1                  Poslovni broj: UsImio-350/16-13

 

 

 

Poslovni broj: UsImio-350/16-13

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

      Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Radojki Ćupurdiji, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice D. J. iz S., R. B. 15, protiv tuženika Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi svojstva civilnog invalida rata, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 28. rujna 2017., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 6. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-563-02/16-0002/14, URBROJ: 522-04/1-1-2-16-2 od 07. listopada 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-563-02/16-0002/14, URBROJ: 522-04/1-1-2-16-2 od 07. listopada 2016. godine, odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Službe za društvene djelatnosti, Odjela za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, S., KLASA: UP/II-563-02/16-02/1, URBROJ: 2181-04-01-16-7 od 23. rujna 2016. godine. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanje svojstva civilnog invalida rata, uz obrazloženje da ne ispunjava Zakonom propisane uvjete.

Tužiteljica u pravovremeno podnesenoj tužbi u bitnom navodi da smatra da se drugostupanjsko tijelo, kao i prvostupanjsko tijelo nije rukovodilo načelom zakonitosti te načelom utvrđivanja materijalne istine tijekom upravnog postupka te da bi bilo razvidno da je kao stranka u postupku oštećena zbog nepriznavanja svojstva civilnog invalida rata iz Domovinskog rata. Navodi da je ranjena za vrijeme Domovinskog rata 8. svibnja 1992. godine u diskoteci “P. k.” u S. od gelera ručne bombe koju je aktivirao hrvatski gardist I. A., pripadnik 3. bojne 114. brigade HV-a, koji je tada poginuo, odnosno izvršio suicid bacivši se na bombu i tada je teško ranjeno 19 ljudi. Tužiteljica nadalje navodi da je PU s.-d. utvrdila da ona nije evidentirana kao oštećena osoba u predmetnom događaju, a za što postoje opravdani razlozi. Naime, da je riječ o tome da je u noći 8. svibnja 1992. godine počinjena administrativna pogreška od strane doktora s hitnog prijema KBC F. u S., koji ju je zaprimio, pregledao i dao joj uputnicu za rentgen i rekao joj da za nju nema mjesta u KBC F., a nigdje je nije evidentirao kao što su evidentirani ostali ranjenici iz “P. k.”, te ju je uputio da se javi na hitni prijem ex Vojne bolnice u S., što da je tužiteljica i učinila. Navodi kako ni doktori iz tadašnje Vojne bolnice u S. (dr. F. Č., dr. D. P., dr. S. i dr. K.) nisu obavijestili policiju da je tužiteljica hospitalizirana i upravo zbog te činjenice nije bila evidentirana u policijskom zapisniku. Prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo da su odbili njezin zahtjev za stjecanje svojstva civilnog invalida rata jer da tužiteljica nije ni bila ranjena u diskoteci P. k. u S. zato što je nema u policijskom zapisniku. Tužiteljica također ističe da drugostupanjsko tijelo u svom rješenju navodi da pregledom arhivskog gradiva 73. bojne Vojne policije i 72. bojne Vojne policije S. nije pronađena nikakva dokumentacija u svezi smrtnog stradavanja gardista I. A. u diskoteci P. k., što da je netočno, jer da postoji niz dokaza za to zbog toga što je vođeno niz sudskih postupaka. Tužiteljica se poziva na članak 70. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata koji da propisuje da prava po ovom Zakonu koja se stječu po osnovi rane, povrede ili ozljede dobivene pod okolnostima iz čl. 8. st. 1. ovoga Zakona, ne zastarijevaju. Tužiteljica je na raspravi održanoj kod ovoog Suda 28. rujna 2017. precizirala tužbeni zahtjev predlažući poništiti rješenje tuženika od 7. listopada 2016.

Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenim navodima, te da ostaje kod osporenog rješenja u cijelosti, a iz razloga navedenih u istom. Tuženik navodi da je u konkretnom slučaju sporno može li se događaj u disko klubu u S. gdje je tužiteljica zadobila ozljede od eksplozije ručne bombe povezati s okolnostima propisanim i predviđenim odredbom članka 8. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, odnosno može li se navedeni slučaj povezati s ratnim okolnostima, odnosno eksplozijom ratnog materijala. Tuženik zaključno ističe da su tijekom upravnog postupka pribavljeni svi dokazi, uzeta je izjava od tužiteljice na okolnosti događaja, te su prikupljeni ostali relevantni dokumenti potrebni za utvrđivanje činjenica u postupku. Tuženik napominje da su naknadno zatraženi i pribavljeni podaci i dokumentacija od Središnjeg vojnog arhiva Ministarstva obrane i Glavnog stožera OS RH, Pukovnije vojne policije 5. satnije VP S., vezano za okolnosti navedenog događaja, a za koju dokumentaciju je tužiteljica navela da ih tuženik u postupku nije pribavio te prilikom odlučivanja o zahtjevu nije uzeo u obzir. Međutim, pregledom sadržaja istih da je utvrđeno da nisu odlučni za rješavanje niti su mogli utjecati na donošenje drukčijeg rješenja u ovoj upravnoj stvari. Tuženik predlaže tužbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

Sud je 28. rujna 2017. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu je pristupila tužiteljica, dok uredno pozvani tuženik nije pristupio, stoga je Sud temeljem ovlaštenja iz članka 39. stavak 2. ZUS-a raspravu održao u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanjem liječnika ex Vojne bolnice u S., kao i saslušanje svjedoka B. Č. i S. T., kao suvišne, jer je odredbom članka 72. stavka 1. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Narodne novine, broj: Narodne novine, broj: 33/92, 77/92, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95, 82/01, 103/03 i 148/13), propisano da se činjenica da je rana, povreda ili ozljeda dobivena pod okolnostima iz članka 5. i 6. i članka 8., stavka 1. ovoga Zakona utvrđuje samo pisanim dokaznim sredstvima.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice od 12. srpnja 2016. za priznanjem svojstva civilnog invalida rata, na temelju događaja od 8. svibnja 1992. u diskoteci „P. k.“.

Iz podnesenog zahtjeva proizlazi da tužiteljica drži da joj treba priznati svojstvo civilnog invalida rata, jer je 8. svibnja 1992. zadobila eksplozivnu ranu desne potkoljenice i to na način jer je pripadnik Hrvatske vojske aktivirao ručnu bombu.

Među strankama nije sporno da iz medicinske dokumentacije o prijemu tužiteljice u bolnicu HRM u S. dana 9. svibnja 1992., pod brojem 2902, proizlazi da je tužiteljica zadobila eksplozivnu ozljedu večer prije, odnosno 8. svibnja 1992., te da je tužiteljici tada pružena medicinska pomoć.

Među strankama je sporna zakonitost rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, kojim tužiteljici nije priznato svojstvo civilnog invalida rata.

Tuženik je u obrazloženju rješenja zaključio na osnovu pribavljenih dokaza i činjenica, imajući prvenstveno u vidu okolnosti predmetnog događaja, da isti nisu povezani sa događajima i okolnostima koje su predviđeni odredbom članka 8. Zakona, odnosno da nisu povezani s ratnim događajima.

Odredbom članka 8. stavka 1. točke 1. do 4. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Narodne novine, broj: 33/92, 77/92, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95, 82/01, 103/03 i 148/13), propisano je da je civilni invalid rata osoba kojoj je organizam oštećen za najmanje 20% zbog rane, povrede ili ozljede koju je dobila: zlostavljanjem, odnosno lišenjem slobode od strane terorista ili pripadnika Jugoslavenske narodne armije od 17. kolovoza 1990; u svezi s ratnim događajima (bombardiranje, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.); od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka ratnih operacija; u svezi s diverzantskim, odnosno terorističkim akcijama kojima se ugrožava sigurnost ili ustavni poredak Republike Hrvatske.

