7. Pr-222/16-11

                                                                                  

7. Pr-222/16-11

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Slavonski Brod

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A   I   R J E Š E NJ E

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu, OIB:..., po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice K. K. M. iz Z., OIB:..., zastupane po punomoćniku T. D. odvjetniku iz Z., protiv tuženika D. z. dr. A. Š. N. G., N. G., OIB:..., zastupanog po ravnatelju M. Š., dipl. oec., a on po punomoćnici M. T., dipl. iur., radi sklapanja ugovora, nadnevka 24. kolovoza 2017., nakon održane glavne javne rasprave, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetnika K. P. iz S. B., te punomoćnice tuženika M. T., dipl. iur., nadnevka 9. listopada 2017. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Tužiteljica K. K. M. iz Z., OIB:..., odbija se u cijelosti sa eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima koji glase:

 

"I. Nalaže se tuženiku, D. z. dr. A. Š. N. G., da s tužiteljicom, K. K. M. iz Z., OIB:..., u roku od 8 dana sklopi sljedeći izmijenjeni Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije:

 

"D. z. dr. A. Š. N. G., N. G., OIB:..., (u daljnjem tekstu: D. Z.)

 

i

 

K. K. M. iz Z., OIB:... (u daljnjem tekstu: Doktor medicine),

 

sklopili su

 

I. DODATAK UGOVORA

O SPECIJALIZACIJI IZ GINEKOLOGIJE I OPSTETRICIJE

Članak 1.

 

Ugovorne strane suglasno utvrđuju da su dana 6. veljače 2014. sklopili Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, broj 01-318/2014.

 

 

Članak 2.

 

Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se članak 2. Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, broj 01-318/2014, mijenja na način da se briše odredba članka 2., stavka 1., točka 11., i odredba članka 2., stavka 1., točke 12. te da odredba članka 2., stavka 1., točke 13. postaje odredba članka 2., stavka 2., točke 11. koja sada glasi: 

 

"11. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je specijalizant, u slučaju prestanka radnog odnosa na zahtjev specijalizanta, obvezan naknaditi D. z. troškove specijalizacije koji, sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 82/15, 116/15, 62/16), obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa."

 

Članak 3.

 

U preostalim dijelovima Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, broj 01-318/2014, ostaje neizmijenjen. 

 

Članak 4.

 

U znak suglasnosti s pravima i obvezama koje iz njega proizlaze, ugovorne strane potpisuju ovaj Ugovor."

 

jer će u protivnom gore izmijenjeni Ugovor specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, broj 01-318/2014, zamijeniti ova presuda.

 

­­­­II. Nalaže se tuženiku D. z. dr. A. Š. N. G., N. G., OIB:..., da naknadi tužiteljici, K. K. M. iz Z., OIB:..., prouzročeni parnični trošak u roku od 8 (osam) dana sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotna poena, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

 

                                                              ili

 

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 2. stavka 1. točke 11., 12. i 13. Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije broj 01-318/2014 sklopljenog dana 6. veljače 2014. godine između tuženika, D. z. dr. A. Š. N. G., N. G., OIB: ... i tužiteljice, K. K. M. iz Z.,  OIB: ..., u kojem se tužiteljica obvezuje tuženiku nadoknaditi sve plaće i naknade u bruto iznosu koje je primila za vrijeme specijalizacije kako je definirano odredbom članka 2. stavka 1. točke 13. Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije broj 01-318/2014 sklopljenog dana 6. veljače 2014. godine kao direktna šteta.

 

II. Nalaže se tuženiku, D. z. dr. A. Š. N. G., N. G., OIB: ..., da naknadi tužiteljici K. K. M. iz Z., OIB: ..., prouzročeni parnični trošak u roku od 8 (osam) dana sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotna poena, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

 

II. Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku.

 

 

r i j e š i o   j e 

 

              Odbacuje se prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da odredba članka 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 82/15, 116/15, 62/16), stupa na mjesto odredbe članka 2. stavka 2. točke 11., 12. i 13. Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, broj 01-318/2014 sklopljenog dana 6. veljače 2014. godine između tuženika, D. z. dr. A. Š. N. G., N. G., OIB:... i tužiteljice K. K. M. iz Z., OIB: ....

