Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: 7 Kž-763/2017-3

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 7 -763/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Mirjane Rigljan i Vladimira Vinje kao članova vijeća, uz sudjelovanje Jasmine Šarić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. Ž. zbog produljenog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97) u svezi čl. 61. KZ/97, povodom žalbe okrivljenog S. Ž., izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-942/2013 od 12. travnja 2017., na sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2017., na javnoj sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2017., u nazočnosti braniteljice okrivljenog, M. F. S. odvjetnice iz Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Djelomično se prihvaća žalba okrivljenog S. Ž., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se okrivljeni S. Ž. zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. u svezi čl. 61. KZ/97, radi kojeg je tom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

Povodom žalbe okrivljenog S. Ž., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se temeljem čl. 82. KZ/97 u svezi s čl. 560. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17– dalje u tekstu: ZKP/08) od okrivljenog S. Ž. oduzima se imovinska korist na način da se utvrđuje;

 

-          novčani iznos od 175.448,20 kuna predstavlja imovinsku korist koju je okrivljenik ostvario kaznenim djelom iz članka 224. stavak 4. u svezi članka 61. KZ/97 u odnosu na oštećenika TD S. p. d.o.o.,

-          novčani iznos od 175.448,20 kuna predstavlja imovinu Republike Hrvatske,

 

pa se nalaže okrivljenom S. Ž. iz S…., da iznos od 175.448,20 kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

U ostalom dijelu žalba okrivljenog S. Ž. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom okrivljeni S. Ž. proglašen je krivim zbog počinjenja produljenog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi čl. 61. KZ/97, činjenično opisano izrekom te presude, pa se temeljem istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

Temeljem članka 158. stavak 2. ZKP/08, dosuđuje se imovinsko pravni zahtjev oštećeniku TD B. d.o.o. iz P…, u iznosu od 152.256,00 kuna, te se nalaže okrivljeniku S. Ž. iz S…, da isplati oštećeniku TD B. d.o.o. iznos od 152.256,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok se oštećenik s ostatkom imovinsko pravnog zahtjeva na ime zakonskih zateznih kamata, upućuje u parnicu.

 

Temeljem članka 158. stavak 2. ZKP/08, dosuđuje se imovinsko pravni zahtjev oštećeniku TD E. " d.o.o. iz V…, u iznosu od 452.153,66 kuna, te se nalaže okrivljeniku S. Ž. iz S…, da isplati oštećeniku TD E. " d.o.o. iznos od 452.153,66 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Temeljem članka 82. KZ/97 u svezi s člankom 4. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem utvrđuje se da:

- novčani iznos od 175.448,20 kuna predstavlja imovinsku korist koju je okrivljenik ostvario kaznenim djelom iz članka 224. stavak 4. u svezi članka 61. KZ/97 u odnosu na oštećenika TD S. p. d.o.o.

- novčani iznos od 175.448,20 kuna predstavlja imovinu Republike Hrvatske,

 

pa se nalaže okrivljeniku S. Ž. iz S…, da iznos od 175.448,20 kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 1. i stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08, okrivljenik je dužan naknaditi sudu troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, te trošak grafološkog vještačenja u iznosu od 5.070,00 kuna.

 

Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio okrivljeni S. Ž. po braniteljici M. F. S. iz zajedničkog odvjetničkog ureda A. S. i M. F. S. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe, podredno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da se preinači na način da se okrivljeniku izrekne blaža kazna. Ujedno je zatražio da ga se obavijesti o sjednici vijeća, pa je ovo vijeće, u smislu odredbe čl. 475. st. 3. ZKP/08 udovoljilo.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

Na javnu sjednicu vijeća pristupila je uredno pozvana braniteljica okrivljenika, M. F. S., odvjetnica iz Z., dok uredno pozvan zamjenik Županijskog državnog odvjetnika nije pristupio, kao i okrivljenik kojemu se sudi u odsutnosti, pa je sjednica vijeća održana u odsutnosti uredno pozvanog zamjenika ŽDO-a, a sve u smislu odredbe čl. 475. st. 5. ZKP/08. Prisutna braniteljica okrivljenika u cijelosti je ostala kod navoda žalbe.

