Poslovni broj: 6 Kž-820/2017-3

 

Poslovni broj: 6 Kž-820/2017-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A 

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Jasne Pavičić i Rajke Tomerlin Almer kao članova vijeća, uz sudjelovanje Jasmine Šarić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. Đ. zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući po žalbi Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu broj KO-DO-2126/2013 od 12. srpnja 2017., izjavljenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-1451/2016-15 od 8. svibnja 2017., na sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

              Povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred drugim sucem pojedincem.

 

Uslijed gornje odluke žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom temeljem čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17– dalje u tekstu: ZKP/08) stavljen je izvan snage kazneni nalog izrečen presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj KO-260/2014 od 21. srpnja 2014. 

 

Istom presudom, temeljem čl. 452. st. 1. toč. 6. ZKP/08, protiv okrivljenog S. Đ. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 1. KZ/11, činjenično opisano u izreci presude. Temeljem čl. 149. st. 3. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 odlučeno je da je privatna tužiteljica dužna platiti trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 800,00 kuna.

 

Protiv navedene presude, pravodobno je žalbu podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Županijski državni odvjetnik u Zagrebu vratio je ovome sudu spis koji mu je bio dostavljen, temeljem čl. 474. st. 1. ZKP/08.

 

Žalba je bespredmetna.

 

Ispitujući pobijanu presudu povodom podnesene žalbe, a po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, utvrđeno je da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Naime, izreka presude je nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

Prije svega, izreka presude je nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude. Naime, u uvodu izreke presude navodi se da se postupak vodi povodom optužnice Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu dok se u dijelu izreke presude koji se odnosi na  odluku o troškovima kaznenog postupka navodi da je privatna tužiteljica dužna platiti trošak kaznenog postupka i to na temelju odredbe čl. 149. st. 3. ZKP/08. Iz ovakve izreke presude nije jasno tko je privatna tužiteljica a jer se njeno ime u izreci presude nigdje ne spominje. Također je nejasno zbog čega je odlučeno da privatna tužiteljica mora snositi trošak postupka kad se taj postupak vodi po službenoj dužnosti, a povodom optužnice Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu, i nigdje se u izreci presude ne navodi da se postupak vodi po privatnoj tužbi. Nejasni su, također, i razlozi navedeni u obrazloženju presude u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima kaznenog postupka, a u kojima se navodi da se, po stajalištu prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu iz čl. 139. st. 1. KZ/11, dakle o djelu koje se progoni privatnom tužbom, pa s obzirom da se oštećenica nije odazvala pozivima suda odnosno da je ostala nedostupna, a jer njeno dovođenje po policijskim djelatnicima nije dalo rezultata, da se smatra da je „oštećenica, sada privatna tužiteljica“, odustala od kaznenog progona, sve imajući u vidu odredbu čl. 63. st. 1. ZKP/08, a prema kojoj odredbi ukoliko privatni tužitelj ne dođe na raspravu smatra se da je odustao od privatne tužbe.

 

Nadalje, nejasni su i razlozi navedeni u pobijanoj presudi o tome zbog čega prvostupanjski sud smatra da nije dokazano da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje se tereti optužnicom državnog odvjetnika, dakle kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11, već da je dokazano da je počinio kazneno djelo iz čl. 139. st. 1. KZ/11, a koje se progoni po privatnoj tužbi.

 

Ovdje valja napomenuti da je u ovom kaznenom predmetu već ranije donesena oslobađajuća presuda a koja je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinuta. U toj ukidnoj drugostupanjskoj odluci navedeno je da je prvostupanjski sud zaključio kako je dokazano da je okrivljenik oštećenici prijetio riječima „kurvetino jedna, zadavit ću te“ a nakon čega ju je rukama uhvatio za vrat, a sve kako bi oštećenicu uplašio. U obrazloženju pobijane presude potom je navedeno da se riječi „zadavit ću te“ ne mogu poistovjetiti s riječima „ubit ću te“, a jer riječi „zadavit ću te“ ne znače prijetnju smrću. Iz toga je prvostupanjski sud izveo zaključak da se u radnjama okrivljenika ne stječu bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, a za koje je djelo ovlašteni tužitelj državni odvjetnik, već se stječu obilježja kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 1. KZ/11 a koje se djelo progoni po privatnoj tužbi. Kako oštećenica nije podigla privatnu tužbu prvostupanjski je sud okrivljenika oslobodio od optužbe za djelo za koje se tereti optužnicom državnog odvjetnika. U ranijoj ukidnoj odluci ovoga suda navedeno je da se ovakvi zaključci prvostupanjskog suda ukazuju, a kako to i osnovano ističe u svojoj žalbi državni odvjetnik, pogrešni. Prije svega, i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, pogrešno je prvostupanjski sud zaključio da izgovarajući riječi „zadavit ću te“ i još pri tome hvatajući oštećenicu rukama za vrat, okrivljenik nije oštećenici ozbiljno prijetio da će ju usmrtiti, a jer je davljenje nedvojbeno način na koji se nekoga može usmrtiti. Usput je navedeno da čak i u slučaju kad bi bio pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu iz čl. 139. st. 1. KZ/11, a za koje se progon poduzima po privatnoj tužbi, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da se u tom slučaju ne bi okrivljenika moglo proglasiti krivim za to kazneno djelo a jer da oštećenica nije podigla privatnu tužbu. Naime, imajući u vidu tada važeću izričitu odredbu čl. 48. st. 3. ZKP/08, ali također i imajući u vidu važeću odredbu čl. 61. st. 3. ZKP/08, a s obzirom da je nedvojbeno da je oštećenica pravovremeno podnijela kaznenu prijavu te stavila prijedlog za progon, ima se uzeti kao i da je pravovremeno podignuta privatna tužba od strane oštećenice.

