Poslovni broj 64 Gž R-2344/16-2

 

 

 

 

Poslovni broj 64 Gž R-2344/16-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Goranke Barać – Ručević, predsjednice vijeća te članica vijeća Vesne Žulj, sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Feuš, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz T., …, koju zastupaju punomoćnici M. K., R. M.-B. i L. M., odvjetnici u P.-P., …, protiv tuženika Dom za psihički bolesne odrasle osobe M., …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Č. & R. j.t.d. iz P.-P., …, radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu, poslovni broj Pr-82/16-22 od 29. kolovoza 2016., u sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba i dopuna žalbe tužiteljice od 6. rujna 2016. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu, poslovni broj Pr-82/16-22 od 29. kolovoza 2016., u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

             

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je nedopuštena odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 12. prosinca 2011. i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao te poništenja te odluke o otkazu ugovora o radu koji je sklopljen 10. lipnja 2009. godine i ujedno je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto ravnatelja i da joj prizna sva prava iz radnog odnosa kao da otkaza nije ni bilo (točka I. izreke). Također je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke). U preostalom dijelu tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova postupka je odbijen (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova postupka (točka IV. izreke).

 

Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom i dopunom žalbe tužiteljica zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu te usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troškova parničnog postupka, podredno, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti osporava sve žalbene navode i predlaže žalbu kao neosnovani odbiti te potvrditi presudu suda prvog stupnja, uz nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja nedopuštenosti odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 12. prosinca 2011., utvrđenja da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, poništenja odluke o otkazu ugovora o radu koji je sklopljen 10. lipnja 2009. godine, vraćanja na radno mjesto ravnateljice te zahtjev da joj tuženik prizna sva prava iz radnog odnosa kao da otkaza nije ni bilo.

 

U postupku koji je prethodio žalbi utvrđene su sljedeće činjenice:

 

-          da su na temelju odluke Upravnog vijeća tuženika o imenovanju ravnatelja od 8. svibnja 2009. godine tužiteljica kao ravnateljica tuženika i tuženik kao poslodavac sklopili ugovor o radu od 10. lipnja 2009. godine na određeno vrijeme od četiri godine odnosno od 10. lipnja 2009. do 9. lipnja 2013.,

 

-          da je u čl. 1. st. 2. ugovora o radu određeno da je poslodavac ovlašten otkazati ugovor o radu ako bi tužiteljica prije isteka mandata bila razriješena dužnosti iz razloga predviđenih u čl. 44. Zakona o ustanovama (Narodne novine, br. 76/93, 29/97, 47/99), u Statutu tuženika i u Zakonu o radu,

 

-          da je Odlukom M. od 21. studenoga 2011. tužiteljica razriješena dužnosti ravnatelja tuženika te je Ž. P. imenovana vršiteljicom dužnosti ravnatelja tuženika,

 

-          da je u obrazloženju odluke navedeno da su inspektori M. 8. prosinca 2010. godine proveli izvanredni nadzor nad zakonitošću rada i stručnim radom tuženika pri čemu su utvrđena nezakonita postupanja tužiteljice koja se odnose na neosnovano izricanje pisanih opomena medicinskoj sestri D. A., nedopuštenu promjenu naziva radnog mjesta radnice A. J., sastavljanje netočnog pročišćenog teksta Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta, ovlašćivanje portira na obavljanje poslova socijalnog rada te u vezi s tim postupanje protivno Pravilniku o poslovnoj tajni tuženika i Zakona o zaštiti osobnih podataka, i da je na temelju utvrđenog stanja inspektor M. donio rješenje od 14. siječnja 2011. kojim je bilo naređeno 11 mjera, i da tužiteljica i upravno vijeće tuženika nisu postupili po svim mjerama, da upravno vijeće nije razriješilo tužiteljicu u roku od 30 dana od saznanja za neki od razloga za razrješenje, kao i da je naknadno utvrđeno da tužiteljica neosnovano nije dozvolila D. A. povratak i raspored na rad nakon duljeg bolovanja,

 

-          da je Odluka M. skrbi od 21. studenog 2011. postala pravomoćna 15. travnja 2015., kada je donijeta presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us 12837/11-17., da je protiv navedene presude tužiteljica podnijela ustavnu tužbu,

 

-          da je Odlukom od 12. prosinca 2011. tuženik, s danom 12. prosinca 2011. otkazao ugovor o radu od 10. lipnja 2009. te je utvrđen otkazni rok u trajanju od 23 dana i da je u obrazloženju ove odluke navedeno da je M. donijelo odluku od 21. studenog 2011. godine kojom je tužiteljica razriješena dužnosti ravnatelja tuženika, da su u toj odluci utvrđene brojne nepravilnosti u radu tužiteljice, a posebice povreda propisa i općih akata tuženika te da je time ostvaren razlog iz čl. 1. st. 2. ugovora o radu od 10. lipnja 2009.