 

II. Nalaže se tuženiku, D. z. dr. A. Š. N. G., N. G., OIB: ..., da naknadi tužiteljici K. K. M. iz Z., OIB: ..., prouzročeni parnični trošak u roku od 8 (osam) dana sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotna poena, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

 

 

Obrazloženje

             

              Tužiteljica je utužila tuženika radi sklapanja ugovora navodeći u tužbi da je sa tuženikom kao poslodavcem dana 19. prosinca 2013. sklopila Ugovor o radu, Urbroj 01-2837/13, kao i da je dana 6. veljače 2014., sa tuženikom sklopila Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, broj:01-381/14, kojim ugovorom su uredili međusobna prava i obveze vezano za provođenje specijalističkog usavršavanja iz grane specijalizacije-ginekologije i opstetricije. Nadalje je navela da je dana 16. srpnja 2016., na snagu stupio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 62/16-dalje u tekstu: Pravilnik). Odredbom čl. 5. Pravilnika, mijenja se članak 11. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 82/15, 116/15, dalje u tekstu: Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine) na način da isti sada propisuje kako, ako specijalizant namjerava otkazati ugovor o radu zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republike Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave ili grad i želi zasnovati radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave ili grad, je obvezan zatražiti prethodnu suglasnost Ministarstva, te naknaditi troškove specijalizacije iz čl. 12. st.1. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine. Odredbom čl. 6. Pravilnika, mijenja se čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, na način da se propisuje kako troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa. Vidljivo je dakle kako je ovim Pravilnikom, brisan dio odredbe čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktor medicine kojim je bilo propisano kako troškovi specijalizacije obuhvaćaju i bruto plaće doktora medicine, dakle, za razliku od prijašnjeg uređenja, u troškove specijalizacije ne ulaze troškovi bruto plaće liječnika.

Odredbom čl. 17. Pravilnika propisano je da su zdravstvene ustanove obvezne ponuditi specijalizantu, sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno čl. 5. i 6. Pravilnika, u roku od 30 dana, od dana njegovog stupanja na snagu.

Pravilnik je u Narodnim novinama, objavljen dana 8. srpnja 2016., te je stupio na snagu dana 16. srpnja 2016. godine. Rok od 30 dana u kojem su zdravstvene ustanove, pa tako i tuženik, bile dužne ponuditi specijalizantima sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, istekao je 16. kolovoza 2016. godine.

Tužiteljica je navela da budući da joj tuženik do navedenog datuma nije ponudio zaključenje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, dana 29. kolovoza 2016., podnijela je zahtjev za zaštitu prava kojim je zahtijevala od tuženika da joj ponudi sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, međutim, tuženik se do podnošenja tužbe nije očitovao na predmetni zahtjev.

Tužiteljica se pozvala i na odredbu čl. 248. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje kako, ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi, te kako su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu s njima.       

 

              Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da s njom sklopi I. Dodatak Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, sadržaja pobliže opisanog u izreci ove presude, a u slučaju ako sud smatra da je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan, istakla je i podredni tužbeni zahtjev (prvi eventualni tužbeni zahtjev), te je predložila da se donese presuda kojom će se utvrditi da odredba čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, stupa na mjesto odredbe čl. 2. st. 2. točke 11., 12. i 13. Ugovora o specijalizaciji sklopljenog dana 6. veljače 2014., te da se naloži tuženiku da joj naknadi prouzročeni parnični trošak.     

 

              U odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornim da je sa tužiteljicom sklopio Ugovor o radu Urbroj:01-2837/13 od 19. prosinca 2013., kao i da je sa istom sklopio Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstreticije broj: 01-318/14 od 6. veljače 2014. godine.

Nadalje je naveo da Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 62/16-u daljnjem tekstu: Pravilnik), nije suglasan niti sa Ustavom Republike Hrvatske, niti sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, odnosno da članci 5., 6. i 17. Pravilnika, nisu temeljeni na člancima 139. st.2. i 140. st. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Naime, Zakon nije dao ministru ovlaštenje da uređuje uvjete pod kojima će se sklapati ugovori o specijalizaciji, niti mu je dao ovlaštenje za određivanje ograničenja kod sklapanja takvih ugovora, a posebice da traži promjenu ranije sklopljenih ugovora, što predstavlja retroaktivnu primjenu. Tuženik se pozvao i na rješenje Ustavnog suda RH broj: U-II-6253/2013 od 4. studenog 2014., u vezi Pravilnika o stavljanju van snage Pravilnika o stjecanju statusa specijalista iz uže specijalnosti (N.N. 145/13) u kojem je Ustavni sud ocijenio da se ministar mora isključivo držati okvira iz Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