Stavkom 2. istog članka propisano je da je civilni invalid osoba kojoj je organizam oštećen za najmanje 60% zbog bolesti a bolest, pogoršanje bolesti, odnosno pojava bolesti je neposredna posljedica zlostavljanja odnosno lišenja slobode od strane terorista ili pripadnika Jugoslavenske narodne armije od 17. kolovoza 1990.

Odredbom članka 72. stavka 1. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata propisano je da činjenica da je rana, povreda ili ozljeda dobivena pod okolnostima iz članka 5. i 6. i članka 8., stavka 1. ovoga Zakona utvrđuje se samo pisanim dokaznim sredstvima. Prema stavku 2. navedenog članka Zakona, pisanim dokaznim sredstvom u smislu stavka 1. ovoga članka smatra se potvrda o uzroku i okolnostima pod kojima se slučaj dogodio izdana od nadležne vojne jedinice ili ustanove, odnosno od nadležnog tijela državne uprave. Prema stavku 3. navedenog članka Zakona pisanim dokaznim sredstvom u smislu stavka 1. ovoga članka za utvrđivanje činjenice da se rana ili ozljeda dobivena pod okolnostima iz članka 5. stavka 1. točke 2. i članka 8., stavka 1. ovoga Zakona smatra se i medicinska dokumentacija o liječenju tijekom drugog svjetskog rata i neposredno nakon tog rata, a najkasnije do 15. svibnja 1946. za oštećenje organizma nastalo do 15. svibnja 1945, a za oštećenje organizma nastalo pod okolnostima iz članka 8., stavka 1., točke 1. do 4. ovoga Zakona u vremenu od 30. svibnja 1990. do dana prestanka neprijateljstva, medicinska dokumentacija o liječenju neposredno nakon ranjavanja ili ozljeđivanja, a najkasnije tri mjeseca od dana prestanka neprijateljstava.

Odredbom članka 73. stavkom 2. Zakona propisano je da činjenica da je bolest nastala, pogoršala se, odnosno pojavila pod okolnostima iz članka 8. stavka 2. ovoga Zakona utvrđuje se samo na osnovi medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena zlostavljanja odnosno otpusta iz zatočeništva ili iz vremena od trideset dana nakon zlostavljanja, odnosno otpusta iz zatočeništva. Stavkom 3. navedenog članka Zakona, propisano je da iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka činjenica da je bolest PTSP nastala, pogoršala se odnosno pojavila pod okolnostima iz članka 8. stavka 2. ovoga Zakona može se utvrditi na osnovi medicinske dokumentacije koja nije starija od dvije godine nakon zlostavljanja, odnosno otpusta iz zatočeništva.

Iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., broj: 511-12-08-9943/16.D:G: od 29. kolovoza 2016., koje je tužiteljica priložila uz zahtjev, razvidno je da je tužiteljici utvrđeno tjelesno oštećenje od 80%. Uvidom u navedeno rješenje proizlazi da je u provedenom postupku prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka Područne službe u S., broj: 18/14/1355 od 7. travnja 2014. tužiteljici utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja u ukupnom postotku od 80%, a koje je nastalo dana 7. travnja 2014., zbog ozljede izvan rada i kao posljedica bolesti. Iz navedenog rješenja ne proizlazi da je oštećenje organizma tužiteljice nastalo pod okolnostima iz članka 8., stavka 1., točke 1. do 4. ovoga Zakona u vremenu od 30. svibnja 1990. do dana prestanka neprijateljstva.

Iz dopisa Policijske uprave s.-d., Sektora kriminalističke policije, broj: 511-12-08-9943/16 od 29. kolovoza 2016., proizlazi da su nakon uvida u kaznenu prijavu s prilozima broj: 511-12-03-KU-1390/92 od 15. svibnja 1992. protiv R. B. i dr., dostavljenu Općinskom javnom tužiteljstvu utvrdili da je imenovani zajedno s još trojicom počinitelja prijavljen zbog počinjenja kaznenog djela  „sudjelovanje u tučnjavi“ iz članka 43. KZ RH. 

