K-1128/2010

                                                                                                K-1128/2010

           REPUBLIKA HRVATSKA

           OPĆINSKI SUD U SPLITU                                                                              

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac             

                 S P L I T

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu, po sucu pojedincu Vuki Adžiću Kataliniću, uz sudjelovanje zapisničarke Ane Erceg, u kaznenom postupku protiv okrivljenog D. O., zbog kaznenih djela iz čl. 293. st. 2. i dr. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/97, 27/98 - ispravak, 50/00  – Odluka Ustavnog suda RH, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06 i 110/07, skraćeno: KZ/97), povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Splitu br. K-DO-622/09 od 20. rujna 2010., nakon javno provedene rasprave 3. listopada 2017., u nazočnosti okrivljenika i zamjenika ODO-a u Splitu Željana Branice, 6. listopada 2017. objavio je i

 

p r e s u d i o

 

OKRIVLJENI: D. O., OIB: …, sin B. i S., rođene K., rođen … u S.B., gdje i prebiva na adresi S. 1, zgrada 1, državljanin RH, sa završenom srednjom stručnom spremom, ugostitelj-trgovac, zaposlen kao konobar u jednom noćnom baru u S. B., s plaćom od 4.800,00 kn, bez imovine, neoženjen, bez djece, protiv njega se vode drugi kazneni postupci, osuđivan,

 

k r i v  j e

 

           1. što je početkom veljače 2008. u S., kao član uprave trgovačkog društva E. d.o.o. S., u nakani da za svoje trgovačko društvo ostvari nepripadajuću materijalnu dobit, od trgovačkog društva V. d.o.o. S., naručio 12 komada klima uređaja marke "Samsung", neistinito predočivši djelatnicima tog društva da će ih platiti u ugovorenom roku, a unaprijed odlučivši da tako ne postupi, u koju svrhu im je, da bi kod dobavljača stvorio uvjerenje u dano obećanje, dao bjanko zadužnicu, znajući da se neće moći naplatiti jer na žiro-računu njegovog trgovačkog društva neće biti dovoljno sredstava za podmirenje računa, pa je član uprave tog društva M. M., povjerovavši da će klima uređaji biti plaćeni u roku, odobrio predaju istih, te su njegovom trgovačkom društvu isporučeni klima – uređaji u vrijednosti od 53.399,00 kuna, koje ni do danas njegovo trgovačko društvo nije platilo, čime je oštetio trgovačko društvo V. d.o.o. S. za navedeni iznos,

 

dakle, u gospodarskom poslovanju, s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa pribavi protupravnu imovinsku korist, doveo nekoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini,

 

              2. što je početkom ožujka 2008. u S., kao član uprave trgovačkog društva E. d.o.o. S., u nakani da za svoje trgovačko društvo ostvari nepripadajuću materijalnu dobit, od trgovačkog društva T. d.o.o. S. naručio 10 komada rolo vrata tip CD 77, neistinito predočivši članu uprave tog društva V. M. da će ih platiti u ugovorenom roku, a unaprijed odlučivši da tako ne postupi, u koju svrhu je, da bi kod dobavljača stvorio uvjerenje u dano obećanje, dao bjanko zadužnicu, znajući da se neće moći naplatiti jer na žiro-računu njegovog trgovačkog društva neće biti dovoljno sredstava za podmirenje računa, pa je V. M., povjerovavši da će rolo-vrata biti plaćena u roku, odobrio predaju istih te su njegovom trgovačkom društvu isporučena rolo vrata u vrijednosti od 96.990,00 kuna, koje ni do danas njegovo trgovačko društvo nije platilo, čime je oštetio trgovačko društvo T. d.o.o. S. za navedeni iznos,

 

dakle, u gospodarskom poslovanju, s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa pribavi protupravnu imovinsku korist, doveo nekoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a time je prouzročena znatna šteta,

 

              čime je počinio dva kaznena djela protiv gospodarstva - prijevare u gospodarskom poslovanju - i to radnjom navedenom pod t. 1. jedno kazneno djelo opisano i kažnjivo po čl. 247. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, dalje: KZ/11), a radnjom navedenom pod t. 2. jedno kazneno djelo opisano i kažnjivo po čl. 247. st. 2., u vezi sa st. 1. KZ/11, a sve u vezi s čl. 51. KZ/11.

 

              Stoga se okrivljeniku, na temelju čl. 51. st. 1. KZ/11, za svako od počinjenih kaznenih djela najprije utvrđuju pojedinačne kazne, i to:

 

              - za kazneno djelo navedeno pod t. 1., na temelju čl. 247. st. 1. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci;

 

              - za kazneno djelo navedeno pod t. 2., na temelju čl. 247. st. 2. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 1 (jednog) mjeseca;

 

              Nakon toga se, na temelju čl. 51. st. 1. i 2. te čl. 247. st. 2. KZ/11, okrivljeni D. O.,

 

o s u đ u j e

 

              na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci.