 

-          da je protiv tuženikove odluke od 12. prosinca 2011. tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je odlukom tuženika od 9. siječnja 2012. djelomično prihvaćen, u dijelu trajanja otkaznog roka, tako da otkazni rok iznosi ukupno 60 dana, dok je u preostalom dijelu pobijana odluka potvrđena,

 

-          da ovlaštenje za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu ravnatelja nije ni zakonskim propisom, a ni Statutom tuženika dodijeljeno upravnom vijeću, slijedom čega je Ž. P. M., kao vršiteljica dužnosti ravnatelja, bila ovlaštena za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice,

 

-          da je tuženik u dopisu od 29. prosinca 2011. obavijestio sindikalnu povjerenicu D. P. o namjeri otkazivanja ugovora o radu tužiteljici s obzirom da je ona odlukom ministra zdravstva i socijalne skrbi razriješena dužnosti ravnateljice tuženika,

 

-          da su presudom Prekršajnog suda u Pazinu poslovni broj 3 G 105/11-15 od 1. srpnja 2014. godine tužiteljica i tuženik pravomoćno oslobođeni optužbe da tužiteljica kao ravnateljica kod tuženika nije u roku poduzela mjere naređene u rješenju inspektora od 14. siječnja 2011. godine te da time nije otklonila utvrđene nedostatke odnosno da nije osigurala obavljanje poslova kod tuženika na način da se poštuje čl. 24. Pravilnika o unutarnjem redu i sistematizaciji radnih mjesta glede obavljanja pojedinih struka, da nije ovlastila osobe koje će raspolagati novčanom pomoći namijenjenim osobnim potrebama korisnika u skladu s čl. 63. st. 3. t. a Zakona o socijalnoj skrbi te da nije smještavala samo psihički bolesne odrasle osobe za koje je ustanova registrirana, već da je smještavala i korisnike za koje ustanova nema registriranu djelatnost, pa da bi time postupila protivno čl. 182. st. 3. Zakona o socijalnoj skrbi, kažnjivo po čl. 203. st. 1. t. 7. Zakona o socijalnoj skrbi, kao i da je Osim toga odbijena optužba da tužiteljica ponudila sklapanje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima radnici A. J.,

 

-          da su presudom Prekršajnog suda u Pazinu, Stalna služba u Buzetu, poslovni broj Pp 4 G 106/11-13 od 24. listopada 2011. godine oslobođeni optužbe tuženik te članovi njegovog upravnog vijeća S. K., M. P., V. L. i T. V. da su po primitku rješenja M. od 14. siječnja 2011. godine propustili u roku od 15 dana od dana primitka tog rješenja, poduzeti naređene mjere za otklanjanje utvrđenih nedostataka radi poništenja opomena izrečenih radnici D. A. od 23. rujna 2009. godine, preispitivanja odluke od 17. rujna 2010. godine u vezi povrede obveza iz radnog odnosa D. A., preispitivanja odgovornosti ravnateljice u vezi odlučivanja o pravima i obvezama iz radnog odnosa radnika tuženika i zakonitosti njegovog rada, već su ih odbili izvršiti, čime bi počinili prekršaj iz čl. 203. st. 1. t. 7. u vezi st. 3. Zakona o socijalnoj skrbi.

 

Polazeći od pravnog shvaćanja da pravilnost odluke M.i od 21. studenog 2011. godine predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a s obzirom na utvrđenje da je navedena odluka postala pravomoćna, sud prvog stupnja je zaključio kako nisu ispunjeni uvjeti za određivanje prekida postupka u smislu čl. 213. st. 1. ZPP, do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske povodom ustavne tužbe koju je tužiteljica podnijela protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us 12837/11-17 od 15. travnja 2015. godine, a niti do okončanja upravnog spora kojeg je tužiteljica pokrenula nakon što je u upravnom postupku odbijen njezin izvanredni pravni lijek.

 

Nadalje, polazeći u bitnom od utvrđenja, da je prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljica razriješena dužnosti ravnatelja kod tuženika zbog kršenja prava i obveza iz radnog odnosa, sud prvog stupnja je zaključio kako ta okolnost predstavlja opravdan razlog za redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem te da je time tuženik osnovano otkazao ugovor o radu tužiteljici kako je to i predviđeno u čl. 1. st. 2. ugovora o radu. Također je zaključio kako se pravomoćna odluka o razrješenju tužiteljice s dužnosti ne može preispitivati u ovoj parnici, kao i da time nisu relevantni navodi tužiteljice da je odluka o njezinom razrješenju posljedica šikanoznog postupanja prema njoj od strane M., jer je te navode mogla iznijeti u upravnom sporu u kojem se je odlučivalo o valjanosti odluke o razrješenju s dužnosti ravnatelja, s time da niti iz dokaza izvedenih u ovom postupku ne bi proizlazilo da bi se tuženik kod otkazivanja ugovora o radu na šikanozan način odnosio prema tužiteljici.