 

Žalba okrivljenika je djelomično osnovana.

 

Iako okrivljenik u uvodu žalbe navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a koju povredu vidi u tome kako činjenično stanje je pogrešno utvrđeno, odnosno da razlozi o odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni i ne jasni, te u suprotnosti sa izvedenim dokazima, u nastavku obrazlažući taj žalbeni osnov proizlazi da osporava pobijanu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je ovaj drugostupanjski sud postupajući u smislu odredbe čl. 476. st. 1. i 2. ZKP/08 glede povreda na koje pazi po službenoj dužnosti utvrdio da niti jedna takva povreda bilo formalne ili materijalne naravi nije učinjena.

 

Također nije u pravu žalitelj kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da se u radnjama okrivljenika stječu obilježja terećenog mu kaznenog djela, produljenog kaznenog djela prijevare, na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, te ga je pravilno proglasio krivim i osudio za počinjeno kazneno djelo.

 

To iz razloga što zaključci prvostupanjskog suda zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Naime, u ovom postupku okrivljeniku je suđeno u odsutnosti pa se uzima da isti poriče počinjenje djela.

 

              Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno prvostupanjski sud, analizirajući provedene dokaze, zaključio da je okrivljeni postupao s prijevarnom namjerom i na način kako je to precizirano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude. Analizirajući provedene dokaze te dovodeći u vezu iskaze ispitanih svjedoka, predstavnika ili zaposlenika oštećenih trgovačkih društava s narudžbenicama, računima, bjanko zadužnicama i otpremnicama koje prilažu u spisu kao i svom ostalom dokumentacijom koja prileži spisu, te povezujući to sa obranom okrivljenika koju je dao prilikom zamolbenog saslušanja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne prihvaća obranu okrivljenika u kojoj on pokušava prikazati da su poslovanje trgovačkog društva M. d.o.o. vodile treće osobe, a da pri tome ne osporava da je osnovao isto trgovačko društvo, da je bio direktor i da je potpisivao dokumentaciju, budući je ta obrana u proturječju sa ostalim provedenim dokazima.

 

              Naime, analizirajući svu dokumentaciju koja prileže spisu, a koja se tiče djela u vezi oštećenog trgovačkog društva B. d.o.o., kao i trgovačkog društva S. p. d.o.o. te E. –. c. d.o.o. pravilno je prvostupanjski sud, nakon što je detaljno analizirao sve provedene dokaze u vezi pojedinih djela, dao zaključak za svako pojedino djelo te nakon analizu svega kao cjeline, a to je da iz analize navedene dokumentacije proizlazi da je okrivljenik uz to što je nesporno, kao što je već rečeno, bio direktor trgovačkog društva M. d.o.o., da je osnovao to društvo i da je potpisivao dokumentaciju koja je u spisu, da je bio svjestan da po proteku valute plaćanja, odnosno u vrijeme predaje bjanko zadužnica na naplatu po oštećenicima, naplata neće biti moguća. To iz razloga što bez obzira na činjenicu što u vrijeme narudžbe robe žiro-račun trgovačkog društva M. d.o.o. nije bio u blokadi, blokada je nastupila istekom dvadesetak dana nakon posljednjeg preuzimanja robe. Da je tome tako, pravilno zaključuje prvostupanjski sud, da to proizlazi iz činjenice što okrivljenik posredstvom drugih osoba naručuje i preuzima robu u ukupnom iznosu od 452.153,68 kuna (to se odnosi na oštećeno društvo E. d.o.o.), premda u posljednjih šest mjeseci ne ostvaruje prihode prema kojima bi mogao očekivati da će moći platiti račune tom oštećeniku, odnosno da će naplata putem izdanih bjanko zadužnica biti moguća. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da i kada se pri tome doda činjenica da TD M. d.o.o. samo pola godine nakon preuzimanja od ovog oštećenika ima evidentirane naloge za plaćanje čije izvršenje nema pokriće na računu u sveukupnom iznosu od 1.450.384,85 kuna, nesporno je i pravilno prvostupanjski sud zaključio da je okrivljenik u vrlo kratkom vremenskom periodu opteretio račun TD M. d.o.o. za iznos od gotovo 1.500.000,00 kuna. Isto tako okrivljenik je bio svjestan da po proteku valute plaćanja, odnosno u vrijeme predaje bjanko zadužnice na naplatu, naplata neće biti moguća a što proizlazi iz njegovog ponašanja koje se manifestira nakon počinjenja djela, odnosno kada se više nitko nije javljao na telefon TD M. d.o.o. i kada preko noći napušta gradilište u , kada u sjedištu TD M. d.o.o. više nikoga nema i kada nakon proteka roka od gotovo devet godina ni ne pokušava stupiti u kontakt sa oštećenicima i eventualno dogovoriti obeštećenje.

