- 1 -              Rev 167/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 167/16-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz L., V. (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku iz O., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...) - za Ministarstvo financija, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-4577/14-2 od 12. studenoga 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru posl. br. P-52/14-6 od 1. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-4577/14-2 od 12. studenoga 2015. i presuda Općinskog suda u Belom Manastiru posl. br. P-52/14-6 od 1. kolovoza 2014. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje da je ovrha Općinskog suda u Belom Manastiru broj Ovr-1233/2013 nedopuštena,

 

- na obvezivanje tuženice naknaditi tužitelju parnični trošak,

 

dok je tužitelju naloženo na ime parničnog troška isplatiti tuženici 10.000,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju navodeći da je podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica je odgovorila na reviziju i predložila da se ova odbije kao neosnovana.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je na utvrđenje "da je ovrha Općinskog suda u Belom Manastiru broj Ovr-1233/2013 nedopuštena". Tužitelj drži da je potraživanje koje se u određenoj ovrsi nastoji ostvariti zastarjelo: da je protekao zastarni rok u kojem je tuženica mogla zahtijevati isplatu ovdje prijeporne tražbine, one koju ova temelji na ovršnoj ispravi.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je prijeporna ovrha određena po prijedlogu tuženice od 5. prosinca 2013.,

 

- da je taj prijedlog tuženica temeljila na Ugovoru o dugoročnom kreditu za kupovinu poljoprivredne mehanizacije - za kredit od 310.670,00 kn, a kojeg je 30. srpnja 1998. tužitelj sklopio s Ž. b. d.d., te na Ugovoru o ustupu potraživanja od 20. lipnja 2002., kojim je ta banka svoje potraživanje prema tužitelju ustupila tuženici, kao primateljici ustupljene tražbine,

 

- da navedeni Ugovor o dugoročnom kreditu ima značaj ovršne isprave (ovršnog javnobilježničkog akta) - i "stekao je svojstvo ovršnosti 2. srpnja 2005." (prema klauzuli ovršnosti),

 

- da u odnosu na predmetni prijedlog za ovrhu nije nastupila zastara iz smisla odredbe čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), prema kojoj (iz odnosa "Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organom"): "Sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.",

 

- da je u konkretnom slučaju rok zastare prijeporne tražbine počeo teći 2. srpnja 2005., kada je navedeni Ugovor (ovršna isprava) stekao svojstvo ovršnosti, tako da (a obzirom da je odredbom čl. 379. st. 1. ZOO-a za takvu tražbinu propisan rok zastare od deset godina) do podnošenja prijedloga za ovrhu (5. prosinca 2013.) zastara nije nastupila,

 

- da tužitelj neosnovano prigovara takvome zaključku: on polazi od pogrešnog shvaćanja da se prijeporni tijek zastare ima računati od 30. srpnja 1998., kada je s Ž. b. d.d. (prednikom tuženice) sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu za kupovinu poljoprivredne mehanizacije, a ne od dana ovršnosti toga Ugovora,

 

- da "po svojoj pravnoj prirodi tražbina utvrđena ovršnim javnobilježničkim ispravama (Ugovorom i Sporazumom) na temelju kojih se traži ovrha predstavlja tražbinu u smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZOO/91", koja zastarijeva za 10 godina: "značajka je ove vrste zastare potraživanja što se odlukom nadležnog organa zasniva nova obveza, pa nema utjecaja vrijeme zastare određeno za potraživanje iz prijašnjeg odnosa, npr. ugovora".

 

Takvo shvaćanje, na koje se drugostupanjski sud pozvao u osporenoj presudi (donesenoj povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo), a koje se (bar je tako za zaključiti iz nižestupanjskih odluka) svodi na shvaćanje da potvrda ovršnosti stavljena na prijeporne isprave (Ugovor i Sporazum), i to čak i neovisno od njezina sadržaja, ima značaj nove "odluke nadležnog organa", odluke kojom je za tužitelja zasnovana nova obveza, nije pravilno.

