- 1 -              Rev 355/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 355/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P., J. P. i I. P., svi iz O., i Marije K. iz O., te svi zastupani po punomoćniku D. O., odvjetniku u O., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., Podružnica O., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji četvrtotužiteljice M. K. protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2328/2011-2 od 12. siječnja 2012., kojom je djelomično preinačena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-253/2010-28 od 9. ožujka 2011., u sjednici održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija četvrtotužiteljice M. K. iz O. te se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2328/2011-2 od 12. siječnja 2012. na način da se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-253/2010-28 od 9. ožujka 2011. u odnosu na glavnu stvar.

 

II. Tuženik je dužan četvrtotužiteljici M. K. iz O. naknadi trošak sastava revizije u iznosu od 1.875,00 kn, u roku 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da na ime pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti uzrokovane duševnim bolovima zbog smrti V. Š. isplati tužiteljima M. P., J. P., I. P. i M. K. iznos od po 75.000,00 kn svakom sa zateznom kamatom u visini eskontne stope utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od 18. prosinca 2009. pa do konačne isplate, a ujedno je naloženo tuženici da tužiteljima na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od 48.609,60 kn.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženika, a djelomično je prihvaćena pa je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotužiteljicu M. P., drugotužitelja J. P. i trećetužitelja I. P. i gdje je naloženo tuženiku da svakom od tužitelja isplati na ime naknade štete iznos od 75.000,00 kn sa zateznim kamatama kao u izreci prvostupanjske presude, dok je prvostupanjska presuda preinačena u odnosu na četvrtotužiteljicu M. K. na način da je odbijen njen zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 75.000,00 kn sa zateznim kamatama kao neosnovan. Ujedno je drugostupanjskim rješenjem ukinuta odluka o trošku i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak te je odlučeno da će o troškovima žalbenog postupka se odlučiti u konačnoj odluci.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je prihvaćena žalba tuženika kao osnovana i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev četvrtotužiteljice M. K., reviziju je izjavila četvrtotužiteljica temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijani dio drugostupanjske presude na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvora prava koji se na to pitanje odnose.

 

Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev četvrtotužiteljice da joj tuženik isplati naknadu neimovinske štete uslijed smrti unuka, a u revizijskoj fazi postupka sporno je da li četvrtotužiteljici kao baki sada pokojnog unuka V. Š. pripada naknada neimovinske štete temeljem odredbe čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

 

Četvrtotužiteljica je postavila pravno pitanje koje se u biti odnosi na pitanje da li bakama i/ili djedovima pripada naknada neimovinske štete zbog smrti unuka kada je između njih postojala zajednica života, ali bake i/ili djedovi nisu nadomještali roditeljski odnos, odnosno da li baka može ostvariti naknadu uslijed smrti unuka na ime naknade neimovinske štete iako nije nadomještala roditeljski odnos.

 

U odnosu na razloge važnosti navedenog pravnog pitanja revidentica navodi sudsku praksu ovoga suda i županijskih sudova koja je bila prihvaćena u vrijeme važenja Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO/91) i gdje je kao pretpostavka eventualne naknade nematerijalne štete baki ili djedu uslijed smrti unuka bila da su oni u cijelosti nadomještali roditeljsku skrb, odnosno gdje se takva zajednica mogla izjednačiti s odnosom roditelja i djece. Revidentica u reviziji smatra da nakon donošenja ZOO kada je u čl. 1101. st. 2. ZOO izrijekom propisano pravo na takvu naknadu djedovima i bakama ako je između njih i umrlog postojala trajnija  zajednica života, da su se ispunile pretpostavke za promjenu stajališta koje je vrijedilo do stupanja na snagu ZOO obzirom da tada bake i djedovi nisu imali uopće pravo na takvu naknadu temeljem odredbe čl. 201. st. 2. ZOO/91.

 

Ovaj sud prihvaća da je istaknuto pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je došlo do promjene u zakonodavstvu, odnosno do donošenja ZOO koji je na drugačiji način regulirao prava bliskih osoba na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe ili teškog i trajnog invaliditeta.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da sada pok. V. Š. i četvrtotužiteljica kao njegova baka nisu živjeli u istom stanu,

 

- da se četvrtotužiteljica zajedno sa majkom sada pok. V. Š. od njegova rođenja brinula kao o vlastitom djetetu i to za vrijeme dok je pohađao vrtić, osnovnu školu te je upravo zbog pomoći kćerki otišla ranije u mirovinu kako bi se brinula o unuku,

 

