1              Gž R-1379/16-3

 

                    Gž R-1379/16-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja D. P., iz V., V. G. 110, zastupanog po punomoćnicima M. G. i H. Š., odvjetnicima u V., protiv tuženika E.-aluminij d.o.o. za proizvodnju i usluge, V., I. M. 22, zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u V., radi isplate otpremnine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude O. suda u V. broj Pr-276/16-11 od 11. studenog 2016., dana 6. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda O. suda u V. broj Pr-276/16-11 od 11. studenog 2016. u pobijanom dijelu i to u točki I. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime otpremnine bruto iznos od 26.400,06 kn sa zateznom kamatom od 2. rujna 2015. do isplate, kao i parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn sa zateznom kamatom od 11. studenog 2016. do isplate (točka I. izreke).

 

              Odbijen je preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 1.250,00 kn (točka II.), kao i zahtjev tuženika za naknadu troška od 6.250,00 kn (točka III, izreke).

 

              Žalbu protiv točke I. i III. izreke presude pravovremeno podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13  i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

              Na žalbu nije odgovoreno. Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine, a isti svoje pravo temelji na odredbi članka 126. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14; dalje: ZR).

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da se tužitelj nije dogovarao s tuženikom o neisplati otpremnine i da se nije odrekao prava na isplatu iste.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj

sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

              Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

              - da je tužitelj bio radnik tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. svibnja 1997. na radnom mjestu bravar - monter;

 

              - da je radni odnos tužitelja prestao temeljem Odluke tuženika bez datuma (list 8 spisa) o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, bez određenog dana prestanka ugovora i bez određivanja otkaznog roka, uz otpremninu u iznosu od 26.400,00 kn; da tužitelj protiv navedene odluke nije podnio zahtjev za zaštitu prava (dalje: Odluka);

 

              - da je tužitelju prestalo svojstvo osiguranika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje dana 31. kolovoza 2015. (list 26 spisa);

 

              - da je tužitelj ostvarivao bruto plaću u iznosu od 4.400,00 kn te da je imao 18 godina neprekidnog radnog staža kod tuženika.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu iz osobno uvjetovanih razloga, da jedna trećina plaće iznosi 1.466,67 kn što za 18 godina neprekidnog staža tužitelja kod tuženika daje bruto iznos od 26.400,06 kn, a da bi eventualno dana pisana izjava radnika o odricanju od prava na isplatu otpremnine prije dospijeća iste za isplatu čak i da je dana u pismenoj formi bila ništetna i ne bi proizvodila pravne učinke te prihvaća tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 126. ZR.

 

Iz rezultata dokaznog postupka (Odluke i odjave) doista ne proizlazi da je tužitelju radni odnos prestao sporazumom s poslodavcem sukladno odredbi članka 113. ZR koja propisuje obvezatnu pisanu formu takvog sporazuma, pa je stoga irelevantno i saslušanje zz tuženika na okolnost postojanja sporazuma u svezi načina prestanka radnog odnosa tužitelja.

 

Prema pravnom shvaćanju zauzetom na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske 28. svibnja 2007. obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa tj. istekom otkaznog roka ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze. U konkretnom slučaju obveza na isplatu otpremnine dospjela je 31. kolovoza 2015.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka ne tvrdi da se tužitelj odrekao otpremnine nakon dospijeća iste već cijelo vrijeme tvrdi da je među njima postojao sporazum da tužitelj neće tražiti otpremninu. Međutim, kako je očito da nema pisanog sporazuma o prestanku ugovora o radu a time ni sporazuma o otpremnini (suprotno proizlazi iz Odluke), to su navodi tuženika neosnovani.

 

Za napomenuti je da dospjelost sama po sebi nije odlučna za pitanje valjanosti odricanja radnika od prava na otpremninu.

 

Ovo stoga jer je moguće odricanje od tražbine koja još nije dospjela ako ona postoji, ali nije moguće odricanje od prava kojeg još nema (koje nije nastalo).

 

Kod činjenice da je nastanak prava na otpremninu vezan uz otkaz ugovora o radu, to pravo ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu, pa se prije toga radnik i ne može odreći prava na otpremninu jer tog prava još nema odnosno, takvo odricanje nema pravnog učinka (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 76/09-2 od 4. ožujka 2009.).

 

Dakle, zz tuženika i tužitelj se nisu ni mogli dogovarati da tužitelj neće potraživati otpremninu prije nego što je to pravo na otpremninu (a ne pravo na isplatu otpremnine) i nastalo pa stoga nije bilo ni potrebno pozivati svjedoke radi utvrđivanja te činjenice.

 

U odnosu na žalbeni razlog da predmetni spor ne ide u sudsku nadležnost, za odgovoriti je da je odredbom članka 1. ZPP propisano da se u parničnom postupku odlučuje u radnim sporovima, a kako se parnični postupak vodi pred sudovima to nije jasno što je tuženik smatrao tko bi drugi osim suda bio nadležan za razrješenje prijepora oko prava na isplatu otpremnine.

 

Osim toga, tuženik nije postupio po svojoj obvezi iz odredbe članka 93. ZR i nije tužitelju dostavio obračun otpremnine koji bi predstavljao ovršnu ispravu pa je u toj situaciji tužitelju jedino preostalo podnijeti tužbu sudu. Stoga, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2. ZPP.

 

Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi sa odredbom članka 295. stavak 2. ZPP i u vezi sa odredbom članka 291. stavak 1.  ZPP na koje žalba posredno ukazuje.

 

Tuženik je na pripremnom ročištu od 12. srpnja 2016. na koje nije pristupio uredno pozvani punomoćnik tužitelja, predložio utvrditi presumirano povlačenje tužbe što je sud prvog stupnja pravilno odbio raspravnim rješenjem uz obrazloženje da se radi o pripremnom a ne o ročištu za glavnu raspravu.

 

Odredbom članka 291. stavak 1. ZPP propisano je da ako na pripremno ročište ne dođe tužitelj ili ne dođe tuženik, a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, sud će raspravljati s prisutnom strankom.

 

S druge strane, odredbom članka 295. ZPP propisano je da, ako s ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj, ili ako na to ročište ne dođe tuženik, a uredno su pozvani, rasprava će se održati s prisutnom strankom, da ako s ročišta za glavnu raspravu neopravdano izostanu obje stranke ili ako dođu na ročište, ali se neće upustiti u raspravljanje, ili se udalje s ročišta, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu.

 

Iz citiranih odredbi proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno donio rješenje od 12. srpnja 2016. i pravilno ga obrazložio jer na pripremnom ročištu nije moguće donijeti rješenje o presumiranom povlačenju tužbe u slučaju nedolaska tužitelja na isto.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi odluku u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

 

              U Splitu, 6. listopada 2017.

 

                                                                                                                    S U T K I NJ A             

 

                                                                                                                      Svjetlana Vidović, v. r.