 

              Potom se okrivljeniku, na temelju čl. 57. KZ/11, izriče

 

DJELOMIČNA UVJETNA OSUDA

 

s tim da će se dio kazne na koju je okrivljenik osuđen u trajanju od 8 (osam) mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 9 (devet) mjeseci neće izvršiti ako on, u roku provjeravanja u trajanju od 4 (četiri) godine, računajući od pravomoćnosti ove presude, ne počini koje novo kazneno djelo.

 

              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, dalje: ZKP/08), oštećenicima se djelomično dosuđuju imovinskopravni zahtjevi za naknadu štete počinjene kaznenim djelima, i to trgovačkom društvu V. d.o.o. S. u iznosu od 53.399,00 (pedeset tri tisuće tristo devedeset devet) kuna te trgovačkom društvu T. d.o.o. S. u iznosu od 96.990,00 (devedeset šest tisuća devetsto devedeset) kuna, koje iznose im je okrivljenik dužan isplatiti u roku od 1 (jedne) godine po pravomoćnosti ove presude, dok se za ostatak oštećenici upućuju u parnicu.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1., u vezi s čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. ZKP/08, okrivljenik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 9359,48 kn (devet tisuća tristo pedeset devet kuna i četrdeset osam lipa), od čega iznos od 6034,48 kn predstavlja trošak provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, iznos od 2325,00 kn trošak branitelja postavljenog po službenoj dužnosti, dok iznos od 1000,00 kn predstavlja sudski paušal.

 

Obrazloženje

 

Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo je pred ovim sudom 24. rujna 2010. optužnicu br. K-DO-622/09 od 20. rujna 2010. protiv okrivljenika D. O., zbog kaznenih djela iz čl. 293. st. 2. i dr. KZ/97.

 

Na raspravi od 12. lipnja 2014. (list 150) zastupnik optužbe je izmijenio pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela navedenog pod t. 1. optužnice, na način da se okrivljeniku u bitnom stavlja na teret kazneno djelo iz čl. 247. st. 1. KZ/11.

 

              Rasprava od 3. listopada 2017., koja je, zbog proteka zakonskog roka od 3 mjeseca, počela iznova, održana je u odsutnosti uredno pozvanog branitelja, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o obveznoj obrani te je sud ocijenio da to ne bi bilo štetno po obranu okrivljenika, koji se tome nije ni protivio.

 

Prilikom očitovanja o optužbi na raspravi, okrivljenik je izjavio da se ne smatra krivim za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret te da će svoju obranu dati na početku dokaznog postupka.

 

Potom su ispitani okrivljenik i svjedok F. L., dok su u dokazne svrhe pročitani i pregledani: račun broj … trgovačkog društva V. d.o.o. S. od 25. ožujka 2008. (list 10 spisa), račun broj … trgovačkog društva V. d.o.o. S. od  27. veljače 2008. (list 11 spisa), dopis trgovačkog društva E. d.o.o. od 5. lipnja 2008. (list 12 spisa), bjanko zadužnica od 28. veljače 2008. (list 13 i 14 spisa), dopis Z. b. od 5. svibnja 2008. (list 15 spisa), upit trgovačkog društva E. d.o.o. (list 16 spisa), podatak o solventnosti Z. b. od 13. ožujka 2008. (list 17 spisa), račun broj … trgovačkog društva T. d.o.o. od 30. travnja 2008. (list 18 spisa), račun broj … trgovačkog društva T. d.o.o. od 30. svibnja 2008. (list 19 spisa), otpremnica broj … (list 20 spisa), bjanko zadužnica od 12. ožujka 2008. (list 21 i 22 spisa), zahtjev za naplatu bjanko zadužnice (list 23 spisa), obavijest Z. b. o provođenju rješenja broj: OV-1561/2008 od 13. lipnja 2008. (list 24 spisa), potvrda Z. b. o mjestu u redoslijedu naplate od 19. kolovoza 2008. (list 25 spisa), dopis trgovačkog društva V. d.o.o. od 25. travnja 2008. (list 28 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo E. d.o.o. (list 33 spisa), osnovni podaci o poslovnom subjektu trgovačkog društva E. d.o.o. (list 37 spisa) kao i spis Županijskog suda u Zagrebu br. IK-84/10 (u privitku).

 

Suglasnošću stranaka pročitani su iskazi svjedoka V. M., M. M. (listovi 141-142), A. Š. (listovi 143-144) i N. P. (list 159) te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka R. G. (listovi 66-75).

