Poslovni broj: 5 Kž-282/17-4

 

 

Poslovni broj: 5 Kž-282/17-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Rajka Kipkea, kao predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Vlaste Patrčević Marušić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv opt. G. H. zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 6. u svezi st. 2 i st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj K-331/16-10 od 20. ožujka 2017., u sjednici održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I./ Prihvaća se žalba opt. G. H., ukida se pobijana presuda te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II./ Uslijed odluke pod I./ žalba državnog odvjetnika za sada je bespredmetna.

 

             

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom opt. G. H. proglašen je krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 227. st. 6. u svezi st. 2. i 1. KZ/11 za koje je temeljem čl. 227. st. 6. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 na ime provedenih vještačenja u iznosu od 4.587,00 kn, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Optuženik je obvezan naknaditi nagradu i nužne izdatke oštećenika i njegovog opunomoćenika o čemu će biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv navedene presude žale se optuženik po branitelju mr. M. R., odvjetniku iz V. i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženika osudi na strožu kaznu zatvora.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-294/17-2 od 26. lipnja 2017., bez prijedloga u odnosu na podnesenu žalbu.

 

Žalba optuženika je osnovana dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

Povodom žalbi stranaka pobijana presuda ispitana je po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 kojim ispitivanjem je utvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U pravu je optuženik kada presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s bitnom tvrdnjom da je pogrešan zaključak i utvrđenje suda prvog stupnja da je inkriminirane zgode, približavajući se obilježenom pješačkom prijelazu, propustio upravljati vozilom s osobitim oprezom i takvom brzinom da u slučaju potrebe vozilo može pravodobno zaustaviti ispred pješačkog prijelaza, te da je na taj način prekršio čl. 38. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, u daljnjem tekstu ZOSPC), koju tvrdnju obrazlaže s navođenjem da nije postojala niti jedna okolnost zbog koje bi, približavajući se obilježenom pješačkom prijelazu, trebao smanjiti brzinu kretanja, s obzirom da nikoga nije bilo na cesti, pa tako ni oštećenika, s time da je pravodobno reagirao kočenjem kada je oštećenik na biciklu izašao iz dvorišta na pločnik.

 

Naime, prema čl. 38. st. 2. ZOSPC, kršenje kojeg propisa se optuženiku stavlja na teret, kad prilazi obilježenom pješačkom prijelazu vozač mora upravljati vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom da, u slučaju potrebe, može pravodobno zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza.

 

Prema utvrđenjima suda prvog stupnja optuženik je upravljao autobusom, približavajući se predmetnom obilježenom pješačkom prijelazu, s brzinom od 52 km/h, s time da je pravodobno reagirao kočenjem u trenutku kad je oštećenik D. R. na biciklu naglo izašao iz dvorišta na cestu, međutim unatoč poduzetom kočenju nije uspio izbjeći nalet autobusa na oštećenika. Uz navedenu pravodobnu reakciju, optuženik bi uspio izbjeći nalet na oštećenika da se kretao brzinom do 37,6 km/h.

 

Sud prvog stupnja smatra da je optuženik svojom vožnjom prekršio propis iz čl. 38. st. 2. ZOSPC s obzirom da se, približavajući obilježenom pješačkom prijelazu, nije kretao s brzinom s kojom bi uspio izbjeći nalet na oštećenika, uz navedenu pravovremenu reakciju kočenjem, dakle, sud prvog stupnja smatra da se trebao kretati sa izbježivom brzinom do 37,6 km/h, pri čemu sud prvog stupnja još ističe da je predmetni pješački prijelaz bio četvrti u nizu u predmetnoj ulici i da je ukupni međusobni razmak pješačkih prijelaza oko 320 metara, koja okolnost (brojnost pješačkih prijelaza na međusobnoj maloj udaljenosti) je dodatno nalagala optuženiku obvezu da vozi s takvom brzinom da u slučaju potrebe može vozilo zaustaviti ispred pješačkog prijelaza.

 

Optuženik osnovano u žalbi navodi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da se u postojećim prometnim uvjetima trebao kretati s brzinom do 37,6 km/h, s kojom brzinom bi uspio izbjeći nalet na oštećenika. Naime, optuženik je pravovremeno reagirao u trenutku kad je oštećenik sa biciklom izašao  iz dvorišta na pločnik, što znači da je upravljao vozilom s potrebitim oprezom. Približavajući se obilježenom pješačkom prijelazu upravljao je s brzinom od 52 km/h, dakle, brzinom koja je u biti bila u okviru dopuštene brzine od 50 km/h. S obzirom da se nitko nije nalazio na cesti u blizini obilježenog pješačkog prijelaza kada se optuženik sa autobusom približavao obilježenom pješačkom prijelazu, pa  tako niti oštećenik, već je oštećenik na biciklu izašao iz dvorišta na pločnik, krećući se u smjeru obilježenog pješačkog prijelaza, pri čemu je optuženik pravodobno reagirao na pojavu oštećenika na pločniku, doista nije postojala niti jedna okolnost, kako se to osnovano ističe u žalbi, zbog koje bi optuženik približavajući se predmetnom obilježenom pješačkom prijelazu trebao smanjiti brzinu kretanja vozila na izbježivu brzinu do 37,6 km/h. Okolnost zbog koje bi trebao smanjiti brzinu kretanja do 37,6 km/h ne predstavljaju ni obilježeni pješački prijelazi prije predmetnog obilježenog pješačkog prijelaza gdje se dogodila prometna nesreća, kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja, jer sama činjenica većeg broja obilježenih pješačkih prijelaza u istoj ulici ne znači obvezu vozača da se, približavajući  obilježenom pješačkom prijelazu, kreće takvom brzinom kojom se može zaustaviti ispred obilježenog pješačkog prijelaza, bez obzira na koji način i pod kojim okolnostima se drugi sudionik u prometu našao na pješačkom prijelazu.

 

Zbog navedenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s time da je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni za sada bespredmetna.

 

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno provesti već provedene dokaze, te će na temelju provedenih dokaza činjenično stanje pravilno i potpuno utvrditi, pri čemu će uzeti u obzir nedostatke u činjeničnom utvrđenju na koje je ukazano ovim rješenjem, na koje će pravilno primijeniti kazneni zakon, te donijeti novu, pravilnu  i zakonitu odluku koju će valjano obrazložiti.

 

Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Varaždinu 10. listopada 2017.