- 1 -              Rev 377/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 377/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. M. iz O., koju zastupaju punomoćnici D. Š., I. K. i B. R., odvjetnici u O., protiv tuženika D. M. iz O., kojeg zastupa P. J., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-715/11-2 od 15. studenog 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1060/08-45 od 15. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-715/11-2 od 15. studenog 2012. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj P-1060/08-45 od 15. listopada 2010. presudio je:

 

''I. Tuženik D. M. iz O., dužan je tužiteljici Z. M. iz O., isplatiti iznos od 167.280,37 kn (slovima:stošezdesetsedamttisućadvijestotineosamdesetkunatridesetsedamlipa), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2007. pa do isplate, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 22.808,75 kn, sve u roku od 15 dana.

 

II. Preostali dio tužbenog zahtjeva odbija se kao neosnovan.

 

III. Odbija se tuženikov prigovor prijeboja u iznosu od 93.000,00 kn.''

 

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž-715/11-2 od 15. studenog 2012. odbio je žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostupanjskog suda u pobijanom usvajajućem dijelu (t. I izreke), u odbijajućem dijelu (t. III izreke) u odnosu na prigovor prijeboja, te odluci o parničnom trošku.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, jer da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor, s obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude koji ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 167.280,37 kuna) te s obzirom na to da se ne radi o presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i toč. 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

U ovom stupnju postupka sporan je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 167.280,37 kuna po osnovi otplate kredita, kojeg je tuženik prije sklapanja braka realizirao radi adaptacije svoje kuće, a koji kredit su stranke najvećim dijelom otplatile tijekom zajedničkog života i braka.

 

Između stranaka nije sporno da su počele zajedno živjeti u svibnju 1998., da su brak sklopile 24. lipnja 1999. te da su se rastale 21. svibnja 2007.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je tuženiku 30. lipnja 1997. bio odobren stambeni kredit u iznosu 60.000 DEM na rok oplate 10 godina,

 

- da je kredit u potpunosti otplaćen 22. ožujka 2007.,

 

- da je ukupna otplata po predmetnom kreditu iznosila 342.690,54 kune za razdoblje od 30. lipnja 1997. do 22. ožujka 2007.

 

Obzirom da tužiteljica nije dokazala da je sudjelovala u otplati kredita prije svibnja 1998. kada je počela živjeti s tuženikom, sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na to razdoblje kao neosnovan te je taj iznos kredita od 8.129,80 kuna, koji je otplaćen prije početka zajedničkog života, odbio od iznosa ukupne otplate kredite 342.690,54 kune i utvrdio da tužiteljici pripada polovina preostalog iznosa (334.560,74 kune) odnosno 167.280,37 kuna.

 

Pritom je sud izrazio shvaćanje da odluku u ovoj pravnoj tvari treba donijeti primjenom Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 162/98 – dalje Obz/98 - koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003.) i Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: Obz/03), jer je pretežiti dio zajedničkog života i braka, pa tako i otplata kredita za adaptaciju nekretnine, bio u razdoblju važenja tih zakona te budući  da su prema odredbi čl. 253. Obz/98, bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili, istovjetno odredbi čl. 249. Obz/03.

 

Drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da se predmetni kredit ima smatrati imovinom koju su stranke stekle tijekom trajanja izvanbračne i bračne zajednice, jer da se radi o imovini koja je bila namijenjena rješavanju stambenog pitanja obitelji stranaka i od kojega je tužiteljica nominalno uložila dosuđeni joj iznos. Nadalje sud smatra da je doprinos stranaka u stjecanju bračne imovine do 1. srpnja 1999. u primjeni Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 45/89 i 59/90) te nakon tog datuma jednak zbog čega nalazi da su bračni drugovi suvlasnici bračne imovine na jednake dijelove te odbija žalbu tuženika i potvrđuje prvosupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Osporavajući navedena shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, tuženik postavlja slijedeća pitanja:

 

„1. Je li bračna stečevina iznos vraćenog kredita koji je prije zaključenja braka i početka zajedničkog života podigao tuženik, kojim kreditom je tuženik financirao uređenje njegove nekretnine ili bračnu stečevinu čini ulaganjem uvećana vrijednost te nekretnine?