 

Na temelju čl. 431. st. 3. i 4. ZKP/08, iz spisa su, kao nezakoniti dokazi, izdvojene službene zabilješke o obavljenim obavijesnim razgovorima s V. M., M. B. (listovi 50-52) i D. O. (list 63), koji materijali će se nakon pravomoćnosti ovog rješenja o izdvajanju zatvoriti u poseban omot i predati sucu istrage radi čuvanja odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati niti koristiti u postupku. Protiv ovog rješenja posebna žalba nije bila dopuštena, jer je sud odlučio odmah nastaviti s raspravom (čl. 431. st. 3. ZKP/08).

 

Na kraju dokaznog postupka, pročitan je izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika (listovi 271-273 spisa).

 

Nakon tako provedenog dokaznog postupka te ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, sud je utvrdio da je okrivljeni D. O. počinio dva kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju - i to radnjom navedenom pod t. 1. kazneno djelo čl. 247. st. 1. KZ/11, a radnjom navedenom pod t. 2. kazneno djelo iz čl. 247. st. 2., u vezi sa st. 1. KZ/11, a sve u vezi s čl. 51. KZ/11, upravo na način opisan u izreci ove presude.

 

Naime, kazneno djelo iz čl. 293. st. 2., u vezi sa st. 1. KZ/97, koje se okrivljeniku izvornim optužnim aktom stavljalo na teret, čini odgovorna osoba u pravnoj osobi koja, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za tu ili drugu pravnu osobu, uporabom nenaplativih instrumenata osiguranja plaćanja ili na drugi način lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica dovede nekoga u zabludu, ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine što učini, ili ne učini, a time je pribavljena znatna imovinska korist ili je prouzročena znatna šteta, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi ili prouzročenja takve štete.

 

Kazneno djelo iz čl. 247. st. 1. KZ/11, koje se izmijenjenim optužnim aktom okrivljeniku stavlja na teret pod t. 1. optužnice, čini onaj tko u gospodarskom poslovanju, s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa ili drugoj pravnoj osobi pribavi protupravnu imovinsku korist, dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini. O kvalificiranom obliku ovog djela iz čl. 247. st. 2. KZ/11 radit će se ako je tim djelom prouzročena znatna šteta.

 

U postupku nije bilo sporno da je okrivljeni D. O. početkom veljače i ožujka 2008. bio član uprave trgovačkog društva E. d.o.o. S. i ujedno jedina osoba ovlaštena za zastupanje, zatim da je to društvo od trgovačkog društva V. d.o.o. S. tada naručilo 12 komada klima uređaja marke Samsung vrijednosti od 53.399,00 kuna te od trgovačkog društva T. d.o.o. S. 10 komada rolo vrata tip CD 77 vrijednosti od 96.990,00 kuna, u koju svrhu su tim društvima dane bjanko zadužnice, koje je potpisao okrivljenik, te su spomenuti akrtikli i isporučeni društvu E. d.o.o. S., koje ih pak do danas nije platilo te se nalazi u blokadi.

 

Ovo proizlazi iz obrane okrivljenika, iskaza svjedoka V. M. i M. M. (listovi 81-82 i 141-142), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka R. G. (listovi 66-75), računa trgovačkog društva V. d.o.o. S. broj … od 25. ožujka 2008. (list 10 spisa) i broj … od  27. veljače 2008. (list 11 spisa), dopisa trgovačkog društva E. d.o.o. od 5. lipnja 2008. (list 12 spisa), bjanko zadužnica od 28. veljače 2008. (list 13 i 14 spisa), dopisa Z. b. od 5. svibnja 2008. (list 15 spisa), upita trgovačkog društva E. d.o.o. (list 16 spisa), računa trgovačkog društva T. d.o.o. broj 41/2008 od 30. travnja 2008. (list 18 spisa) i broj 51/2008 od 30. svibnja 2008. (list 19 spisa), otpremnice broj 20/08 (list 20 spisa), bjanko zadužnica od 12. ožujka 2008. (list 21 i 22 spisa), zahtjeva za naplatu bjanko zadužnice (list 23 spisa), obavijesti Z. b. o provođenju rješenja br. OV-1561/2008 od 13. lipnja 2008. (list 24 spisa), potvrde Z. b. o mjestu u redoslijedu naplate od 19. kolovoza 2008. (list 25 spisa), dopisa trgovačkog društva V. d.o.o. od 25. travnja 2008. (list 28 spisa), povijesnog izvatka iz sudskog registra za trgovačko društvo E. d.o.o. (list 33 spisa) te osnovnih podataka o poslovnom subjektu za isto društvo (list 37 spisa).