 

Naime, ovršnost je samo svojstvo određene isprave da se na temelju nje može tražiti prisilno ostvarenje tražbine koja je u ispravi utvrđena, odnosno da se može tražiti ovrha radi ostvarenja te tražbine, pa se potvrdi ovršnosti stavljenoj na određenu ispravu ne može dati značaj neke "nove odluke kojom se stvara neka nova obveza", kakav joj se nižestupanjskim odlukama ovdje daje: ta potvrda samo označava da se temeljem te isprave može zahtijevati ovrha radi prisilnog namirenja tražbine koja je u njoj određena - i načelno (sve ovisno o njezinom sadržaju) ona i ne treba sadržavati određenje trenutka u kojem je isprava postala ovršnom.

 

S prethodno navedenim u svezi, predmet spora je ovdje trebalo sagledati u svijetlu shvaćanja:

 

- da je javnobilježnička isprava ovršna kada je dospjela obveza koja je u njoj utvrđena, pa ako ta obveza ovisi o određenom uvjetu ili roku, za ovršnost javnobilježničkog akta potrebno je da se javnom ispravom ili ispravom na kojoj je ovjeren potpis vjerovnika ili ako to nije moguće, pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku, dokaže da je nastupio uvjet ili da je rok protekao,

 

- da to proizlazi iz čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94 i 162/98 - dalje: ZJ-a), na snazi u vrijeme nastanka ovdje spornih odnosa, kojim je jasno propisano: (stavkom 1.) "Javnobilježnički akt je izvršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje.", (stavak 2.) "Na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišno knjižno pravo može se neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu.", (stavak 3.) "Na temelju javnobilježničkog akta, na temelju kojega je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka na određenoj nekretnini, može se neposredno tražiti izvršenje na toj nekretnini radi naplate osiguranog potraživanja, nakon njegove dospjelosti, ako je dužnik na to u tom aktu izričito pristao.", (stavak 4.) "Ako obveza ovisi o uvjetu ili roku koji nije određen kalendarski, za izvršnost javnobilježničkog akta je potrebno da se javnom ispravom ili, ako to nije moguće, pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku dokaže da je nastupio uvjet ili da je protekao rok.", (stavak 6.) "Isti učinak kao i isprava iz stavka 1. ovoga članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika. Ako privatna isprava ne sadrži izjavu o pristanku dužnika da se neposredno na temelju nje može tražiti prisilno izvršenje, takovu izjavu može u privatnu ispravu, uz pristanak stranaka, unijeti javni bilježnik prigodom ovjere potpisa dužnika.", (stavak 7.) "U slučajevima iz stavka 1., 3. i 6. ovoga članka javni će bilježnik, na zahtjev stranke, sam staviti na ispravu potvrdu o njenoj izvršnosti.",

 

- da se po tome i privatna isprava koja ispunjava navedena dva uvjeta iz čl. 54. stavak 1. ZJ-a, a koju je javni bilježnik potvrdio (solemnizirao), smatra   ovršnom ispravom (nakon što javni bilježnik potvrdi - solemnizira privatnu ispravu, ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt, a solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj): a tek u slučaju da u privatnoj ispravi nije utvrđena obveza na činidbu ili je pak izjava o tome nejasna, takvu izjavu na zahtjev obveznika može unijeti i javni bilježnik - i privatnoj ispravi se svojstvo ovršne isprave tek tada daje stavljanjem potpisa obveznika i solemnizacijom,

- da (time) i sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretnini solemniziran kod javnog bilježnika predstavlja ovršnu ispravu ako je u njemu  utvrđena određena novčana tražbina te sadrži izričitu izjavu založnog dužnika kojom dozvoljava da se na temelju njega, a radi prisilnog ostvarenja osigurane tražbine, zatraži ovrha na založenoj nekretnini,

 

- da je za valjanost stjecanja svojstva ovršne isprave mjerodavno ono pravno uređenje koje je postojalo u vrijeme nastanka te isprave: ako u vrijeme nastanka privatne isprave solemnizacija nije bila propisana kao potrebna pretpostavka - već je bila dovoljna samo ovjera potpisa dužnika, takva se isprava također ima smatrati ovršnom,