 

U ponovljenom je postupku prvostupanjski sud ponovno zaključio, i to nakon ocjene iskaza oštećenice i svjedoka, da je okrivljenik doista oštećenici uputio riječi „Kurvetino jedna, zadavit ću te!“, no ponovno tvrdi da se ne radi o prijetnji smrću, dakle da tim riječima on nije oštećenici ozbiljno prijetio da će ju usmrtiti. U 2. odlomku na 7. strani presude prvostupanjski sud iznosi razloge za svoj takav zaključak a koji su razlozi, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda nejasni i proturječni. Tako izrijekom navodi da je utvrđeno da je doista okrivljenik oštećenici prijetio riječima „kurvetino jedna, zadavit ću te!“, da je tu radnju poduzeo kako bi oštećenicu ustrašio, kao i da je ta prijetnja doista kod oštećenice izazvala osjećaj straha a što se i manifestiralo kroz činjenicu da je oštećenica bila jako uzrujana i uplakana. Smatra, međutim, prvostupanjski sud da se takvo ponašanje okrivljenika treba podvesti pod zakonski opis prijetnje iz čl. 139. st. 1. KZ/11 a jer da se izraz „zadavit ću te“ ne može poistovjetiti s izrazom „ubit ću te“, čak ni u konkretnoj situaciji, dakle kod hvatanja oštećenice za vrat, a čime se prijetnja pojačala i dobila na ozbiljnosti. Ovakvi u pobijanoj presudi izneseni razlozi o tome zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o prijetnji smrću, kao što je već istaknuto, ne mogu se prihvatiti kao valjani, već su, naprotiv, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda nejasni i proturječni. Naime, kako je već i rečeno u ranijoj ukidnoj odluci ovog drugostupanjskog suda, ne mogu se kao pravilni prihvatiti izneseni razlozi da izgovarajući riječi „zadavit ću te“ i još pri tome hvatajući oštećenicu rukama za vrat, okrivljenik nije oštećenici ozbiljno prijetio da će ju usmrtiti, a jer je davljenje nedvojbeno način na koji se nekoga može usmrtiti. Slijedom navedenog, nejasni su i razlozi izneseni u presudi da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, a koje se progoni po službenoj dužnosti.

 

Ovdje samo valja usput dodati i da su nejasni razlozi zbog čega je, čak i u slučaju da kad bi se doista radilo o kaznenom djelu iz čl. 139. st. 1. KZ/11, a koje se progoni po privatnoj tužbi, donesena odbijajuća presuda. Prvostupanjski sud to obrazlaže pozivajući se na odredbu čl. 63. st. 1. ZKP/08, a po kojoj se smatra da je privatni tužitelj odustao od privatne tužbe ukoliko ne dođe na glavnu raspravu na koju je uredno pozvan ili mu se poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja promjene adrese. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je oštećenica na rasprave pozivana u svojstvu oštećenice odnosno u svojstvu svjedoka te, dakle, niti nije pozivana u svojstvu privatne tužiteljice te da stoga ni nije upozorena na posljedice navedene u odredbi čl. 63. ZKP/08. Stoga se u konkretnom slučaju ni nije mogla donijeti odbijajuća presuda, čak i u situaciji kad bi bio pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi.

 

Kako je, dakle, prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, to se prvostupanjska presuda nije mogla ispitati po drugim žalbenim razlozima, pa ju je valjalo po službenoj dužnosti, temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08, ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Uslijed gornje odluke, žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud, pred drugim sucem pojedincem, ponovno izvesti sve dokaze, potom iste ocijeniti pojedinačno i međusobno povezano, te donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku, koju će obrazložiti po čl. 459. st. 5. ZKP/08 vodeći pri tome računa o svim navodima iz ove ukidne odluke.

 

 

U Zagrebu 10. listopada 2017.