1              Poslovni broj: 12 UsI-249/16-16

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI   

   Rijeka, Erazma Barčića 5

 

 

Poslovni broj: 12 UsI-249/16-16

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kuruzović, u upravnom sporu tužitelja Z. T. iz K, B., zastupanog po opunomoćenici D. T., odvjetnici u K., B., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Margaretska 3, Zagreb, zastupanog po službenoj osobi I. M. F., radi prava na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, 10. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-04/15-01/211, URBROJ: 338-01-21-16-02 od 18. siječnja 2016. i vraćanja predmeta tuženiku na ponovni postupak.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-04/15-01/211, URBROJ: 338-01-21-16-02 od 18. siječnja 2016. odbijena je žalba osiguranika, ovdje tužitelja i potvrđena su prvostupanjska rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-04/15-01/73, URBROJ: 378-15-2 od 17. studenog 2015., kojim je odbijen zahtjev tužitelja i nije mu priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad od 1. listopada 2015. do 31. listopada 2015., kao i prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/II-502-04/15-01/72, UBROJ: 378-15-2 od 5. studenog 2015., kojim je odbijen zahtjev tužitelja i nije mu priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad od 1. kolovoza 2015. do 31. kolovoza 2015. i od 1. rujna 2015. do 30. rujna 2015., nakon što su zaključkom tuženika od 18. siječnja 2016. spojene žalbe tužitelja izjavljene protiv gore navedenih prvostupanjskih rješenja od 17. studenog 2015. i 5. studenog 2015., a o kojima je odlučeno osporavanim rješenjem tuženika.

 

Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 18. siječnja 2016. tužitelj je pravodobno podnio tužbu koja je kod ovog Suda zaprimljena 23. veljače 2016. pod poslovnim brojem 3 UsI-249/16, a u kojoj je tužitelj u bitnome naveo da istu podnosi zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, navodeći da mu nije utvrđena potpuna nesposobnost za rad, a što da je razvidno iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe Rijeka od 19. ožujka 2009., kojim rješenjem je kod tužitelja utvrđeno tjelesno oštećenje od 80%, a koje je potvrđeno rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci od 20. prosinca 2010. Nastavno, tužitelj je naveo da se niti u rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci od 12. kolovoza 2015. ne navodi da je nastao potpuni gubitak radne sposobnosti, zbog čega je odbijen zahtjev tužitelja za priznanjem prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti. Smatra da je tuženik valjao primijeniti odredbu članka 13. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u daljnjem tekstu ZUP), jer se radi o stečenom pravu tužitelja, istaknuvši da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju/08. Nastavno, tužitelj je naveo da je bio u radnom odnosu s preostalim dijelom radne sposobnosti za rad sve do 31. siječnja 2016., kada se odjavio iz evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje osoba koje samostalno obavljaju djelatnosti te koje doprinose plaćaju po osnovi osiguranja osoba koje samostalno obavljaju djelatnost. Stoga smatra da je na osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenjeno materijalno, iz kojeg razloga je tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio da se osporavano rješenje tuženika poništi i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, uz nadoknadu troškova upravnog spora.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 18. ožujka 2016. ukratko obrazložio tijek postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu pozivajući se na odredbe članka 36. stavka 1. točke 1., članka 39. točke 1., članka 46., članka 48., članka 49. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13 i 137/13, u daljnjem tekstu ZOZO). Pojasnio je da je osiguranik, ovdje tužitelj od 1. ožujka 1992. obvezno zdravstveno osiguran kao osoba koja na području Republike Hrvatske samostalno u obliku slobodnog zanimanja obavlja profesionalnu djelatnost u skladu s odredbom članka 7. stavkom 1. točkom 6. ZOZO-a, a da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: 141-02/2010-01/OB: od 12. kolovoza 2015. tužitelju, dosadašnjem korisniku invalidske mirovine priznato i dalje pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, zbog čega da tužitelju nije priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. kolovoza 2015., 1. rujna 2015. do 30. rujna 2015. i 1. listopada 2015. do 31. listopada 2015. u skladu s odredbom članka 49. stavkom 4. ZOZO-a. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

Kod ovog Suda 13. travnja 2016. zaprimljen je podnesak tužitelja u kojemu je tužitelj u bitnome naveo da kod tužitelja nije nastao potpuni gubitak radne sposobnosti te da je tužitelj od 1. ožujka 1992. do 31. siječnja 2016. imamo status osiguranika B kao osobe koja samostalno obavlja svoju djelatnost u vidu slobodnog zanimanja, kao i da je bio obveznik svih doprinosa, zbog čega da se na tužitelja ne može primijeniti odredba članka 49. stavka 4. ZOZO-a, jer da je tužitelj osiguranik koji samostalno obavlja djelatnost s djelomičnom radnom sposobnošću za rad.