 

              Međutim, sporno je bilo je li okrivljenik bio i stvarni direktor ovog društva te je li on naručio predmetnu robu, pa ako jest, je li bio svjestan da tu robu po dospijeću društvo E. d.o.o. S. neće moći platiti.

 

Naime, okrivljeni D. O. (listovi 129-130 i 151) u bitnom se brani da je on kao obrtnik došao na ideju da se bavi uvozom robe iz K., točnije, htio je uvesti jedan kontejner robe, u koju svrhu je kupio trg. društvo E., misli 2007. godine, od C. Č.. Upoznao je F. L., koji ga je impresionirao, bio je vrlo dobro materijalno situiran, s njim se određeno vrijeme družio, te je potonji pokazao interes za suradnju s okrivljenikom vezano za uvoz ove robe iz K.. Naime, on je rekao okrivljeniku da je moguće da firma radi tijekom cijele godine, a ne samo jednokratno za uvoz ove robe, te je L. iskazao spremnost da on vodi tu firmu, a zauzvrat bi okrivljeniku plaćao 10.000,00 kn mjesečno. Okrivljeniku je teško izravno odgovoriti na pitanje koji bi bio motiv L. da njemu da plaću u iznosu od 10.000,00 mjesečno, a da pri tom on u firmi ne mora ništa raditi. L. nije sam otvorio svoje društvo, jer ima dug prema poreznoj upravi, tako je rekao okrivljeniku. Okr. mu je preslikao svu dokumentaciju od firme i ostavio mu je zajedno s bankovnom karticom firme. Krajem te 2007. godine okr. je otputovao u Š., a početkom sljedeće godine L. ga je nazvao da se vrati, jer je ovo društvo započelo djelovati, pa se tako okr. 16. siječnja 2008. i vratio u Z., gdje ga je L. pokupio i doveo u S. u prostorije ovog društva. Te je prostorije iznajmio L., te je također i zaposlio ljude, postavio je za šefa komercijale M. B., još su bili zaposleni i N. P., A. Š. te R. R., a također i jedna tajnica čijeg se imena i prezimena ne sjeća. Okrivljenik njih nije angažirao, već L. i B.. L. je stvarno vodio poslovanje ove firme, iako on formalno nije bio u toj firmi zaposlen, niti je bio na bilo kakvom položaju u toj firmi. Nitko drugi osim okrivljenika nije bio ovlašteni predstavnik ovog društva, odnosno nije imao pravo potpisa. U prostorijama ovog društva bilo je skladište kao i uredi, s tim da okr. nije imao svoj ured, već je ured imao jedino B., okr. nije imao niti svoju stolicu, jer tamo fizički nije boravio. Naime, okr. tvrdi da je u prostorije društva E. dolazio samo par puta, ne može točno reći koliko, ali svakako manje od deset puta, prvi put je bio već opisane prigode kad ga je iz Z. doveo L., a tamo je dolazio do travnja i svibnja 2008. kad je nastupila blokada. L. ga je bio molio da potpiše bjanko narudžbenice, kako bi firma mogla djelovati i kad okr. nije prisutan, pa je to i učinio. Narudžbenice je, koliko zna, popunjavao M. B., okr. je na njih stavljao samo tzv. bjanko potpis i osim toga ništa drugo nije popunjavao. Okr. je bio potpisao čitav blok narudžbenica unaprijed i nije znao na koje će se točno narudžbe one odnositi. Što se tiče zadužnica, njih nije unaprijed potpisivao, one se ni ne mogu potpisivati unaprijed, već se potpis svake pojedine zadužnice mora ovjeriti kod javnog bilježnika, a to je okr. učinio u više navrata. Slijedom svega navedenog, kako je L. bio stvarno odgovorna osoba, okr. ništa ne zna o narudžbama klima uređaja od trg. društva V. d.o.o. S. i rolo vrata od društva T. d.o.o. S., niti je s bilo kim o tome pregovarao. U mjesecu travnju i svibnju 2008. društvo E. je palo u blokadu, zaposlenici su počeli izostajati s posla, isključeni su fiksni telefoni u firmi, tako da je okr. naknadno slao dopise vjerovnicima da ga mogu njemu osobno kontaktirati vezano za podmirenje dugovanja prema njima. Misli da od ovih dugovanja prema društvima V. i T. ništa nije plaćeno. Zbog toga je 2010. godine između okrivljenika i L. izbio incident zbog kojeg je protiv okrivljenika vođen kazneni postupak. Naime, okr. je L. bio oteo i na taj način ga je htio navesti da vrati novac u onom iznosu u kojem je zadužio trg. društvo E. (u taj novac su ulazila upravo dugovanja prema trg. društvima V. i T.), jer je L. na identičan način postupio i s jednim drugim društvom. Dakle, okr. je to napravio kako bi L. naveo da svim tim vjerovnicima podmiri dugovanje, jer su oni sada od okrivljenika tražili, kao formalnog direktora, da im ta dugovanja podmiri. Sada kad se osvrne na sve, okr. vidi da je bio naivan i tako nešto više ne bi ponovio.

