- 1 -              Revt 85/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 85/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika G. d.o.o., OIB: ..., iz S., zastupanog po punomoćnici R. P. I., odvjetnici u S., protiv I-tuženika N. M., vlasnika obrta za brodogradnju i ugostiteljstvo F., OIB: ...., iz S., zastupanog po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u S., i II-tuženika-protutužitelja L. d.d. u stečaju, OIB: ..., iz S., zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku u S., radi predaje luke u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6194/14-3 od 14. listopada 2015., kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-205/08 od 8. svibnja 2014., te odbačena dopuna žalbe tužitelja, u sjednici održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Splitu broj P-205/08 od 8. svibnja 2014. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se prvotuženiku naloži predati tužitelju u neposredni posjed luku posebne namjene – brodogradilišnu luku za gradnju i popravak brodova i brodica u S., koja čini nekretninu označenu kao čest. zem. 1430, 1431, 1428/1, 1409/2, 2772/2 i čest. zem. 1353/1 k.o. S., te je odbijen protutužbeni zahtjev drugotuženika kao protutužitelja kojim je traženo da se tužitelju-protutuženiku naloži predati mu u neposredni posjed luku posebne namjene – brodogradilišnu luku za gradnju i popravak brodova i brodica u S., a koju čine nekretnine označene kao čest. zem. 1430, 1431, 1428/1, 1409/2, 2772/2 i čest. zem. 1353/1 k.o. S., te ujedno naloženo tužitelju-protutuženiku isplatiti na ime parničnih troškova prvotuženiku iznos 16.143,75 kn, a drugotuženiku-protutužitelju iznos 230,90 kn.

 

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6194/14-3 od 14. listopada 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda te je odbačena dopuna tužiteljeve žalbe kao nepravovremena.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužitelj-protutuženik je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporna pravna pitanja:

 

"1. Da li određene nekretnine stječu status pomorskog dobra, kao općeg dobra od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku odlukom o koncesiji kojom je ujedno i određena granica pomorskog dobra, odnosno odlukom nadležnog upravnog tijela ovlaštenog za određivanje granice pomorskog dobra, odnosno da li taj status pomorskog dobra luke stječu ex lege, po samom zakonu, s obzirom na svoju namjenu, ili pak taj status stječu tek upisom pomorskog dobra u zemljišnim knjigama?

 

2. Da li na nekretninama koje čine luku (u ovom slučaju luku posebne namjene – brodogradilišnu luku), za koju je nadležno upravno tijelo odredilo granicu lučkog područja, a time po mišljenju revidenta i granicu pomorskog dobra, pravne osobe upisane u zemljišnim knjigama kao nositelji upravljanja na tim nekretninama uknjiženim kao općenarodna imovina, mogu steći pravo vlasništva temeljem rješenja Hrvatskog fonda za pretvorbu kojim se utvrđuje da je vrijednost tih nekretnina unesena u kapital društva prema Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, te da li se temeljem takvog rješenja Fonda mogu upisati u zemljišnim knjigama kao vlasnici nekretnina koje čine luku posebne namjene – brodogradilišnu luku?

 

3. Da li prava i obveze koncesionara, pa tako i pravo na posjed luke posebne namjene – brodogradilišne luke, u skladu sa pravom na posebnu uporabu i gospodarsko korištenje takve luke određeno ZPDML-om, prestaju poništenjem odluke o koncesiji od strane drugostupanjskog upravnog tijela, a da pritom nije stavljen van snage Ugovor o koncesiji zaključen temeljem takve odluke o koncesiji, ili pak ta prava i obveze, pa tako i pravo na posjed te luke posebne namjene, prestaju na način kako je to određeno čl. 31. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03, 100/04, 141/06 i 38/09, u daljnjem tekstu ZPDML), te kako je to određeno čl. 34. Zakona o koncesiji (NN 125/08). Ovo posebno imajući u vidu Zakon o koncesijama koji je stupio na snagu nakon donošenja rješenja drugostupanjskog upravnog tijela kojim se poništava odluka o koncesiji kao upravni akt?

 

4. Da li revident kao raniji ovlaštenik koncesije ima tzv. jače pravo na posjed predmetne luke posebne namjene u odnosu na pravnu osobu – drugotuženika u ovom postupku, koji u postupku nije dokazao da je sukladno čl. 1038. i čl. 1039. Pomorskog zakonika (dalje: PZ), stekao stvarno pravo na nekretninama koje čine predmetnu luku posebne namjene, odnosno da je pokrenuo postupak ostvarenja prioritetne koncesije sukladno prije navedenim odredbama PZ-a i čl. 65. Zakona o morskim lukama, te da li je u tom slučaju jedino Republika Hrvatska ovlaštena tražiti predaju u posjed predmetne nekretnine, odnosno Splitsko-dalmatinska županija kojoj je u skladu sa odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama dano pravo od strane RH koncesioniranja predmetne luke posebne namjene?