Nadalje, navesti je da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske (sada Visokog upravnog suda), poslovnog broja Us-2845/2001-6 od 9. studenog 2005., odbijen tužbeni zahtjev kojim je predloženo poništenje rješenja tuženika od 15. studenog 2000., jer je Sud ocijenio da se okolnosti stradavanja opisane u potvrdi MUP-a, PU S.-., I Policijske postaje od 12. listopada 2000., pod kojima je tužitelj ozlijeđen 8. svibnja 1992. u diskoteci „P. k.“, S., što je i u konkretnom predmetu slučaj, takovo ozljeđivanje ne može svrstati pod okolnosti kakve ima u vidu citirana zakonska odredba za priznavanje traženog svojstva, jer se ozljeđivanje ne može povezati sa ratnim događajima. U tom smislu, po ocjeni ovog suda, radilo bi se o bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Slijedom navedenog, ne proizlazi da je tuženik u konkretnom slučaju različito postupao u odnosu na istovrsne zahtjeve drugih podnositelja koji su sporne prigode zadobili ozljede 8. svibnja 1992. u diskoteci „P. k.“, odnosno da tuženik ne primjenjuje zakon na jednak način.

Vezano za navode tužiteljice da je I. A., pripadniku HV-a 3. bojne, 114. brigade, tzv. Omiška bojna, priznat status poginulog hrvatskog branitelja, a iz kojeg razloga smatra da bi temeljem navedene činjenice imala pravo na priznanje statusa civilnog invalida rata, te da je obitelj pok. I. A. stekla status člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja temeljem činjenice da je imenovanom priznat navedeni status radi eksplozije ratnog materijala, ističe se da tužiteljica svoje tvrdnje nije priložila dokaze iz kojih bi proizlazila osnovanost takvih navoda.

U svezi pozivanja tužiteljice na pravno shvaćanje izraženo u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske (sada Visokog upravnog suda), poslovnog broja Us-5854/1994-4 od 27. travnja 1995., koje je tužiteljica priložila uz zahtjev, razvidno je da je u istom, u bitnom navedeno da je tuženik trebao vratiti predmet na ponovni postupak ukoliko je smatrao da se konkretni slučaj ne može podvesti pod članak 8. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Narodne novine, broj: 33/92, 77/92, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95, 82/01) ili sam upotpuniti postupak na način da utvrdi činjenicu iz koje bi nesporno proizlazilo je li do stradavanja došlo pod okolnostima iz članka 8. Zakona, te se po ocjeni ovog suda, ne radi o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

S tim u svezi, Sud ističe da u konkretnom slučaju nije relevantna činjenica je li tužiteljica 8. svibnja 1992. u diskoteci „P. k.“ ozljedu zadobila od eksplozije ratnog materijala, kraj odlučne činjenice da je navedeni događaj u službenim evidencijama   evidentiran kao počinjenje kaznenog djela, te se ne može dovesti u svezi s ratnim događajima.

Tuženik je osporenim rješenjem pravilno odbio žalbu, te utvrdio da tužiteljica ne ispunjava uvjete za utvrđivanje prava koja pripadaju civilnom invalidu rata na temelju mjerodavnih propisa, te je imajući u vidu pribavljene dokaze pravilno zaključio da iz istih ne proizlazi da je tužiteljica sporne prigode zadobila ozljedu u svezi s ratnim događajima, kako je propisano citiranom odredbom članka 8. stavak 1. točka 4. Zakona.

          Stoga, prema ocjeni Suda, tuženik osporenim rješenjem nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice, a rješenje je doneseno u zakonito provedenom postupku, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

U Splitu, 6. listopada 2017.

 

 

       S U T K I N J A

 

     Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66.  ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Radojka Ćupurdija