Tuženik je nadalje naveo da prema čl. 90. st. 4. i 5. Ustava RH, propisi ne mogu imati povratno djelovanje, te da Pravilnik kao podzakonski akt, to nikako ne može. Osim toga, u odgovoru na tužbu je navedeno i da je Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, protivan i Zakonu o obveznim odnosima. Ugovori se mijenjaju voljom stranaka, a izmjena je moguća samo temeljem čl. 248. st.1. Zakona o obveznim odnosima, a budući da Pravilnik, nije zakon, njime se ne može naložiti obvezno sklapanje ugovora.

 

              Stoga je tuženik predložio da se tužba i tužbeni zahtjev, odbiju u cijelosti.

 

              U pismenom podnesku od 19. svibnja 2017., tužiteljica se protivila svim navodima iz odgovora na tužbu koji su u suprotnosti sa navodima tužbe, posebno navodeći da Pravilnik nije suprotan Ustavu i drugim zakonima i da je ministar ovlašten donijeti Pravilnik kojim se uređuju međusobna prava i obveze zdravstvenih ustanova i specijalizanata.        

 

U pismenom podnesku od 23. kolovoza 2017., zaprimljenom kod suda dana 24. kolovoza 2017., tužiteljica se pozvala na objavu Hrvatske liječničke komore od 17. travnja 2017. i s tim u vezi otvoreno pismo Krovnog strukovnog udruženja europskih liječnika upućenog ministarstvu zdravstva kojom se ukazuje na činjenicu da je ugovorna odredba kojom se obvezuju hrvatski liječnici na povrat bruto plaća u slučaju ranijeg raskida radnog odnosa, diskriminatorna i suprotna osobnim pravima europskih državljana.

 

Slijedom navedenog, tužiteljica je u tome podnesku istakla i drugi eventualni tužbeni zahtjev, te je navela da ukoliko sud smatra da prethodno postavljeni tužbeni zahtjevi nisu osnovani, da predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 2. stavka 1. točke 11., 12. i 13. Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije od 6. veljače 2014., u kojem se obvezala tuženiku nadoknaditi sve plaće i naknade u bruto iznosu koje je primila za vrijeme specijalizacije kako je definirano odredbom čl. 2. stavak 1. točka 13. Ugovora od 6. veljače 2014. godine.     

 

Sukladno odredbi čl. 188. st.2. Zakona o parničnom postupku (N.N. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje ZPP), tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, a što je tužiteljica učinila u ovoj parnici, dakle, protiv tuženice je istakla tri tužbena zahtjeva (eventualna kumulacija tužbenih zahtjeva).  

 

Tuženik se nije protivio preinaci tužbenog zahtjeva, već se na ročištu održanom dana 24. kolovoza 2017., upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, pa se sukladno odredbi čl. 190. st.3. ZPP-a, smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe. Međutim, tuženik se protivio i preinačenom, odnosno i drugom istaknutom eventualnom tužbenom zahtjevu.

U postupku su provedeni dokazi uvidom u uvidom u Ugovor o radu zaključen između stranaka dana 19. prosinca 2013., Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije od 6. veljače 2014., zahtjev za sklapanje izmijenjenog ugovora o pravima i obveza od 29. kolovoza 2016., zahtjev za zaštitu prava sa preslikom povratnice, presude drugih sudova, Statut D. z. Dr. A. Š. N. G., rješenje Ministarstva od 14. ožujka 2014., dopis D. z. Dr. A. Š. N. G. upućen Županiji, dana 31. kolovoza 2016. sa pripadajućim Zaključkom Upravnog vijeća D. z. Dr. A. Š. N. G. koji je donesen na 45. sjednici Upravnog vijeća D. z. Dr. A. Š. N. G. održanoj 26. kolovoza 2016., te otvoreno pismo od 17. travnja 2017. godine.

 

Nakon tako provedenog dokaznog postupka ovaj sud je utvrdio da su neosnovani tužbeni zahtjevi tužiteljice. 