 

              Isto tako pravilno je prvostupanjski sud zaključio da i u odnosu na TD S. p. d.o.o. je oštećenik isporučio robu okrivljeniku, tj. njegovoj firmi, u iznosu vrijednosti od 175.448,20 kuna, s valutom plaćanja 04. prosinca 2008., oštećenik bjanko zadužnicu izdanu po okrivljeniku predao na naplatu 26. siječnja 2009. a naplata nije bila moguća, pa budući iz izvoda otvorenih stavki za TD M. d.o.o. proizlazi da je na dan 12. ožujka 2009., nije podmiren niti dio iznosa računa, odnosno da potraživanje još uvijek iznosi toliko. Što se tiče trgovačkog društva B. d.o.o. također su pravilno ocjenjeni iskazi saslušanih svjedoka kao i dokumentaciju koja prilaže u spisu, a vezano za tog oštećenika, da je okrivljenik bio jedina odgovorna osoba TD M. d.o.o. u inkriminiranom periodu koje je zastupalo to trgovačko društvo samostalno i pojedinačno, da iz iskaza M. C. proizlazi kako je on sklopio Ugovor o najmu skladišta upravo sa okrivljenim S. Ž. čija je preslika osobne iskaznice uložena u spis, da je S. Ž. u više navrata dolazio do skladišta gdje je utovarena i istovarena roba, da je uvijek bio odjeven u odijelo i vozio se u finim automobilima, a pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je time ostavio dojam poslovnog čovjeka i sve to negira obranu okrivljenika koji tvrdi da on nema nikakvih saznanja o poslovanju TD M. d.o.o., te da je on ustvari mislio da će voziti ambalažu iz S. u R. H.

 

Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao detaljno i argumentirano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa se zbog nepotrebnog ponašanja upućuje žalitelja na iste. To se posebno odnosi na navode žalitelja kada tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio postupanje s prijevarnom namjerom. Upravo suprotno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je za svako od protupravnih radnji predmetnog produljenog kaznenog djela dao argumentirano obrazloženje svih elemenata, kako subjektivnih tako i objektivnih, bića kaznenog djela prijevare pa i tako u pogledu prijevarne namjere, te je neosnovan ovaj žalbeni prigovor okrivljenika.

 

              Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je okrivljenik postupao s prijevarnom namjerom u odnosu na sva tri oštećenika, a do kojih zaključaka je došao između ostalog i iz činjenice da je u relativno kratkom vremenu, nešto kraćem od dva mjeseca, od različitih oštećenika naručio velike količine raznovrsne robe, da se po proteku valute odnosno roka plaćanja više nije javljao oštećenicima, a niti je platio isporučenu robu. Okrivljenik je bio svjestan da naručuje robu koju u vrijeme dospijeća neće moći platiti, ali je unatoč tome predavao bjanko zadužnice, odnosno iste su date kao osiguranje plaćanja. Stoga je neosnovan prigovor branitelja da nije dokazana prijevarna namjera.

 

              Dakle u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka i to predstavnika oštećenika kao i ostalih svjedoka saslušanih u ovom postupku kao i navoda obrane okrivljenika te navoda istaknutih u žalbi, te dovođenja u vezu svih tih provedenih dokaza, kako pisanih tako i personalnih, kao i dovođenje u vezu svih tih dokaza međusobno, te analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se, ustvari, svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i o subjektivnom stavu prema tim zaključcima.

