršaja iz članka 72. stavka 1. točke 19. i stavka 2. Zakona o igrama na sreću, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

 

              Kako, dakle, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, to žalbe okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

 

Odluka o izrečenim novčanim kaznama razmatrana je u povodu podnesenih žalba i to sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, budući da iz sadržaja žalba proizlazi da se okrivljenici nisu žalili zbog ove žalbene osnove, no žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši u tom dijelu pobijanu prvostupanjsku presudu, a imajući pritom na umu i odredbu članka 210. stavka 4. Prekršajnog zakona, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud pri izricanju novčane kazne za okrivljenog D.Ć., povrijedio načelo zabrane reforamtio in peius. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je pobijanoj presudi prethodilo donošenje presude Pp 19 G-358/2012 od 17. svibnja 2012. (ukinuta rješenjem Visokog prekršajnog suda RH, broj: Fpž-956/12 od 4. rujna 2013.), a kojom je okrivljenom D.Ć. za počinjeni prekršaj bila izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna, dok je sada pobijanom presudom navedenom okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 2.100,00 kuna. Stoga je ovaj sud, po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom članka 210. stavka 4. u vezi s člankom 202. stavkom 4. Prekršajnog zakona, preinačio pobijanu presudu u dijelu odluke o novčanoj kazni izrečenoj okrivljenom D.Ć. te navedenom okrivljeniku, za prekršaj iz članka 72. stavka 2. u vezi s člankom 72. stavkom 1. točkom 19. Zakona o igrama na sreću, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 kuna, dakle novčanu kaznu koja je okrivljeniku bila izrečena u prethodno donesenoj presudi.

 

Razmatrajući nadalje odluku o novčanoj kazni izrečenoj okrivljenoj pravnoj osobi S.S. d.o.o., ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelje te je okrivljenoj pravnoj osobi S.S. d.o.o. za počinjeni prekršaj izrekao mjeru kazne primjerenu stupnju njene krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, budući je prvostupanjski sud utvrdio postojanje okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanje kazne, pa je, pravilno i zakonito, temeljem članka 37. Prekršajnog zakona, okrivljenoj pravnoj osobi S.S. d.o.o. za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu ispod zakonom propisanog posebnog minimuma.

 

Naime, za prekršaj iz članka 72. stavka 1. točke 19. Zakona o igrama na sreću, propisana je novčana kazna u iznosu od 50.000,00 do 500.000,00 kuna za pravnu osobu, a prvostupanjski sud je okrivljenici izrekao novčanu kaznu u iznosu od 8.100,00 kuna.

 

Prema uvjerenju ovog Suda izvršenjem izrečenih novčanih kazna ostvariti će se svrha prekršajnog postupka pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije.

 

Zbog navedenog, ovaj Sud je postupajući u smislu odredbe članka 207. (točka I. izreke ove presude) te članka 205. (točka II. izreke ove presude) Prekršajnog zakona, odlučio kao u izreci ove presude.

             

Obzirom da je ovaj sud, odlučujući o žalbama okrivljenika, donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, sukladno odredbi članka 138. stavka 2. točke 3 c. Prekršajnog zakona, okrivljenici su obvezani na naknadu paušalne svote troškova žalbenog postupka (točka III. Izreke). Obzirom na propisani opći okvir paušalne svote, određen Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13.), to je visina paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona određena u iznosu od po 300,00 kuna za svakog okrivljenika, što je po mišljenju ovog suda primjereno s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

U Zagrebu, 10. listopada 2017.

 

 

 

Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Zadru u 5 otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.