 

U ovoj pravnoj stvari kao nesporno je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu ugovorni zdravstveni djelatnik primarne zdravstvene zaštite/doktor medicine temeljem ugovora o radu Urbroj: 01-2837/13 od 19. prosinca 2013., sklopljenog na neodređeno vrijeme, što je razvidno iz navedenog ugovora priloženog spisu (str. spisa 7-10),

 

- da je dana 6. veljače 2014., tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije broj: 01-318/14 koji je solemniziran kod javnog bilježnika D. Z. iz N. G., istoga dana, pod br. OV-1430/14, temeljem kojega je upućena na specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije u postupku i na način propisan odredbama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 100/11, 133/11, 54/12, 49/13) i odredbama toga Ugovora, koji Ugovor je sklopljen temeljem čl. 140. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, te članaka 8., 9. i 10. navedenog Pravilnika i Odluke ravnatelja tuženika donijete dana 13. prosinca 2013., a što je sve razvidno iz navedenog Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije (str. spisa 11-15),

 

- da je Upravno vijeće tuženika na sjednici održanoj dana 26. kolovoza 2016., temeljem usmenog zahtjeva ravnatelja, u svezi postupanja glede Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, donijelo Zaključak da Upravno vijeće traži od skupštine Županije kao predstavničkog tijela osnivača tuženika, jasan stav oko postupanja u svezi toga Pravilnika, a u obrazloženju toga Zaključka je, između ostaloga, navedeno kako ravnatelj smatra da se ugovori ne mogu mijenjati odlukom Ministarstva, odnosno Pravilnikom, te kako je navedeni akt protivan i financijskim interesima tuženika, koji Zaključak je dana 31. kolovoza 2016., dostavljen osnivaču tuženika, što proizlazi iz navedenog Zaključka od 26. kolovoza 2016., te dopisa sa preslikom povratnice od 31. kolovoza 2016. (str. spisa 74-77),     

 

- do sklapanja izmijenjenog ugovora, između parničnih stranaka, sukladno odredbama čl. 5. i 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 62/16), nije došlo, iako je tužiteljica, dana 29. kolovoza 2016., tuženiku dostavila zahtjev za sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, a tuženik tužiteljici nije niti ponudio zaključenje izmijenjenog ugovora, što je razvidno iz zahtjeva od 29. kolovoza 2016. (str. spisa 16-18), a ove činjenice tuženik niti ne osporava,

 

- da je tužiteljica sukladno odredbi čl. 133. st.1. Zakona o radu (N.N. 93/14), prethodno prije podnošenja ove tužbe, zahtijevala od poslodavca ostvarenje prava koje smatra povrijeđenim, podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava u kojem je pozvala poslodavca, ovdje tuženika da s njom sklopi izmijenjeni ugovor o međusobnim pravima i obvezama, sukladno čl. 5. i 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 62/16), što je vidljivo iz priloženog zahtjeva za zaštitu prava od 29. kolovoza 2016., sa potvrdom o slanju preporučene pošiljke od istoga dana (str. spisa 19-21),

         

- u spisu nema dokaza iz kojeg bi proizlazilo da je tuženik odgovorio na tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava, a nesporno je da zahtjevu nije udovoljio.

                   

              Sporna je osnovanost tužbenih zahtjeva tužiteljice, tj. da li je tuženik dužan sa tužiteljicom sklopiti I. Dodatak Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije od 6. veljače 2014., solemniziranog kod javnog bilježnika istoga dana, sukladno odredbama čl. 5. i 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 62/16), sadržaja pobliže navedenog u izreci ove presude, da li taj I. Dodatak Ugovora, u slučaju nesklapanja, može zamijeniti presuda, te podredno da li se može presudom utvrditi da odredba čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, stupa na mjesto odredbe čl. 2. st. 2. točke 11., 12. i 13. Ugovora o specijalizaciji sklopljenog između stranaka dana 6. veljače 2014., te napose, podredno da li je ništetan dio odredbe čl. 2. st. 1. točke 11., 12. i 13. Ugovora o specijalizaciji sklopljenog između stranaka dana 6. veljače 2014., u kojem se tužiteljica obvezala tuženiku nadoknaditi sve plaće i naknade u bruto iznosu, koje je primila za vrijeme specijalizacije. 

 

              U ovoj pravnoj stvari nesporna je činjenica da je Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije od 6. veljače 2014., solemniziran kod javnog bilježnika istoga dana, sklopljen između parničnih stranaka, u vrijeme kada su bile na snazi odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 100/11, 133/11, 54/12, 49/13).