- da su četvrtotužiteljica i sada pokojni unuk V. Š. imali svakodnevne kontakte bilo telefonski ili posjetom u stanu i zajedničkim boravljenjem u kući gdje je živio sada pokojni unuk,

 

- da je između četvrtotužiteljice kao bake i sada pokojnog kao unuka postojala izuzetno jaka emocionalna i egzistencijalna povezanost,

 

- da je četvrtotužiteljica svog unuka posjećivala svakodnevno kroz 14 mjeseci dok je bio bez svijesti u bolnici, a nakon njegove smrti da je došlo do očiglednog narušenja zdravstvenog stanja četvrtotužiteljice.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud zaključio je da i četvrtotužiteljici kao baki sada pokojnog pripada naknada neimovinske štete u zatraženom iznosu od 75.000,00 kn i to iz razloga jer je u svojoj biti i po svojoj naravi postojala trajnija zajednica života između četvrtotužiteljice i pok. V. Š. kao bake i unuka. Drugostupanjski sud, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zaključuje da nije osnovan zahtjev četvrtotužiteljice za naknadu neimovinske štete iz razloga što između četvrtotužiteljice i pok. V. Š. nije postojala takva zajednica i odnos koji bi nadomještao roditeljski odnos, već da je četvrtotužiteljica bila samo potpora u odgajanju sada pokojnog unuka.

 

Pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da bakama ili djedovima pripada naknada neimovinske štete zbog smrti unuka samo u slučaju ako isti nadomještaju roditeljski odnos, a kako to zaključuje drugostupanjski sud. Nakon donošenja i stupanja na snagu ZOO u čl. 1101. st. 2. ZOO izrijekom je propisano pravo baka i djedova na naknadu neimovinske štete ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Pritom tumačenje trajnije zajednice života nije moguće dati određeno i za sve slučajeve, pa tako niti samo uz pretpostavku da se time nadomještala roditeljska skrb, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno na temelju utvrđenih odlučnih činjenica zaključivati da li postoji takva zajednica. Stoga je u potpunosti u pravu revidentica kada upravo na to ukazuje u svojoj reviziji, odnosno da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrđivati okolnosti i na temelju njih donositi zaključak o postojanju pretpostavki trajnije zajednice života.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda koji je na temelju utvrđenih odlučnih činjenica zaključio da četvrtotužiteljica kao baka pok. V. Š. ispunjava sve pretpostavke za naknadu neimovinske štete. Naime, u postupku je utvrđeno da je četvrtotužiteljica od rođenja pokojnog unuka bila u gotovo svakodnevnom kontaktu sa svojim unukom, da je u određenim razdobljima čak i nadomještala roditeljsku skrb ili direktno pomagala u odgoju i skrbi oko malodobnog unuka njegovoj majci, da je upravo zbog pomoći oko odgoja i brige za svog unuka otišla u mirovinu s 50 godina, te da je svakodnevno obilazila unuka dok je 14 mjeseci bez svijesti bio u bolnici. Sve navedeno ukazuje nedvojbeno da je u ovom konkretnom slučaju postojala zajednica života i više nego bliska povezanost između četvrtotužiteljice i njenog unuka što u cijelosti opravdava dosuđivanje naknade neimovinske štete zbog smrti unuka jer je to kod četvrtotužiteljice zasigurno izazvalo velike duševne boli, a koji su u krajnjoj liniji rezultirali i daljnjim oboljenjem i pogoršanjem zdravstvenog stanja četvrtotužiteljice. Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1101. st. 2. ZOO kada je za naknadu neimovinske štete četvrtotužiteljici kao pretpostavku isključivo uzeo činjenicu da četvrtotužiteljica nije u cijelosti nadomještala roditeljsku skrb prema svome unuku. Dakle, odgovor na postavljeno pravno pitanje bio bi da nadomještene roditeljske skrbi od strane bake ili djedova prema unuku nije isključiva pretpostavka za osnovanost zahtjeva na ime naknade neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, već se u svakom konkretnom slučaju na temelju konkretnih okolnosti slučaja i svih utvrđenih odlučnih činjenica zaključuje o tim pretpostavkama, odnosno o postojanju trajnije zajednice života.

 

Stoga je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo prihvatiti reviziju četvrtotužiteljice i preinačiti drugostupanjsku odluku i presuditi kao pod toč. I. izreke.

 

Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti o troškovima nastalim u povodu revizije, te je četvrtotužiteljici sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a priznat trošak sastava revizije u cijelosti.

 

Temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP pod toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.

 

Zagreb, 10. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.