 

2. Da li se na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999. godine, kao dana početka primjene Obiteljskog zakona (''Narodne novine'', broj 162/98) primjenjuju odredbe Zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine tj. odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima (''Narodne novine'', broj 51/89)?“

 

              U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik navodi da revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje o tom pitanju, a da je riječ o pitanju koje bi zbog pogrešnog tumačenja u odlukama nižestupanjskih sudova moglo prouzročiti kaos u rješavanju pitanja podjele bračne stečevine, jer su sudovi zauzeli pogrešno shvaćanje da novac utrošen na otplatu kredita iskorištenog za adaptaciju nekretnine u kojoj su supružnici živjeli za trajanja bračne zajednice predstavlja bračnu stečevinu. Smatra da se ulaganje u nekretninu koja je vlasništvo jednog supružnika može prosuđivati isključivo kao uvećana vrijednost te nekretnine, a nikako se ne smije smatrati da bi se bračni drug, za adaptaciju čije nekretnine je utrošen kredit, „obogatio“ za iznos plaćenog kredita. Kao razlog važnosti prvo postavljenog pitanja navodi odluku ovog suda broj Rev-3547/1994-2 od 29. siječnja 1998.

 

              U odnosu na drugo postavljeno pitanje revident navodi da je revizijski sud već zauzeo shvaćanje na odjelnoj sjednici, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem te se poziva na stav sjednice odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IVg 1/2006-4 od 8. svibnja 2006. a koje glasi:

 

              „Na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999. godine, kao dana početka primjene Obiteljskog zakona (''Narodne novine'', broj 162/98) primjenjuju se odredbe Zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine.“

                        

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je dopustivost revizije i našao da naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s ranijim shvaćanjima ovog revizijskog suda.

 

Nakon rastave braka moguće je pokrenuti parnicu za utvrđenje i diobu bračne stečevine. Pritom, polazište u ocjeni pitanja predstavlja li određena imovina bračnu stečevinu predstavljaju zakonske odredbe koje definiraju pojam bračne stečevine. Prema odredbi čl. 248. ObZ/03 bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Na isti je način bila definirana bračna stečevina prema čl. 252. ObZ/98, koji se počeo primjenjivati od 1. srpnja. 1999. i važio je do 21. srpnja 2003. godine. Prije toga imovinske odnose bračnih drugova uređivao je Zakon o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 45/89 i 59/90 – dalje: ZBPO) koji za bračnu stečevinu koristi izričaj zajednička imovina bračnih drugova (odredba čl. 276. ZBPO) i propisivao je također da je to imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Radi se dakle o bitno istoj zakonskoj odredbi.

 

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljica sudjelovala u otplati kredita, kojeg je tuženik prije sklapanja braka realizirao radi adaptacije svoje kuće.

 

Sudjelovanjem u otplati kredita tijekom trajanja braka, kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova izvršio ulaganja u posebnu imovinu, drugi bračni drug, u konkretnom slučaju tužiteljica, stječe obveznopravni zahtjev, dakle ne radi se o spornim pitanjima glede bračne stečevine.

 

O naznačenom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje i to:

 

-u presudi Rev-3024/1990: „Međutim, u pravu je tužena kad prigovara odluci suda kojom je tužitelju temeljem učešća u otplati 1/12 kredita za stan tužene priznata naknada u visini 1/12 sadašnje vrijednosti tog stana. Tužitelj učešćem u otplati dijela kredita kojim je taj stan tužena nabavila nije stekao stvarno pravo na dijelu tog stana, da bi imao pravo na isplatu protuvrijednosti dijela stana, već je samo stekao pravo na povrat uloženih sredstava u otplati duga tužene za taj stan i to u nominalnom iznosu. Zato su ukinute presude nižestupanjskih sudova u pobijanom dijelu koji se odnosi na potraživanje tužitelja u vezi učešća u otplati duga za stan tužene da o tom potraživanju sud odluči u okviru nominalnog iznosa koji je tužitelj dao na ime 1/12 tog duga. (Podaci o 1/12 dijela otplaćenog duga prema stanju spisa različiti su pa to treba ponovno razmotriti.)“

 

-u presudi Rev-987/1994: „Naime, sudjelovanjem u otplati dijela kredita tijekom trajanja braka kojim je prije zaključenja braka jedan od bračnih drugova nabavio nekretnine, drugi bračni drug ne stiče stvarno pravo na dijelu tih nekretnina već obveznopravni zahtjev razmjerno uloženim sredstvima u otplati kredita.“

 

S obzirom na iznijete razloge, slijedi da je o spornom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, a odluka drugostupanjskoga suda je utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem, pa pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Stoga je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392a st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 10. listopada 2017.