 

              Sukladno čl. 11. st. 1. i 2. tada važećeg Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, zdravstvena ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija i grad sa specijalizantom sklapa ugovor o međusobnim pravima i obvezama, a pri sklapanju toga ugovora, obveza rada u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od vremena trajanja specijalizacije. Prema čl. 11. st. 3. i 4. Pravilnika, u ugovoru iz st. 1., mora se ugovoriti iznos naknade štete sukladno čl. 12. st. 1. istog Pravilnika koju je doktor medicine, u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorne obveze rada, razmjerno izvršenoj obvezi rada, obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi. Prema čl. 12. st. 1. Pravilnika (N.N. 54/12) troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaće doktora medicine, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i druge troškove vezano uz specijalističko usavršavanje.

             

Dakle, Pravilnikom važećim u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, određeni su između ostaloga slučajevi kada specijalizant mora naknaditi zdravstvenoj ustanovi iznos naknade štete (čl. 11. st. 3. i 4.), a koji, između ostaloga, obuhvaća i troškove bruto plaća (čl. 12. st. 1. Pravilnika).        

             

              Temeljem čl. 140. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, zatim čl. 8. 9. i 10. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 100/11, 133/11, 54/12, 49/13) i Odluke ravnatelja tuženika, tuženik i tužiteljica su dana 6. veljače 2014., sklopili Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, kojim je tužiteljica upućena na specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije u Kliniku za ženske bolesti i porode Kliničkog bolničkog centra Z. Ovim ugovorom stranke su uredile međusobna prava i obveze.

Ugovorom o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, stranke su u čl. 2. toč. 11., 12. i 13., ugovorile da je specijalizant dužan ostati na radu u D. z. u vremenu u svojstvu specijaliste onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija do položenog specijalističkog ispita, zatim da je za svaku godinu ranijeg prekida radnog odnosa na zahtjev specijalizanta – specijaliste, sporazumnog prestanka radnog odnosa, specijalizant – specijalist, obvezan nadoknaditi direktnu štetu D. z., a pod direktnom štetom stranke su ugovorile refundaciju bruto iznosa i svih naknada plaća, troška putovanja javnim prijevozom, pokazne karte javnog prijevoza i eventualno naknade za odvojeni život za vrijeme trajanja specijalizacije i iznosa naknada na teret troškova školovanja (troškove poslijediplomske nastave, mentorstva, tečajeva) uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Iznos direktne štete izračunat je u ukupnom iznosu od 729.723,20 kn.     

U skladu sa čl. 6. Ugovora, pisana forma i vlastoručni potpis bitan su sastojak predmetnog Ugovora.

U čl. 7. Ugovora, stranke su utvrdile da će ugovor podnijeti na solemnizaciju u javnobilježnički ured, što su i učinile, čime je Ugovor stekao svojstvo ovršne isprave.  

 

              Temeljem čl. 139. st. 2. i čl. 140. st. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (N.N. 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 12/12, 35/12, 70/12, 82/13, 22/14 i 154/14), ministar zdravlja je dana 5. srpnja 2016., donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 62/16. - daljnjem tekstu Pravilnik).

 

Člankom 5., izmijenjen je članak 11. ranije važećeg Pravilnika, a člankom 6. Pravilnika, izmijenjen je čl. 12., na način da troškovi specijalizacije obuhvaćaju troškove glavnog mentora, mentora i komentora, trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak završnog i specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju. Trošak zdravstvenih ustanova u kojima se obavlja specijalističko usavršavanje utvrđuje se za cijelo razdoblje trajanja specijalizacije u visini četverostrukog iznosa proračunske osnovice koja je važeća u trenutku obavljanja programa.

 

Člankom 17. Pravilnika, propisano je da su zdravstvene ustanove iz čl. 11. st. 1. Pravilnika, obvezne ponuditi specijalizantu sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sukladno čl. 5. i 6. toga Pravilnika, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu istoga, te da je ravnatelj zdravstvene ustanove odgovoran ministarstvu za izvršenje te obveze i da je obvezan dostaviti ministarstvu obavijest o izmjeni ugovora u roku od 15 dana od dana isteka navedenog roka. 