 

U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 4. svibnja 2016. tuženik je u bitnome naveo ranije iznesene navode u odgovoru na tužbu, pojasnivši da činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da tužitelj za vrijeme privremene nesposobnosti8 za rad nema pravo na naknadu plaće na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja.

U ovom upravnom sporu 3. listopada 2017. održano je ročište za raspravu u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika  pa je sukladno odredbi članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS) strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu stranke su navele da ostaju kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je odbijen dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem tužitelja kao nepotreban i suvišan za odlučivanje u ovom upravnom sporu, a potom je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

 

Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužitelj podnio prvostupanjskom tijelu 1. rujna 2015. zahtjev za povratom isplaćene naknade plaće radniku tijekom privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. kolovoza 2015. i 1. rujna 2015. do 30. rujna 2015., dok je tužitelj 30. listopada 2015. podnio prvostupanjskom tijelu zahtjev za povratom isplaćene naknade plaće radniku tijekom privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od 1. listopada 2015. do 31. listopada 2015. Utvrđeno je, da je tužitelj od 1. ožujka 1992. do 31. siječnja 2016. obvezno zdravstveno osiguran kao osoba koja na području Republike Hrvatske samostalno u obliku slobodnog zanimanja obavlja profesionalnu djelatnost (odvjetnik) u skladu s odredbom članka 7. stavkom 1. točkom 6. ZOZO-a, da je prvi dan privremene nesposobnosti za rad tužitelja 21. studenog 2014., da je na osnovi nalaza i mišljenja vještaka 5. studenog 2008. kod tužitelja utvrđena profesionalna nesposobnost za rad (utvrđeno uvidom u dopis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci od 27. siječnja 2009.), a da je sukladno odredbi članka 116. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98) stručno povjerenstvo za reviziju 19. studenog 2008. potvrdilo nalaz ovlaštenog vještaka. Uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: 141-02/2010-201/OB: 03064237819 od 20. prosinca 2010. utvrđeno je da je tužitelju, dosadašnjem korisniku invalidske mirovine priznato i dalje pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: 141-02/2015-01 od 12. kolovoza 2015. utvrđeno je da je tužitelju, dosadašnjem korisniku invalidske mirovine priznato i dalje pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a da je tužitelju odbijen zahtjev za priznavanje prava na invalidsku mirovinu, jer da kod tužitelja nije nastao potpuni gubitak radne sposobnosti. Utvrđeno je, da je prvostupanjskim rješenjem od 5. studenog 2015. odbijen zahtjev tužitelja te mu nije priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad od 1. kolovoza 2015. do 31. kolovoza 2015. i od 1. rujna 2015. do 30. rujna 2015., dok je prvostupanjskim rješenjem od 17. studenog 2015. odbijen zahtjev tužitelja i nije mu priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad od 1. listopada 2015. do 31. listopada 2015. Utvrđeno je, da je tužitelj izjavio žalbe protiv gore navedenih prvostupanjskih rješenja od 5. studenog 2015. i 17. studenog 2015., o kojima je odlučeno rješenjem tuženika od 18. siječnja 2016. na način da su žalbe odbijene i potvrđena su prvostupanjska rješenja, nakon što je tuženik zaključkom spojio izjavljene žalbe tužitelja i odlučio o njima riješiti istim drugostupanjskim rješenjem. Utvrđeno je, da je tužitelj osporavajući zakonitost rješenja tuženika pokrenuo upravni spor, koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Odredbom članka 36. stavkom. 1. točkom 1. ZOZO-a propisano je da osiguranici u okviru prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja imaju pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad zbog korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih okolnosti iz članka 39. ovoga Zakona (u daljnjem tekstu: naknada plaće).

 

Odredbom članka 49. stavkom 1. ZOZO-a propisano je da za vrijeme ponovno utvrđene privremene nesposobnosti osiguranika kojem je nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja utvrđena invalidnost zbog profesionalne nesposobnosti za rad, neovisno o tome radi li se o privremenoj nesposobnosti koja je posljedica pogoršanja bolesti osnovom koje mu je utvrđena invalidnost ili pojavom bolesti zbog druge dijagnoze bolesti, a kojem poslodavac nije ponudio i s njim sklopio ugovor o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je sposoban u skladu s propisima o radu, naknadu plaće osiguraniku isplaćuje poslodavac iz svojih sredstava.