 

              Zbog navedenog, prvostupanjski sud je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio u kojem pravcu je naveo prihvatljive i valjane razloge koje u cijelosti, kao što je već rečeno, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te zbog nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje žalitelja.

 

              Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, kako u odnosu na objektivni element kaznenog djela tako i u odnosu na subjektivni odnos okrivljenika prema djelu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio kazneni zakon kada je utvrđeno protupravno postupanje okrivljenika ocijenio kao produljeno kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 4. u vezi s čl. 61. KZ/97, o čemu je dao također valjane razloge, pa nije povrijeđen ni kazneni zakon.

 

Međutim, u pravu je žalitelj kada se žali zbog odluke o kazni, odnosno navodi da je prvostupanjski sud, nakon što je okrivljenika proglasio krivim, istom izrekao prestrogu kaznu.

 

              Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

              Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja i donošenja odluke o kazni pravilno utvrdio kao olakotno dosadašnju neosuđivanost okrivljenika, dok otegotnih okolnosti nije našao. Cijeneći istaknute okolnosti i to kao olakotno dosadašnju neosuđivanost, te protek vremena od počinjenja ovdje predmetnog kaznenog djela (gotovo devet godina), a imajući u vidu obvezu suda da vodi računa o svim okolnostima predviđenim u čl. 6. i 50. KZ/97 (svrha kažnjavanja i odmjeravanje kazne), ovaj drugostupanjski sud nalazi da je za ovdje konkretno kazneno djelo primjerena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i da se istom može ostvariti svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne tako i generalne prevencije, dok kaznu izrečenu od strane prvostupanjskog suda od godine i pol dana zatvora smatra kaznom kojom je pretjerano naglašena retributivna sastavnica svrhe kažnjavanja.

 

              Naime, ovaj sud drži da preinačena kazna tj. kazna zatvora u trajanju od jedne godine je primjerena težini počinjenog kaznenog djela, da je dostatna da ostvari svrhu kažnjavanja i da sadrži dostatnu količinu moralne osude za zlo i protupravne radnje koje je okrivljenik počinio činjenjem ovog produljenog kaznenog djela prijevare. Stroža kazna koju je izrekao prvostupanjski sud bi, kao što je već i rečeno, bila neprimjerena zbog razloga koji su naprijed navedeni, a kazna preinačena od strane ovog suda jačati će povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te onemogućiti ponovno uključivanje okrivljenika u društvo.

 

              Zbog svega navedenog valjalo je prihvatiti žalbu okrivljenika u odnosu na odluku o kazni te preinačiti pobijanu presudu u tom dijelu.

 

              U odnosu na oduzimanje imovinske koristi valja reći sljedeće; prvostupanjski sud je pravilno, nakon što je okrivljenika proglasio krivim za terećeno mu kazneno djelo u odnosu na oštećeno trgovačko društvo S. p. d.o.o. od okrivljenika oduzeo i imovinsku korist. Međutim, dana 27. srpnja 2017. stupio je na snagu izmjene ZKP-a koje između ostalog reguliraju postupanje u vezi oduzimanja imovinske koristi. Tako u čl. 2. Zakona o prestanku važenja zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (NN 70/17) je propisano da postupci započeti po Zakonu o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (NN 145/10) dovršit će se po odredbama zakona koji se uređuje kazneni postupak. Stoga je valjalo povodom žalbe okrivljenika a po službenoj dužnosti preinačiti odluku prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi primjenom odredbe čl. 560. st. 2. ZKP/08, odnosno na način kako je to precizirano u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

              Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

 

              Kako je žalba okrivljenika djelomično osnovana, valjalo je temeljem čl. 486. st. 1. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove odluke.

 

 

U Zagrebu 10. listopada 2017.

 

 

ZAPISNIČARKA:

 

Jasmina Šarić, v. r.

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

 

Sonja Brešković Balent, v. r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu