1

 

                            Gž -3607/15

 

Gž-3607/15

 

 

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Borisu Mimici, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje Zagreb, Područni ured Split, Obala kneza Branimira 14, OIB:02958272670, protiv tuženika E. osiguranje d.d. P. S., … zastupan po O. društvu G.&partneri iz S., … radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom broj P-8559/15 od 23. listopada 2015.godine, dana 9. listopada 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              1. Djelomično se odbija, a djelomično uvažava žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom poslovni broj P-8559/15 od 23. listopada 2015. godine:

 

              a) potvrđuje u dijelu pod točkom I. izreke kojim je tuženik dužan u roku od osam dana isplatiti tužitelju iznos od 7.238,35 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena i to za iznos od 2.327,36 kuna od 23. siječnja 2010. pa do isplate, za iznos od 475,20 kuna od 22. rujna 2009. pa do isplate, za iznos od 33,61 kunu od 18. prosinca 2009. pa do isplate, za iznos od 3.938,61 kunu od 23. siječnja 2010. pa do isplate, na iznos od 71,29 kuna od 12. studenog 2009. pa do isplate, na iznos od 35,65 kuna od 12. studenog 2009. pa do isplate te za iznos od 358,05 kuna od 2. travnja 2010. pa do isplate,

 

              b) preinačuje u preostalom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu (preko iznosa od 7.238,35 kuna do 8.042,62 kune, dakle za iznos od 804,27 kuna sa pripadajućim zateznim zakonskim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena i to preko iznosa od 2.327,36 kuna do 2.585,96 kuna od 22. rujna 2009. do isplate, preko iznosa od 475,20 kuna do iznosa od 528,00 kuna počev od 22. rujna 2009. pa do isplate, preko iznosa od 33,61 kunu do iznosa od 37,75 kuna od 18. prosinca 2009. pa do isplate, preko iznosa od 3.938,61 kunu do 4.376,24 kune od 23. siječnja 2010. pa do isplate, preko iznos od 71,29 kuna do iznosa od 79,22 kune od 12. studenog 2009. pa do isplate, preko iznosa od 35,65 kuna do iznosa od 39,61 kunu od 12. studenog 2009. pa do isplate te preko  iznosa od 358,05 kuna do iznosa od 397,84 kune od 2. travnja 2010. pa do isplate), na način da se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

              2. Tuženiku se ne priznaju troškovi ovog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.042,62 kune s pripadajućim zateznim kamatama, a sve kako je to pobliže opisano u izreci pobijane odluke.

 

              Protiv presude žali se tuženik zbog žalbenog razloga bitne povrede odredbe parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 149/14 - dalje: ZPP), kao i odluke  parničnog postupka, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za plaćeni iznos na ime isplate naknade plaće, troškova liječenje i putnih troškova osiguranika Z. M., koje liječenje je bilo potrebno zbog saniranja posljedica ozljeđivanja istog u prometnoj nezgodi od 12. kolovoza 2009., a koju nezgodu je skrivio osiguranik tuženika P. T..

 

              U provedenom parničnom postupku sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

              - da ja dana 12. kolovoza 2009. došlo do prometne nezgode u kojoj je ozlijeđen osiguranik tužitelja Z. M.,

              - da je prednik tužitelja – Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu isplatio na ime naknade plaće, troškova liječenja te putnih troškova svog osiguranika raznim zdravstvenim ustanovama ukupan iznos od 8.042,62 kune,

              - da je za predmetnu nezgodu osiguranik tuženik P. T. odgovoran u omjeru od 90%, dok bi s druge strane osiguranik tužitelja Z. M. bio suodgovoran u omjeru od 10%.

 

              Iz predmeta spisa proizlazi da su u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja koje se temelji na odredbi članka 62. stavak 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine" broj 85/06 i 67/08 dalje: ZZOZ) kojim je propisano da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu obvezan zahtijevati naknadu štete u slučaju iz članka 57. ovog Zakona (što podrazumijeva i povrede zadobivene u prometnoj nezgodi) i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

 

              Kod činjenice da je utvrđeno razdoblje od 12. kolovoza 2009. do 12. studenog 2009., i kod činjenice da Zakon o prestanku važenja zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine" broj 139/10) stupio na snagu 1. siječnja 2011., to je prema pravilima o vremenskom važenju zakona u ovoj pravnoj stvari primijeniti  upravo odredbe ZZOZ-a.

 

              S tim u vezi odredbom članka 27. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 139/10 dalje: ZID ZOO), koji je također stupio na snagu 1. siječnja 2011. propisano je da osigurane osobe koje su započele ostvarivati pravo na zdravstvenu zaštitu i druga prava koja proizlaze iz ZOO-a prije stupanja na snagu ovog Zakona tj. ZID ZOO-a, tek od dana njegovog stupanja na snagu ostvarivaju ta prava prema njihovim odredbama.

 

              Predmet ovog potraživanja prema odredbi članka 68. ZZOZ-a obuhvaća troškove za zdravstvene i druge usluge koje plaća Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, a pri potraživanju istih Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu ima pravo na zateznu kamatu od dana nastanka štete.

 

              U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, za navesti je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu (koji je vršio prijeporno isplate) pripojen Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje – tužitelju temeljem odredbe članka 28. stavak 1. ZID ZOO-a, koje pripajanje upisano u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu dana 12. siječnja 2011.

 

              Kraj činjenice da je izvršeno pripajanje nije bilo potrebe ni razloga da se u tekstu ovog Zakona unese odredba o prijenosu eventualnog prava na naplatu dospjelih potraživanja gdje se zakonodavac odnosno tužitelj odrekao tog traženja. Osim toga u konkretnom slučaju uopće se ne radi o nekom pravu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu pa je suprotno o obvezi isplate.