 

U odnosu na pravomoćne prekršajne odluke sud prvog stupnja je zaključio kako ih je tužiteljica mogla isticati u upravnom sporu s obzirom da je u tom postupku predmet raspravljanja bilo preispitivanje opravdanosti odluke o razrješenju tužiteljice s mjesta ravnateljice tuženika, ali da eventualno nepostojanje prekršajne odgovornosti ne znači da nisu postojali osnovani razlozi za razrješenje tužiteljice s mjesta ravnateljice te posljedično tome i za otkazivanje ugovora o radu.

 

Naposljetku, sud prvog stupnja je polazeći od utvrđenja da je odluci o otkazu ugovora o radu prethodio inspekcijski nadzor u kojem su tužiteljici naređene mjere za otklanjanje nedostataka, zaključio da je time bila upozorena na povrede iz radnog odnosa, a ostavljen joj je i rok za njihovo otklanjanje te da je uz to, u tom pogledu, mogla iznijeti i svoju obranu. Također je zaključio kako se radi o okolnostima zbog kojih tuženik nije trebao prije donošenja odluke o otkazu upozoravati tužiteljicu na povrede iz radnog odnosa i pružati joj mogućnost obrane (čl. 111. Zakona o radu, Narodne novine, br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13- dalje: ZR).

 

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je zaključio da je pobijana odluka o otkazu ugovora o radu dopuštena, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Žaliteljica u žalbi i dopuni žalbe, u suštini, osporava utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja o dopuštenosti ugovora o radu, i s time u vezi, da nisu izvedeni svi raspoloživi dokazi, zbog čega određeno upire na žalbene razloge pogrešno i nepotpunog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. 

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

Nadalje, žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žaliteljica također nije osnovan. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a kako to propisuje odredba čl. 8 ZPP. Upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom sud prvog stupnja je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice, i na njima utemeljio svoje pravne zaključke, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

U postupku koji je prethodio žalbi, sud prvog stupnja je utvrdio da su na temelju odluke upravnog vijeća tuženika o imenovanju ravnatelja od 8. svibnja 2009. tužiteljica kao ravnateljica tuženika i tuženik kao poslodavac sklopili ugovor o radu od 10. lipnja 2009., na određeno vrijeme od četiri godine (od 10. lipnja 2009. do 9. lipnja 2013.), da je Odlukom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 21. studenoga 2011. tužiteljica razriješena dužnosti ravnatelja tuženika (na temelju odredbe čl. 44. Zakona o ustanovama), i da je navedena Odluka postala pravomoćna 15. travnja 2015.( presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us 12837/11-17.).

 

U čl. 1. st. 2. ugovora o radu određeno je da je poslodavac ovlašten otkazati ugovor o radu ako bi tužiteljica prije isteka mandata bila razriješena dužnosti iz razloga predviđenih u čl. 44. Zakona o ustanovama, u Statutu tuženika i u Zakonu o radu. 

   

Dakle, čl. 1. st. 2. ugovora o radu definirani su razlozi za otkaz ugovora o radu, u vidu određenih postupanja odnosno propuštanja ravnatelja, sankcioniranih čl. 44. Zakona o ustanovama koja opravdavaju otkaz ugovora o radu. Stoga kada je tužiteljica razriješena dužnosti ravnatelja zbog postupanja odnosno propuštanja, a kako je to utvrđeno inspekcijskim nadzorom te je odlukom nadležnog Ministarstva rada i socijalne skrbi (čl. 227. st. 1. i 3. Zakona o socijalnoj skrbi, Narodne novine, br. 57/11), razriješena dužnosti ravnatelja na temelju čl. 44. Zakona o ustanovama, ostvarile su se pretpostavke za otkaz u smislu čl. 1. st. 2. ugovora o radu i odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3 ZR, i utoliko su, a s obzirom na to da je sudska zaštita protiv odluke o razrješenju bila osigurana kroz upravni spor i u kojem se raspravljalo o spornim razlozima za razrješenje, neosnovani žalbeni prigovori u pogledu dokaza koji su predloženi (a nisu izvedeni) na okolnost opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu.

 

I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i u pogledu visine odmjerenih troškova (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Slijedom iznesenih razloga, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

Zahtjev tuženika za nadoknadu troškova odgovora na žalbu je valjalo odbiti, jer navedena parnična radnja nije bila nužna za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu 10. listopada 2017.

 

Predsjednica vijeća:

Goranka Barać – Ručević