 

Ispitan radi provjere okrivljenikove obrane, svjedok F. L. (listovi 268-269), s druge strane, kategorički poriče da bi on na ovaj način bio u poslovnom odnosu s okrivljenikom i da bi on bio stvarni direktror trg. društva E. Tvrdi da je jedini poslovni odnos s okrivljenikom bio kada mu je prodao jedan automobil, jer se svjedok inače bavi trgovinom vozilima. Svjedok poznaje okrivljenika po privatnoj osnovi, par puta je dolazio u prostorije firme u S. gdje je radio okr., nalazili su se na piću u kafiću u dvorištu ispred te firme. Svjedok poznaje M. B., N. P. i A. Š., ali s njima nije imao nikakve poslovne aranžamane. Jednom prilikom ga je okrivljenik oteo i tražio za njega otkupninu, ali nije točno da ga je oteo kako bi ga naveo da vrati novac za koji je zadužio spomenuto društvo, to je očito njegova priča, njegova obrana, svjedok ne zna zbog čega je okr. oteo baš njega.

 

Dalje svjedok A. Š. (listovi 143-144) u osnovi navodi da se u društvu E. zaposlio tijekom 2008. godine kao komercijalist i tamo je radio nepunih mjesec dana. Za tu je firmu saznao preko svog prijatelja N. P.. Prvi kontakt prilikom zaposlenja je imao s osobom koja mu se predstavila kao šef, zove se M., prezime mu ne zna. Direktor te firme je bio D. O. i on je u sjedištu društva imao svoj radni stol, nije imao posebno svoj ured, jer je cijela firma bila smještena u svega dvije prostorije. Kroz cijelo vrijeme rada, O. je vidio svega 2-3 puta u firmi. Svjedok ne zna je li potonji ili netko drugi stvarno rukovodio poslovanjem ove firme. F. L. je svjedok samo dva puta vidio u dvorištu tvrtke i pretpostavio je da je on neki poslovni partner od direktora O. O L. je htio saznati nešto više od M., ali mu je potonji rekao da se to njega ne tiče. Svjedok nema saznanja o naručivanju predmetne robe.

 

Svjedok N. P. (list 159) navodi da poznaje okrivljenog O., jer je radio za njega „na crno“ od početka 2008. pa negdje do mjeseca svibnja te godine, on je svjedoku osobno predložio tu vrstu angažmana, jer mu je okr. bio dužan neki novac, pa mu je htio isplatom novca za rad to riješiti. U to vrijeme je okr. dosta putovao u potrazi za poslom, pa je poslovanje društva vodio šef komercijale M. B. O. je u sjedištu društva imao svoj ured. Poznato mu je da je L. spominjan kao suvlasnik društva zajedno s O. O naručivanju robe koja je predmet ovog postupka ni ovaj svjedok nema saznanja.

 

Svjedok V. M. (listovi 81 i 140-141), vezano za naručivanje te robe, u bitnom navodi da ga je početkom ožujka 2008., kao direktora društva T. d.o.o. S., na mobitel kontaktirao D. O., kao direktor društva E., tako mu se predstavio i naručio 10 komada rolo vrata te im je kao osiguranje dao bjanko zadužnicu. Predočio im je lažnu dokumentaciju, i to Bon1 i Bon2 obrasce, iz kojih bi proizlazilo da bi njegova tvrtka u to vrijeme bila solventna, što se pokazalo netočnim, jer se na temelju zadužnice nisu uspjeli naplatiti. Naime, provjeravajući kod F. svjedok je utvrdio da tvrtka E. nije imala sredstava na računu upravo u onom trenutku kad je O. izdao predmetnu zadužnicu te da on toj ustanovi nije uopće bio predao dokumentaciju na temelju koje bi se ovi obrasci mogli izdati. Nakon toga je kontaktirao s okrivljenikom tijekom 2008. godine i on mu je tada odgovorio da je u velikim teškoćama i da tada ne može izvršiti plaćanje. Također mu je rekao da je bio izguran iz firme, što je svjedok shvatio kao njegovo izmotavanje.

