- 1 -              Rev 760/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 760/13-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari  tužitelja A. U., J. U. i S. U., svih iz Z., koje zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi donošenja presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gž-7847/11-2 od 7. studenoga 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-524/09 od 22. veljače 2011., u sjednici  održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o j e:

 

 

Prihvaća se revizija tuženice, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gž-7847/11-2 od 7. studenoga 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-524/09 od 22. veljače 2011. i prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici plaćanje troškova parničnog postupka i za navedeno sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-524/09 od 22. veljače 2011. 

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana pobliže opisanog u izreci presude, te je naloženo tužiteljima naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.750,00 kn.  

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja i prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 10.022,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11- dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud preinači ili ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelji na reviziju nisu odgovorili.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).
 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana koji se nalazi u stambenoj zgradi u Z., sagrađenoj na k.č.br. 741. k.o. K., na 2. katu desno, ukupne korisne površine 56,60 m2, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, predsoblja, hodnika, ostave, balkona i podruma.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja nesporno je:

 

- da su prednik tužitelja, sada pok. J. U. i tužiteljica A. U. kao bračni drugovi, do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96), bili sunositelji stanarskog prava na predmetnom stanu u Z., a tužitelji J. U. i S. U. da su bili članovi njihovog obiteljskog domaćinstva;

 

- da je prednik tužitelja kao najmoprimac 4. studenoga 1999. s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske, kao najmodavcem sklopio ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom, a u koji ugovor su bili upisani i tužitelji kao osobe koje će s najmoprimcem taj stan koristiti;

 

- da je vlasnik predmetnog stana tuženica i da joj je 19. srpnja 1999. prednik tužitelja podnio zahtjev za kupnju stana;

 

- da je prednik tužitelja, sada pok. J. U. umro ...

 

Polazeći od nesporne činjenice da je prednik tužitelja zahtjev za otkup stana podnio  19. srpnja 1999., sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev zaključivši da je podnošenjem zahtjeva za otkup stana nakon proteka prekluzivnog roka do 31. prosinca 1995. propisanog odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 44/94), prednik tužitelja (tužitelji), izgubio pravo na otkup predmetnog stana. Pritom smatra neodlučnim pozivanje tužitelja na pojedine odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je, a s obzirom na konkretnu pravnu situaciju na koju se odnose, izražen stav da rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana nije prekluzivan i da određenim osobama pripada pravo na otkup stana iako zahtjev za kupnju nisu podnijeli do 31. prosinca 1995., jer je na strani tih osoba (njihovih prednika) utvrđeno postojanje određenih objektivnih okolnosti koje su te osobe onemogućavale da poduzmu određene radnje u propisanim rokovima, što ovdje nije slučaj.  

 

Drugostupanjski sud je preinačio presudu suda prvog stupnja i prihvatio tužbeni zahtjev zauzevši pri tom stav da zahtjev prednika tužitelja za kupnju stana od 19. srpnja 1999. nije podnesen izvan zakonskog roka, jer je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom U-I-697/95 od 29. siječnja 1997. ukinuo odredbu čl. 20. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 58/95), kojom je propisan rok od 60 dana od stupanja na snagu tog Zakona za podnošenje zahtjeva za kupnju stana, a nakon te odluke nije donesen propis koji bi odredio novi rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana, te da se prema shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj U-1525/10 od 27. siječnja 2010. (pravilno U-III-1525/10 od 27. svibnja 2010.) nepostojanje zakonskog roka za otkup stanova ne može tumačiti na štetu tužitelja. 

 

Tuženica u reviziji naznačuje sljedeće pravno pitanje:

 

„Da li je rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana koji je istekao 31. prosinca 1995. prekluzivan  rok?“

 

Navodi da je o tom pitanju revizijski sud zauzeo shvaćanje u više odluka (primjerice Rev-1256/02 od 14. srpnja 2004., Rev-851/05 od 25. srpnja 2007., Rev-1478/11 od 12. rujna 2012.), ali da je shvaćanje u pobijanoj presudi nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda.  

 

Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 2. ZPP u pobijanom dijelu i u okviru naznačenih pitanja, ovaj sud je naznačeno pravno pitanje ocijenio važnim za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o prodaji stanova („Narodne novine“, broj 43/92 - pročišćeni tekst i 62/92, 25/93, 48/93 i 2/94) propisano je da svaki nositelj stanarskog prava može istaknuti zahtjev za otkup stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima, a prodavatelj ga je dužan prodati.

 

Prema čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 44/94) kojim je izmijenjena odredba čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova, zahtjev za kupnju stana podnosi se do 31. prosinca 1995., a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana kupac mora zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

 

Prema pravnom shvaćanju koje je Ustavni sud Republike Hrvatske o naznačenom pitanju zauzeo u brojnim odlukama (primjerice: U-III-344/02 od 8. prosinca 2005., U-III-1666/10 od 9. lipnja 2011., U-III-3057/09 od 28. studenoga 2012,  U-III-119/09 od 24. siječnja 2013., U-III-4281/13 od 8. travnja 2014.), rokovi propisani Zakonom o prodaji stanova nisu prekluzivne naravi, odnosno da cilj zakonodavca nije bio gubitak prava građana zbog prekluzije rokova, jer bi to bilo suprotno svrsi Zakona. Dakle, ne dovodeći u sumnju primjenu odredbe čl. 4. Zakona o prodaji stanova, Ustavni sud je izrazio shvaćanje da u svakom konkretnom slučaju valja voditi računa o cilju i svrsi zakona, uvažavajući objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavale građane da određene radnje poduzmu u predviđenim rokovima.

 

Prema odredbi čl. 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 49/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezna su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.

 

Sukladno izloženom pravnom shvaćanju koje je zauzeo Ustavni sud o neprekluzivnosti roka za nepodnošenje zahtjeva za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo, u situaciji postojanja opravdanog objektivnog razloga za nepodnošenje zahtjeva u zakonskom roku, valja zaključiti da prednik tužitelja, a niti tužitelji tijekom postupka nisu tvrdili da postoji bilo kakav opravdani objektivni razlog za nepodnošenje zahtjeva u zakonskom roku, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev. 

 

I u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-1525/10 od 27. svibnja 2010., na koju se, pogrešno ju tumačeći,  poziva drugostupanjski sud, izraženo je shvaćanje da se u tom konkretnom slučaju primijenjeni opći rok (do 31. prosinca 1995.) za podnošenje zahtjeva za otkup društvenih stanova, nije mogao primijeniti na pravnu situaciju podnositelja s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 44/94), kada je zaključio da prednik tužitelja, odnosno tužitelji, nepodnošenjem zahtjeva za otkup stana do 31. prosinca 1995., nisu prekludirani u svom pravu. 

Stoga je revizija tuženice  osnovana i primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP,  valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 10. listopada 2017.