 

Slijedom odredbi navedenog podzakonskog akata i ranije sklopljenog Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i optetricije, kojim je tužiteljica upućena na specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije u Kliniku za ženske bolesti i porode Kliničkog bolničkog centra Z. zdravstvene ustanove u slučaju prestanka specijalizacije iz bilo kojeg razloga iz čl. 2. Ugovora, izmjenom postojećeg Ugovora u smislu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, ne bi mogle, kao naknadu štete, tražiti isplaćene bruto plaće specijalizantu za vrijeme specijalizacije koju je odradio u drugoj zdravstvenoj ustanovi.

 

U slučaju da zdravstvena ustanova ne postupi u skladu sa Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, ravnatelj zdravstvene ustanove odgovoran je ministarstvu.

 

Iz navedenoga propisa, kao ni iz jednog drugog, ne proizlazi postojanje ovlaštenja na ostvarenje sudske zaštite koju tužiteljica u ovome postupku želi ostvariti, a što bi, po mišljenju ovog suda, moralo biti izrijekom propisano. 

 

Naime, tužbeni zahtjev glasi na sklapanje I. Dodatka Ugovora o specijalizaciji, a koji će u protivnom zamijeniti sudska presuda.

 

Posljedica nepridržavanja i nepostupanja po navedenoj odredbi nije u stjecanju ovlaštenja jedne ugovorne strane da u slučaju odbijanja zahtjeva na sklapanje izmijenjenog ugovora od strane druge ugovorne strane, ona strana koja želi ostvariti izmjenu postojećeg ugovora stječe pravo da takav (izmijenjeni ) ugovor zamijeni sudska presuda, već je propisano samo da je u tom slučaju ravnatelj zdravstvene ustanove odgovoran ministarstvu (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revr-1921/2014 od 8. siječnja 2015.)

 

Sijedom navedenog, ovaj sud smatra da ne postoji pravni temelj za prihvaćanje prvo istaknutog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

Ugovor o međusobnim pravima i obvezama, kojim je tužiteljica upućena na specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije je dvostranoobvezni formalni ugovor, a njegove odredbe izražene su kroz slobodu ugovaranja i sklapanja ugovora.

 

Unatoč tim obilježjima ugovor o specijalizaciji nije ugovor obveznog prava na kojeg treba prvenstveno primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima. Predmetni ugovor je ugovor radnoga prava, te se temeljem čl. 8. st. 4. Zakona o radu, opći propisi obveznog prava primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora, ako ta pitanja nisu uređena Zakonom o radu ili drugim zakonom.

 

Tuženik je zdravstvena ustanova koja svoja prava i obveze temelji na Zakonu o ustanovama (N.N. 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08 – dalje ZU). U skladu sa čl. 34.-36. ZU, unutarnje ustrojstvo ustanove, kao i obveze Upravnog vijeća, uređuju se Statutom ustanove.

 

Odredbom čl. 2. Statuta tuženika od 30. rujna 2011., propisano je da je osnivač tuženika Županija, te da prava i dužnosti Osnivača obavlja Skupština  Člankom 13. Statuta je propisano da tuženik, ne može bez suglasnosti Osnivača, steći, opteretiti ili otuđiti pokretnu imovinu čija pojedinačna vrijednost prelazi 500.000,00 kn, a čl. 29. Statuta je propisano da ravnatelj zastupa ustanovu samostalno, pojedinačno i neograničeno do novčanog iznosa 200.000,00 kn, te da mu je za poslove koje prelaze iznos od 200.000,00 kn, potrebna suglasnost Upravnog vijeća.

 

Slijedom navedenog, ravnatelj tuženika, nije mogao bez suglasnosti Upravnog vijeća, te Osnivača, sa tužiteljicom sklopiti izmijenjeni ugovor o međusobnim pravima i obvezama iz specijalizacije, jer bi time mogao umanjiti imovinu ustanove i Osnivača, a iz dokaza provedenih u ovome postupku proizlazi da ravnatelj tuženika, suglasnost nije dobio.        

 

Navedeno, upućuje na zaključak da tuženik samostalno nije pasivno legitimiran u ovome postupku, već da jedino zajedno sa osnivačem Županijom, može biti tužen, jer uvažavajući odredbu čl. 13. i 29. Statuta tuženika, D. z. i Osnivač, u konkretnom slučaju su nužni i jedinstveni suparničari, a kako je tužiteljica tužbu podnijela samo protiv D. z., a ne i protiv njezinog Osnivača, i iz toga razloga tužba tužiteljice, po mišljenju ovoga suda, nije osnovana.