 

Odredbom članka 49. stavkom 2. ZOZO-a propisano je da naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti tereti sredstva poslodavca i u slučaju kada je osiguraniku utvrđena neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, a poslodavac nije osiguraniku u skladu s propisima o radu ponudio i s njim sklopio ugovor o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je sposoban, i to od dana utvrđene neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti. Naknada plaće tereti sredstva poslodavca sve do dana sklapanja pisanog ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je sposoban.

 

Odredbom članka 49. stavkom 3. ZOZO-a propisano je da osiguranik koji ne prihvati ponudu poslodavca iz stavaka 1. i 2. ovoga članka i s poslodavcem ne sklopi ugovor o radu za obavljanje poslova za koje je sposoban nema pravo na naknadu plaće prema ovome Zakonu za vrijeme privremene nesposobnosti od dana zaprimanja ponude poslodavca. 

Odredbom članka 49. stavkom 4. ZOZO-a propisano je da osiguranik iz članka 7. stavka 1. točaka 6., 8. i 9. ovoga Zakona kod kojeg je nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja utvrđena invalidnost zbog profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno neposredna opasnost od nastanka invalidnosti nema pravo na naknadu plaće na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja od dana utvrđene invalidnosti, odnosno utvrđene neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti.

 

Na navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a da je na tako utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada tužitelju nije priznato pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. listopada 2015., valja odgovoriti tužitelju da je po provedenom upravnom sporu utvrđeno, suprotno navodima tužitelja iz tužbe, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu utvrđeno je da je tužitelju, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci,  KLASA: 141-02/2010-201/OB: 03064237819 od 20. prosinca 2010., dosadašnjem korisniku invalidske mirovine priznato i dalje pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kao i rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci od 12. kolovoza 2015., iz kojeg razloga su javnopravna tijela pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, a na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno su primijenila odredbu članka 49. stavka 4. ZOZO-a, koja se suprotno navodima tužitelja, odnosi i na tužitelja budući da je tužitelju pravomoćnim i izvršnim rješenjima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci od 20. prosinca 2010. i 12. kolovoza 2015. utvrđena profesionalna nesposobnost za rad te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu.

 

Stoga se ukazuje neosnovanim i navod tužitelja iz tužbe kojim ističe da kod tužitelja nije nastao potpuni gubitak radne sposobnosti, budući je odredbom članka 49. stavkom 4. ZOZO-a propisano da osiguranik iz članka 7. stavka 1. točaka 6., 8. i 9. ovoga Zakona kod kojeg je nalazom i mišljenjem nadležnog tijela vještačenja mirovinskog osiguranja utvrđena invalidnost zbog profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno neposredna opasnost od nastanka invalidnosti nema pravo na naknadu plaće na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja od dana utvrđene invalidnosti, odnosno utvrđene neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti, iz kojeg razloga se kod tužitelja niti nije utvrđivala potpuna nesposobnost za rad, već odlučna činjenica bitna za rješavanje ove upravne stvari je da li je tužitelju utvrđena invalidnost zbog profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, a iz postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu razvidno je da je kod tužitelja rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 20. prosinca 2010., kao i od 12. kolovoza 2015. utvrđena invalidnost zbog profesionalne nesposobnosti za rad pa su javnopravna tijela pravilno primijenila materijalno pravo. To stoga što javnopravno tijelo rješava upravnu stvar na temelju zakona i drugih propisa te općih akata donesenih na temelju zakonom utvrđenih javnih ovlasti u skladu s odredbom članka 5. ZUP-a.

 

Također, nije osnovan niti navod tužitelja iz tužbe kojim ističe da je povrijeđena odredba članka 13. ZUP-a, budući da je po provedenom upravnom sporu utvrđeno upravo suprotno, odnosno da javnopravna tijela nisu povrijedila odredbu članka 13. ZUP-a kojom je propisano da odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka tekla određeno pravo odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom, jer su javnopravna tijela postupila u skladu s odredbom članka 5. ZUP-a, odnosno načelom zakonitosti te utvrdila pravilno i potpuno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenila materijalno pravo (odredbu članka 49. stavka 4. ZOZO), a kako je to već gore navedeno.

 

Naposljetku, valja ukazati tužitelja da nije počinjena niti jedna povreda odredaba upravnog postupka pa niti povreda odredbe članka 98. stavka 5. ZUP-a budući da su javnopravna tijela valjano obrazložila sve odlučne činjenice bitne za rješavanje ove upravne stvari, iz kojeg razloga se osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova upravnog spora budući da tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu u skladu s odredbom članka 79. ZUS-a.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci, 10. listopada 2017.

 

                                                                                             S u t k i n j a

 

                                                                                     Marija Renner Jakovljević, dipl. iur.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.