 

U istom smislu, svjedok M. M. (listovi 82 i 141-142), kao direktor i predsjednik uprave t.d. V. d.o.o. S., u osnovi ističe da je početkom veljače 2008. D. O. iz t.d. E. naručio 12 komada klima te kao garanciju plaćanja dao bjanko zadužnice. Svjedok osobno nije pregovarao s okrivljenikom, već je netko od djelatnika njegove firme G. P., D. L. ili S. S. s njim kontaktirao isključivo telefonom, okr. nije nikada fizički dolazio u prostorije firme. Prije sklapanja ugovora, ovi djelatnici su provjerili bonitet društva E., na način da su zatražili od tog društva dostavu obrazaca Bon 1 i Bon 2. Kad je izvršio uvid u te obrasce, bilo je vidljivo da je stanje na računu društva E. veće od cijene koštanja naručene robe. No kada su se pokušali naplatiti, na žiro računu firme E. nije bilo nikakvih sredstava. Svjedok i njegovi djelatnici pokušavali su stupiti s okrivljenikom u kontakt, ali bezuspješno. Uglavnom su se javljale njegove tajnice koje su obećavale da će platiti dug, ali novac nije stizao, na kraju toga se više nisu javljale ni tajnice.

 

Razmatrajući ovakva kazivanja sudionika u postupku, evidentno je da obranu okrivljenika, kada tvrdi da nije imao nikakve veze s poslovanjem društva E., već da je njime stvarno upravljao F. L., prvenstveno negira sam svjedok L., a i svjedoci P. i Š. navode da su viđali okrivljenika u firmi, da je imao svoje mjesto (stol) u prostorijama firme, a spominju i L., u osnovi navodeći da su mislili da su on i okr. poslovni partneri. Ne navode da bi L. više bio prisutan u firmi od O., štoviše, P. navodi da je njega osobno O. zaposlio. Nadalje, i iz navoda samog okrivljenika da je dolazio u prostorije firme u nekoliko navrata od siječnja do svibnja 2008. te da je, po nastupanju blokade, slao dopise vjerovnicima da ga mogu osobno kontaktirati vezano za podmirenje dugovanja, vidljivo je kako je on u firmi bio angažiran i da je osjećao odgovornost za njeno poslovanje. Povrh toga, svjedoci M. i M. navode da je od njihovih firmi predmetnu robu naručila osoba koja se telefonom predstavila kao D. O.

 

Stoga sud zaključuje da obrana okrivljenika nije osnovana u smislu da on ne bi imao nikakvih saznanja o poslovanju firme i da je sve u stvarnosti radio F. L., već je za zaključiti da su obojica sudjelovala u radu ove firme te su njihovi neriješeni imovinskopravni odnosi razlog otmice koju je na štetu potonjeg počinio okrivljenik. To onda znači ni da navodi L. nisu posve točni, kada on poriče ikakvu vezu s ovom firmom, jer suprotno navode okrivljenik te svjedoci Š. i P..

 

Kada se analizira spis Županijskog suda u Zagrebu br…. (u privitku), u kojem je okrivljeni D. O. pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 1. KZ/97, počinjenog na štetu F. L., iz obrazloženja presude vidljivo je da spomenuti sud u bitnom prihvaća upravo te nerazriješene imovinskopravne odnose između njih dvojice nastale vezano za djelatnost firme E., kao povod za otmicu.

 

Doduše, u obrazloženju te presude se na jednom mjestu (list 227 spisa 1 K-84/10) spominje da bi motiv počinjenja otmice bio da L. pribavi novac kojim bi O. poduzeće „kojim je stvarno upravljao L.“ riješilo svoje dugove prema vjerovnicima, što bi išlo u prilog navodima iz obrane okrivljenika iznijete u ovom postupku. No potonje utvrđenje Županijskog suda u Zagrebu predstavlja stajalište o perifernom pitanju, koje ne ulazi u krug činjenica koje stječu svojstvo pravomoćnosti, niti je ono navedeno u izreci presude. Stoga ovaj sud takvim stajalištem drugog suda nije vezan, već, iz prije iznijetih razloga, ostaje pri zaključku da svjedok F. L. nije sam stvarno upravljao trg. društvom E., već su to činili on i okrivljenik zajedno, s tim da nema podataka o tome da bi baš L. sudjelovao u naručivanju predmetne robe, naprotiv, izvedeni dokazi upućuju na to da je ovu robu naručio upravo okrivljeni O.

 

Zato, obranu okrivljenika, kada tvrdi da nije imao nikakve veze s poslovanjem društva E. već je samo formalno bio njegov direktor i da nije naručio predmetnu robu, iz svih prije iznijetih razloga, sud ne prihvaća kao neuvjerljivu i usmjerenu na njegovu ekskulpaciju.