 

Nadalje, valja navesti i da odredbom čl. 248. st.1. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) nije predviđeno izričito pravo zainteresirane osobe da putem suda prisili drugu stranu na zaključenje ugovora. Takvo pravo izrijekom je predviđeno u situacijama koje reguliraju obveze zaključenja ugovora određenog sadržaja i mogućnosti da sudska presuda nadomjesti takav ugovor. Sklapanje ugovora u smislu odredbe čl. 248. st.1. ZOO-a, može se tražiti kada obveza sklapanja ugovora proizlazi iz zakona, što ovdje nije slučaj budući da obveza sklapanja izmijenjenih ugovora o međusobnim pravima i obvezama nije utvrđena zakonom. Naime, Pravilnik je podzakonski akt, a ne zakon, slijedom čega je također tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se tuženiku naloži da s njom sklopi izmijenjeni ugovor o međusobnim pravima i obvezama, neosnovan.

 

Člankom 5. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (N.N. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), propisano je da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti sa Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. 

 

Dijelovi Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 62/16), međutim nisu u suglasnosti za Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, odnosno člancima 139. st. 2. i 140. st. 6. toga Zakona. Naime, pravilnik kao provedbeni propis, samo razrađuje zakonske odredbe, te se njegov donositelj mora kretati u okviru ovlaštenja koja su mu zakonom dana, a u konkretnom slučaju Pravilnikom se mijenjaju određena prava i odnosi ranije ugovoreni među parničnim strankama, što je protivno zakonu.

 

Obveza sklapanja novog ugovora s bitno nepovoljnijim uvjetima za tuženika dovela bi do narušavanja ugovorne slobode i obveze poštivanja sklopljenog ugovora, obzirom da se ugovor može promijeniti samo voljom stranaka.

 

Prema odredbi čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, zakoni i drugi propisi, ne mogu imati povratno djelovanje. Obveza tuženika na davanje ponude, podredno sklapanje izmijenjenog ugovora o međusobnim pravima i obvezama, prema odredbama izmijenjenog Pravilnika, iako su parnične stranke sklopile Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije dana 6. veljače 2014., kada je tužiteljici odobrena specijalizacija na ime specijalističkog usavršavanja prema odredbama tada važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti i tada važećeg Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 100/11, 133/11, 54/12, 49/13) kao podzakonskog akta, dovela bi do retroaktivne primjene Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (N.N. 62/16), pa se i iz navedenog razloga ne može tim Pravilnikom prisiliti tuženika da retroaktivno mijenja ranije sklopljeni ugovor i da mijenja ranije ugovorene uvjete.

 

Ugovor je sklopljen kada se stranke suglase o bitnim sastojcima ugovora i kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu. U konkretnom slučaju to se dogodilo dana 6. veljače 2014., kada su parnične stranke sklopile Ugovor o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije, koji ugovor je solemniziran istoga dana, čime je stekao snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Iz čl. 6. toga Ugovora, jasno proizlazi da je suglasna volja stranaka nastala u trenutku vlastoručnog potpisivanja istoga, te da su i tužiteljica i ovlaštena osoba tuženika, Ugovor pročitali, razumjeli i da su suglasni sa njegovim odredbama.

 

Zbog svega navedenog odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Što se tiče alternativnog, prvog eventualnog tužbenog zahtjeva tužiteljice u kojem predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da odredba čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, stupa na mjesto odredbe čl. 2. st. 2. toč. 11., 12. i 13. Ugovora o specijalizaciji sklopljenog između stranaka dana 6. veljače 2014., ističe se da je odredbom čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a, propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.     

 

Tužiteljica, međutim, predmetnim eventualnim tužbenim zahtjevom, ne traži niti  utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakvog prava ili pravnog odnosa, niti istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave, pa je stoga nedopušteno njezino traženje utvrđenja da odredba čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, stupa na mjesto odredbe čl. 2. st. 2. toč. 11., 12. i 13. Ugovora o specijalizaciji sklopljenog  dana 6. veljače 2014. godine. 

 

Deklaratornom tužbom, naime, nije dopušteno tražiti utvrđenje činjenice, niti utvrđenje sadržaja odnosno objašnjenje smisla i domašaja pravnih propisa, odnosno utvrđenje važenja neke pravne norme, kao niti tražiti utvrđenje da je neki propis primjenjiv na neki ugovor, kao što je predmet prvog eventualnog tužbenog zahtjeva tužiteljice, pa je stoga isti kao nedopušten, valjalo odbaciti, te riješiti kao u izreci.   