 

              Naime, odredbom članka 28. stavak 2. ZID ZOO-a propisano je da će se danom brisanja iz sudskog registra Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu tužitelj preuzeti među ostalim obveze Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu.

 

              Kako iz odredbe članka 62. stavka 1. ZZOZ-a razvidno da postoji obveza Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu na podnošenje odštetnog zahtjeva prema osiguravajućim društvima, a kako je tužitelj kojem je isti pripojen, preuzeo prema naprijed citiranoj odredbi članka 28. stavak 2. ZID ZOO-a obveze Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, to zaista nema mjesta prigovoru nedostatka aktivne legitimacije iz istaknutih razloga.

 

              Stoga su neutemeljeni prigovori tuženika kad smatra da tužitelju nedostaje aktivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari. Dakle, kako su na temelju zakona o preuzimanju u ovom slučaju na tužitelja prešle i obveze pripojene ustanove, tužitelj samim tim u ovom postupku nedvojbeno ima aktivnu legitimaciju pa je stoga osnovano prvostupanjski sud zaključio da istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

 

              Tužitelju je šteta nastala onog trenutka kada je izvršio svoju obvezu plaćanja troškova liječenja. Datumi pojedinih isplata razvidni su iz priloženih izvoda iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelja koji izvodi predstavljaju valjane i vjerodostojne isprave.

 

              Dakle tužitelj smatra da je dokazao čin i dan plaćanja računa ispravom – izvodom iz poslovnih knjiga a tužitelj tu činjenicu neargumentirano osporava.

 

              Ovdje je jasno da se radi o vjerodostojnoj ispravi jer izvadak iz knjigovodstvene evidencije tužitelja nije javna već vjerodostojna isprava uz koju se ne veže presumpcija istinitosti  iz članka 230. članak 1. ZPP-a.

 

              Ova okolnost sama po sebi ne znači da sadržaj vjerodostojne isprave nije istinit te da se na takvoj ispravi ne može utemeljiti odluka suda. Naime, pojam vjerodostojne isprave u hrvatskom pravnom poretku utvrđen je dvama zakonima i to ZPP-om prema kojem vjerodostojne isprave kao isprave na temelju kojih se može tražiti i izdati nalog  primjerice navedene za razliku od OZ-a kojim je lista vjerodostojnih isprava taksativno navedena pa je tako između ostalog naveden izvadak iz poslovnih knjiga, koje predstavljaju isprave sastavljene od osoba koje vode poslovne knjige, koje sadrže oblik i način vođenja, pri čemu te osobe potpisom jamče istinitost izvatka tj. da izvadak realno pokazuje poslovne promjene odnosno potraživanje prema dužniku.

 

              Iako vjerodostojna isprava za razliku od ovršne isprave za koju vrijedi oboriva zakonska predmnijeva istinitosti (članak 97. OZ-a) nema tu kvalitetu ovršne isprave, istom se u visokom stupnju čini vjerojatnim postojanje tražbine na koju se odnosi.

 

              Žalbenim razlozima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost pobijane presude jer se prvostupanjski sud temeljem rezultata provedenog postupka pravilnom ocjenom u postupku izvedenim dokaza utvrdio da je tuženik u obvezi plaćati tužitelju naknadu za pružene usluge prema dostavljenim računima po dospijeću na dan naveden na računu, a sukladno otvorenim stavkama dugovanja.

 

              Tužitelju je šteta nastala onog trenutka kada je izvršio svoju obvezu plaćanja troškova liječenja. Datum pojedinih isplata razvidni su iz priloženih izvoda iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelja koji izvodi predstavljaju valjane i vjerodostojne isprave. U takvoj činjeničnoj situaciji tužitelj pravilno svoju tražbinu temelji na zakonskom regresu. Dakle, u konkretnom slučaju radi se regresnom potraživanju tužitelja naspram tuženika koji se  temelji na odredbi članka 68. stavak 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite na radu.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud otklonio istaknuti prigovor zastare potraživanja, u odnosu na predmetni račun od 22. rujna 2009.godine koji se odnosi na iznos od 528,00 kuna smatrajući da je u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO).

 

              Uostalom i odlukom Ustavnog suda broj U-III-2819/2011 od 20. lipnja 2012., a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u izraženim odlukama (Rev-2858/14 i Rev x-1045/13) izražavaju pravno shvaćanju da je riječ o regresnom potraživanju (isplata za drugog s pravom subrogacije) koje zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a.

              Tužitelju pripada pravo i na zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog računa jer upravo to trenutka tuženik pada u zakašnjenje sa izvršenjem svoje obveze sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

 

              Imajući u vidu činjenicu da je osiguranik tuženika P. T. odgovoran u omjeru od 90% odnosno da je osiguranik tužitelja Z. M. doprinio vlastitoj šteti u omjeru od 10%, to je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je stoga trebalo na temelju odredbe 373. točka 3. ZPP-a djelomično prihvatiti žalbu tuženika, preinačiti pobijanu presudu i presuditi na način kako je to opisano u izreci pod I. b. ove drugostupanjske odluke.             

              Odredbom članka 154. stavak 3. ZPP-a propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koji su protivna stranka i umiješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjernom dijelu svog zahtijeva a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Imajući u vidu činjenicu da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, to je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

             

U Splitu 9. listopada 2017.

 

 

                                                                                                  SUDAC:

Boris Mimica