 

Što se tiče samog poslovanja firme E., iz nalaza i mišljenja vještaka R. G., dipl. oec. (listovi 66-75), koje je uvjerljivo, detaljno i utemeljeno na egzaktnim podacima -  računovodstvenoj dokumentaciji, pa ga treba prihvatiti, vidljivo je da je u trenutku preuzimanja naručene robe bonitet društva bio takav da je ono moglo samo djelomično podmiriti preuzete obveze, što znači da ipak nisu točni navodi svjedoka M. o tome da društvo E. nije imalo sredstava na računu u trenutku izdavanja zadužnice koja im je predana. Međutim, iz ovog nalaza i mišljenja dalje proizlazi da je spomenuto društvo uskoro došlo u blokadu iz razloga što je tijekom 2007. i 2008. gotovo cjelokupni priljev sredstava podignut u gotovini, uz neplaćanje poreznih i drugih davanja. Stoga je bilo jasno da, uslijed takvog raspolaganja novcem društva, neće biti moguće ispunjenje obveza prema oštećenicima po njihovom dospijeću, a s obzirom na prethodno utvrđenu okrivljenikovu uključenost u poslovanje ovog društva, kao njegovog direktora i jedine osobe ovlaštene za zastupanje, logično je za zaključiti da je on sa svim tim okolnostima bio upoznat.

 

Kod takvog stanja stvari, kada je, dakle, okrivljenik naručio od oštećenih društava T. i V. predmetnu robu i predao im kao sredstvo osiguranja bjanko zadužnice, a tijekom 2007. i 2008. je gotovo cjelokupni priljev sredstava društva podignut u gotovini, zbog čega je uskoro nastupila blokada računa društva te se oštećenici na temelju zadužnica nisu uspjeli naplatiti, niti su se do danas naplatili, onda je, izvan svake razumne sumnje, za zaključiti da je okrivljenik unaprijed bio odlučio ovu robu preuzeti, a ne platiti je, neistinito prikazavši predstavnicima oštećenika da će robu podmiriti u ugovorenim rokovima.

 

Stoga sud utvrđuje da je okrivljenik postupao s izravnom namjerom, jer je, u gospodarskom poslovanju, zastupajući svoje društvo E., poduzeo radnje opisane u izreci, iako je bio svjestan svih okolnosti djela, pa tako i činjenice da roba neće moći biti plaćena po dospijeću, čime je predstavnike oštećenika lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu i naveo ih da mu isporuče naručenu robu, a sve s ciljem da za pravnu osobu koju zastupa pribavi protupravnu imovinsku korist (s tim da se u odnosu na t. 2. izreke radi o znatnoj šteti).

             

Ubrojivost okrivljenika u odnosu na oba kaznena djela tijekom postupka nije bila dovedena u pitanje, pa stoga sud smatra kako je on u vrijeme počinjenja tih djela bio ubrojiv.

 

Stoga je okr. D. O. je kriv zbog počinjenja dvaju kaznenih djela opisanih u izreci.

 

Što se tiče primjene materijalnog zakona, u vrijeme počinjenja kaznenih djela bio je na snazi KZ/97, prema kojem je za kazneno djelo iz čl. 293. st. 2., u vezi sa st. 1. tog zakona bila propisana kazna zatvora u trajanju od 1-8 godina, a o znatnoj imovinskoj koristi radit će se ako ona prelazi 30.000,00 kn (Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 24. studenog 1997.).

 

S druge strane, prema Pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH od 27. prosinca 2012., o kvalificiranom obliku kaznenog djela iz čl. 247. st. 2., u vezi sa st. 1. KZ/11, koje ima pravni kontinuitet s prethodno navedenim djelom, radit će se ako vrijednost štete prelazi 60.000,00 kn, s tim da je za to djelo propisana kazna zatvora od 1-10 godina.

 

No, bez obzira na višu propisanu kaznu, a imajući u vidu da je potrebna veća kriminalna količina da bi se ostvario kvalificirani oblik kaznenog djela iz čl. 247. st. 2., u vezi sa st. 1. KZ/11, sud zaključuje da je taj zakon za okrivljenika ipak blaži, s tim da se u konkretnom slučaju za kazneno djelo pod t. 2. njemu ne može izreći kazna zatvora teža od 8 godina, kako je to bilo propisano u čl. 293. st. 2. KZ/97, jer primjena blažeg zakona ne smije na bilo koji način ići na štetu okrivljenika. Stoga je sud izmijenio pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela navedenog pod t. 2. izreke.