 

- da potraživanje u svezi sklopljenog ugovora o kreditu, na vraćanje kredita anuitetnom otplatom kredita, ima značaj povremenog potraživanja (iz čl. 379. st. 2. ZOO-a) i zastarijeva u roku predviđenom za povremena potraživanja - za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, dakle prema odredbama čl. 372. ZOO-a, prema kojima: (stavak 1.) "Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja) pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.", (stavak 2.) "Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.",

 

- da tek u slučaju dospijeća ukupnog neplaćenog kredita na naplatu (primjerice: raskidom ugovora) tražbina vraćanja kredita ne može više imati (iako se dužnik iz ugovora prethodno, prije nego je ugovor raskinut, obvezao dužne iznose kredita vratiti u anuitetima) karakter povremenog potraživanja, i na takvu tražbinu ne može se primijeniti zastarni rok iz odredbe čl. 372. st. 1. ZOO-a,

 

- da u situaciji kada je tražbina osigurana založnim pravom vjerovnika upisanim u javnoj knjizi (u zemljišnim knjigama), vjerovnik ima pravo (jer je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo "jače od zastare" i moguće je namirenje i zastarjele tražbine, ali samo onog vjerovnika čije je potraživanje osigurano založnim pravom upisanim u zemljišne knjige) namiriti se iz založene stvari čak i da je njegova tražbina prema dužniku zastarjela: pravo na takvo namirenje, u smislu odredbe čl. 339. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98) ne zastarijeva.

 

Prethodno navedena pravna shvaćanja revizijski sud primjećuje u izloženom (širem) sadržaju obzirom da iz nižestupanjskih odluka nije moguće utvrditi sadržaj spomenutog "Ugovora s Sporazumom" iz 1998. (konkretno: kako je određena obveza tužitelja vratiti kredit, u kojim je rokovima dospijevala njegova obveza, koji značaj imaju te isprave) kao ni sadržaj prijepornog prijedloga za ovrhu (konkretno: na čemu je temeljen, da li na činjenici raskida ugovora ili založnom pravu) - pa ni je li javni bilježnik nešto unio u isprave prigodom ovjere potpisa dužnika, ako je toga potpisa uopće i bilo - a time niti je li 2005. uopće i bila potrebna potvrda javnog bilježnika na prijepornim ispravama ako je ta potvrda na iste isprave stavljena (kako to revident u reviziji navodi) ranije (4. studenoga 1998.).

 

Slijedom izloženog, a obzirom da su se nižestupanjski sudovi ograničili pogrešnim pravnim shvaćanjem da je ovdje jedino odlučno to što je 2005. na Ugovor s Sporazumom stavljena potvrda ovršnosti - te je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja izostao pravilan pristup predmetu spora, pa u postupku koji je prethodio ovome nije raspravljeno i ocijenjeno sve ono što je odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prema navedenom shvaćanju revizijskog suda (pa i glede činjeničnog stanja: jer spisu nije priloženo sve potrebno za odlučivanje o predmetu spora i nije u donesenim odlukama naznačen odlučan dio sadržaja spomenutog "Ugovora s Sporazumom" iz 1998., kao ni sadržaj prijepornog prijedloga za ovrhu - i onog što je javni bilježnik unio u isprave prigodom solemnizacije) - i (zbog toga) ne postoje razlozi za preinačenje osporene presude, to je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tužitelja te ukinuti obje nižestupanjske presude - odlukom kao u izreci ovoga rješenja, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud ima (nakon što pravilno okvalificira tužiteljev zahtjev: polazeći od toga da sud primjenjuje materijalno pravo):

 

- ponovno ocijeniti po tužitelju iznijeti prigovor zastare potraživanja o kojemu je ovdje riječ,

 

- postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem, te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, vodeći računa o mjerodavnom materijalnom pravu koje se obzirom na vrijeme nastanka prijeporne obveze primjenjuje na utuženu tražbinu - te o razlozima koje nije razmatrao prilikom donošenja pobijane odluke.

 

Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. listopada 2017.