 

Što se pak tiče drugog eventualnog tužbenog zahtjeva, predmetom kojega je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o specijalizaciji iz ginekologije i opstetricije od 6. veljače 2014., kojim se tužiteljica obvezala tuženiku nadoknaditi sve plaće i naknade u bruto iznosu koje je primila za vrijeme specijalizacije, ističe se da je taj podredno istaknuti tužbeni zahtjev, neosnovan.

 

Naime, odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.   

 

Ništetnost ugovora znači da sklopljeni ugovor ne proizvodi namjeravane pravne učinke koje bi proizvodio da je valjan. Razlozi ništetnosti su protivnost ugovora javnom poretku, odnosno Ustavu neke zemlje, prisilnim propisima i moralu društva, zatim: poslovna nesposobnost, nepostojanje suglasnosti, fizička sila, školski primjer i šala, simulacija, nesporazum, zabrana sklapanja ugovora jednoj strani, činjenica da predmet ugovorne obveze (činidba) nije objektivno moguć, odrediv i pravno dopušten,  pobuda ako je protivna javnom poretku, odnosno Ustavu, a kada propis određuje oblik ugovora u kojem on mora biti sklopljen ili kad ugovorne strane odrede oblik kao pretpostavku valjanosti ugovora, izostanak sklapanja ugovora u propisanom obliku, također dovodi do ništetnosti.                  

   U ovoj pravnoj stvari, tužiteljica nije dokazala postojanje niti jednog razloga zbog kojeg bi dio odredbe čl. 2. toč. 11., 12. i 13. Ugovora o specijalizaciji od 6. veljače 2014., bio ništetan, pa je o istima zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno odredbi čl. 221.a ZPP-a. Pravilnikom specijalističkog usavršavanja doktora medicine (N.N. 54/12) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja navedenog Ugovora i to čl. 12. istoga, bilo je propisano da troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaće, što ukazuje na to da dio odredbe čl. 2. toč. 11., 12. i 13. Ugovora, nikako nije bio protivan prisilnom propisu, a nije dokazano niti da postoje razlozi za poništenje u svezi sa ugovornim stranama i njihovim očitovanjem volje, u svezi sa činidbom i objektom činidbe, pobudom zbog kojega je Ugovor sklopljen, kao niti zbog nedostatka oblika u kojem je Ugovor morao biti sklopljen.

 

Osim toga, tužiteljica se u navedenim točkama odredbe čl. 2. Ugovora, nije obvezala tuženiku samo vratiti plaće i naknade u bruto iznosu, koje je primila za vrijeme trajanja specijalističkog usavršavanja, već se obvezala tuženiku vratiti iznos novčanih sredstava u visini isplaćenih bruto plaća, na ime naknade štete, pod uvjetom da ne ostane na radu kod tuženika u vremenu i svojstvu specijaliste onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija, te za svaku godinu ranijeg prekida radnog odnosa na njezin zahtjev ili uslijed sporazumnog prestanka radnog odnosa.

 

Stoga je podredni, drugi eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice, osim što je neosnovan i nepotpun, te neodređen. Čak i u slučaju da je iz nekoga razloga dio odredbe čl. 2. Ugovora od 6. veljače 2014., ništetan, tada tužiteljica ne može tražiti samo da se utvrdi ništetnost dijela ugovorne odredbe koja nju obvezuje na nadoknadu plaća u bruto iznosu, a da se pri tome ne proglase ništetnim ugovorne odredbe koje se odnose na obveze tuženika u svezi osiguranja, provedbe i financiranja njezine specijalizacije.   

 

              Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je u odlučiti kao u izreci.

 

              Tuženik trošak postupka nije tražio, pa o istome nije niti odlučivano, a kako su tužbeni zahtjevi tužiteljice neosnovani, odnosno, prvi eventualni tužbeni zahtjev, nedopušten,  neosnovan je i njezin zahtjev za naknadu troškova ovoga parničnog postupka.

 

              Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 16. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (N.N. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13). 

 

U Slavonskom Brodu, 9. listopad 2017.

 

                                                                                                            S u t k i n j a:

 

                                                                                                   Mirjana Šebalj Meglajec v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku od 8 dana od dana primitka prijepisa istih. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna pisana primjerka pozivom na broj gornji.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.