 

5. Da li u slučaju kad pravna osoba (drugotuženik) nije dokazala da je ispunila zakonske pretpostavke iz navedenih odredbi PZ-a i Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, od revidenta kao ranijeg koncesionara (nakon što je poništena odluka o koncesiji temeljem koje je sa njim davatelj koncesije zaključio Ugovor o koncesiji), ta pravna osoba (drugotuženik) je ovlaštena tražiti predaju u posjed predmetne luke posebne namjene, ili je to ovlašten tražiti davatelj koncesije u konkretnom slučaju Splitsko-dalmatinska županija u skladu sa ovlastima koje ima po ZPDML-u, odnosno Republika Hrvatska temeljem ovlasti koje ima u skladu sa zakonom i Ustavom?"

 

smatrajući rješenje istih važnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, a koja i da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu mu parničnih troškova, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Obzirom na vrijednost predmeta ovog spora označenu iznosom 101.000,00 kn, protiv pobijane presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. u svezi s odredbom čl. 497.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji prvo i drugo postavljenim pitanjem tužitelj-protutuženik problematizira način stjecanja statusa pomorskog dobra za određenu nekretninu – konkretno luku u smislu stječe li se odlukom nadležnog tijela o koncesiji ili po samom zakonu (ex lege) obzirom na svoju namjenu ili tek upisom te nekretnine kao pomorskog dobra u zemljišnim knjigama, te mogućnosti stjecanja vlasništva na istim.

 

Pokušavajući obrazložiti razlog važnosti prvog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revident se poziva na prethodne odluke suda donesene u tom spisu predmeta, smatrajući ih pogrešnim, odnosno u odnosu na drugo postavljeno pitanje kao razlog njegove važnosti nalazi u pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1313/08, Gzz-131/03, te Županijskog suda u Splitu broj Gž-1425/05 i Gž-3249/06, odnosno odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/488/1995, a prema kojima da se pretvorbom ne može steći vlasništvo na pomorskom dobru.

 

Predmet ovog spora je predaja u neposredni posjed luke posebne namjene u Sumartinu, pri čemu je takav zahtjev tužitelja upravljen prema prvotuženiku, odbijen, a nakon što je u postupku utvrđeno da je odluka o koncesiji koja je bila pravni osnov za sklapanje ugovora o koncesiji, a na temelju kojeg je tužitelj polagao pravo korištenja i posjedovanja te nekretnine pravomoćno poništena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-5008/07, te su nižestupanjski sudovi ocijenili da su time prestale pravne pretpostavke za korištenje luke od strane tužitelja.

 

U takvim okolnostima, pitanje načina stjecanja statusa pomorskog dobra ove nekretnine, a što se prvo i drugo postavljenim pitanjem problematizira, ukazuju se potpuno nevažnim za rješenje ovog spora, pa time nema ni pretpostavki za daljnju ocjenu njihove važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a što je pretpostavka za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Treće postavljenim pitanjem revident problematizira je li pravo na korištenje koncesije na temelju ugovora o koncesiji prestalo samim poništenje odluke o davanju nekretnine u koncesiji ili ispunjenjem jedne od pretpostavki propisanih čl. 31. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

 

Rješenje ovog pitanja može se smatrati važnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, no kako u pravcu postojanja razloga važnosti tog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revident nije naveo ni jedan od zakonom predviđenih razloga, ocijeniti je da u odnosu na ovo pitanje nisu ostvarene zakonom propisane pretpostavke formalne naravi za dopuštenost tzv. redovne revizije. Pritom treba podsjetiti da je smisao instituta tzv. izvanredne revizije omogućavanje Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da u odnosu na odluke donesene i u postupcima u kojima nije dopuštena tzv. redovna revizija (čl. 382. st. 1. ZPP-a), a u kojima je izraženo pravno shvaćanje suprotno postojećoj praksi nižih sudova, odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u cilju ujednačavanja sudske prakse taj sud izrazio je svoje pravno shvaćanje o određenom pravnom pitanju. U okolnostima konkretnog slučaja, a kada sam revident u reviziji navodi da nema saznanja o postojanju pravnog shvaćanja suprotno onom iz pobijane presude, onda ni nema pretpostavki za ujednačavanje prakse putem instituta tzv. izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Četvrto i peto postavljeno pitanje, a zbog kojeg revident izjavljuje ovu reviziju, se ukazuje potpuno nevažnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, a kod činjenice da je protutužbeni zahtjev drugotuženika kao protutužitelja za predaju u posjed sporne luke upravljen prema tužitelju kao protutuženiku odbijen. U takvim okolnostima tužitelj kao protutuženik faktično nema pravni interes u tom dijelu podnositi reviziju, a kada protutužitelj i nije uspio sa tim dijelom tužbenog zahtjeva.

 

Tužitelj je u reviziji naznačio i da je podnio reviziju protiv drugostupanjskog rješenja, a kojim je dopuna njegove žalbe protiv prvostupanjske presude odbačena. No kako u odnosu na taj dio revizija nema nikakvo pitanje, a niti bilo kakve razloge važnosti, to ni u tom dijelu revizija također nije dopuštena.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 10. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.