- 1 -              Rev 1660/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1660/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H. r., Z., kojega zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. Z. iz P., kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda Puli - Pola Gž-1727/12-6 od 29. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-40/11-17 od 3. veljače 2012., u sjednici održanoj 10. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 42.217,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 4.076,08 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11-proč. tekst,- dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju kao osnovanu, preinači nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj naznačuje pitanja

 

"Može li sud, odlučujući primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, rizik nedokazanosti određene činjenice na koju se poziva tuženik u svoju korist (i koja je pretpostavka primjene pravne norme koja je povoljna za tuženika) prebaciti na tužitelja, iako ne postoji zakonska presumpcija o postojanju te činjenice?"

 

"Da li iz obrazloženja prvostupanjske presude treba biti vidljivo da su ispunjene pretpostavke koje zakon propisuje da bi sud primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP?"

 

"Može li se jedino iz nesporne činjenice da je isplata izvršena bez pravne osnove izvesti zaključak da je onaj tko je isplatio znao da plaća nešto što nije dužan platiti, a u smislu odredbe čl. 1112. ZOO ili se u tom slučaju radi o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO?"

 

Obrazlažući važnost prva dva naznačena pitanja ukazuje na odluke ovog suda broj Rev-664/07 od 26. ožujka 2008. i Rev. 1276/07 od 4. lipnja 2008. u kojima su izražena shvaćanja vezana na teret dokazivanja, s kojim, prema mišljenju revidentice, shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno.

 

Obrazlažući važnost trećeg naznačenog pitanja ukazuje na odluke drugostupanjskih sudova i to presudu Županijskog suda u Zadru broj Gž-223/12 od 1. ožujka 2013., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1552/12 od 6. studenoga 2012., Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-916/11 od 11. srpnja 2012., Županijskog suda u Slavonskom brodu- Stalna služba u Požegi broj Gž-2757/11 od 4. srpnja 2012., Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1856/11 od 23. travnja 2012. i presudu Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1868/11 od 6. prosinca 2011. u kojima je, suprotno shvaćanju iz pobijane presude, izraženo shvaćanje da u istovrsnoj činjeničnoj situaciji valja primijeniti odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

 

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove koji tužiteljica temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tužiteljica tuženiku u više navrata isplatila ukupno 42.217,00 kn, a da između tužiteljice i tuženika nije postojao nikakav pravni posao, niti kakva druga osnova za isplatu.

 

Odredba čl. 1111. ZOO sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove - nastanku izvanugovornog odnosa u situaciji prijelaza imovine dijela imovine jedne osobe u imovinu druge osobe bez pravne osnove (u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu), odnosno zbog nepostojanja pravne osnove jer se pravna osnova nije ostvarila odnosno je kasnije otpala.

 

Odredbom čl. 1112. ZOO, kao posebnom odredbom, uređena je situacija u kojoj je stjecatelj ovlašten uskratiti vraćanje stečenog te je njome propisano:"Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.".

 

Budući da do prijelaza imovine osiromašenog u imovinu stjecatelja dolazi upravo radnjom osiromašenog (vršenjem isplate) svjesno plaćanje neduga načelno kvalificira se kao dar. Stoga osiromašeni u tužbi kojom zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove zbog plaćanja neduga mora dokazati isplatu, nepostojanje duga i eventualno svoju zabludu, odnosno ako zablude nije bilo jer je znao da nije dužan platiti, mora dokazati da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

 

Dakle, odgovor je na naznačena pitanja da se u situaciji plaćanja neduga primjenjuje odredba čl. 1112. ZOO, pri čemu je teret dokaza o tome da je plaćanje izvršio ne znajući da nije dužan platiti, odnosno o postojanju iznimki navedenih u čl. 1112. ZOO, na osiromašenom - tužitelju.

 

Na utvrđeno činjenično stanje o izvršenoj isplati, nepostojanju pravne osnove na kojoj je isplata izvršena, nedokazanosti nepostojanja svijesti i znanja da se plaća nedug, odnosno nedokazanosti postojanja iznimki propisanih u čl. 1112. ZOO, pravilnom primjenom odredbi o teretu dokazivanja, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 1112. ZOO kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392. st. 2. ZPP).

 

Slijedom iznesenog, ispitujući pobijanu presudu u smislu potonje odredbe ovaj sud nije našao da je revizija osnovana te je na temelju čl. 393. ZPP presudio kao u izreci.

 

Zagreb, 10. listopada 2017.