 

U odnosu na kazneno djelo iz t. 1., radit će se o osnovnom obliku djela iz čl. 247. st. 1. KZ/11, jer je iznos štete manji od 60.000,00 kn, kako je ispravno na raspravi državni odvjetnik i izmijenio optužnicu (list 150), a za koje djelo je propisana kazna od 6 mjeseci do 5 godina zatvora.

 

Dakle, sud je, u odnosu na oba kaznena djela, prema okrivljeniku, kao blaži zakon, primijenio KZ/11.

 

Prilikom odlučivanja o izboru, vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije, sud je okrivljeniku u olakotnom smislu cijenio protek vremena od trenutka počinjenja kaznenih djela, dok je u otegotnom smislu cijenjena njegova dosadašnja višestruka osuđivanost, od čega triput zbog istih kaznenih djela za koja ga se i sada tereti.

 

Uzimajući u obzir sve gore navedene okolnosti, visinu propisanih kazni i stupanj krivnje, sud smatra kako je u odnosu na okrivljenika, imajući u vidu da njegova dosadašnja osuđivanost nije polučila željeni specijalnopreventivni učinak, ali, s druge strane, cijeneći i to da se on, prema sadržaju izvatka iz kaznene evidencije (listovi 271-273), najkasnije od 2012. godine više ne pojavljuje kao počinitelj kaznenih djela, svrhovito primijeniti djelomičnu uvjetnu osudu, jer postoji visok stupanj vjerojatnosti da on i bez izvršenja cijele kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. 

 

Stoga su okrivljenom D. O., na temelju čl. 51. st. 1. KZ/11, za svako od počinjenih kaznenih djela najprije utvrđene pojedinačne kazne, i to za kazneno djelo navedeno pod t. 1., na temelju čl. 247. st. 1. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 7 mjeseci, a za kazneno djelo navedeno pod t. 2., na temelju čl. 247. st. 2. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 1 mjeseca. Nakon toga je, na temelju čl. 51. st. 1. i 2. te čl. 247. st. 2. KZ/11, okrivljenik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 5 mjeseci. Nadalje je okrivljeniku, na temelju čl. 57. KZ/11, izrečena djelomična uvjetna osuda, s tim da će se dio kazne na koju je okrivljenik osuđen u trajanju od 8 mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 9 mjeseci neće izvršiti ako on, u roku provjeravanja u trajanju od 4 godine, računajući od pravomoćnosti ove presude, ne počini koje novo kazneno djelo.

 

Naime, sud smatra kako će navedena kaznena sankcija utjecati prije svega na okrivljenika da ubuduće više ne čini kaznena djela te na sve građane da poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo.

 

              Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08, oštećenicima su djelomično dosuđeni imovinskopravni zahtjevi za naknadu štete počinjene kaznenim djelima, i to trgovačkom društvu V. d.o.o. S. u iznosu od 53.399,00 kuna te trgovačkom društvu T. d.o.o. Split u iznosu od 96.990,00 kuna, koje iznose im je okrivljenik dužan isplatiti u roku od 1 godine po pravomoćnosti ove presude, dok su za ostatak oštećenici upućeni u parnicu. Naime, predstavnik oštećenog društva T. V. M. (list 141/2) postavio je takav zahtjev u iznosu od 97.841,93 kn, što prelazi iznos od 96.990,00 kn naveden u optužnici, tako da mu sud nije mogao više dosuditi, jer bi time prekoračio optužbu, dok je predstavnik oštećenog društva V. postavio zahtjev u iznosu od 53.399,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, s tim da vezano za kamate podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu za presuđenje, a daljnje izvođenje dokaza o tome znatno bi odugovlačilo kazneni postupak (čl. 153. st. 1. i čl. 158. st. 2. ZKP/08). Kako je u postupku utvrđeno da je imenovanim oštećenicima nastupila šteta upravo u iznosima od 96.990,00 kn, odnosno 53.399,00 kn, u toj su im visini ovi zahtjevi i dosuđeni, dok su, iz prethodno navedenih razloga, za višak upućeni u parnicu.

 

Konačno, kako je okrivljenik proglašen krivim, a ima vlastitih prihoda, obvezan je, u skladu s čl. 148. st. 1., u vezi s čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. ZKP/08, naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 9359,48 kn, od čega iznos od 6034,48 kn predstavlja trošak provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, iznos od 2325,00 kn trošak branitelja postavljenog po službenoj dužnosti, dok iznos od 1000,00 kn predstavlja sudski paušal.

 

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu, 6. listopada 2017.

 

ZAPISNIČARKA                                                                                                                S U D A C

 

     Ana Erceg                                                                                                                        Vuko Adžić Katalinić

 

POUKA O PRAVU NA ŽALBU: Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u 5 primjeraka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

DNA:

-  ODO u Splitu,

-  okrivljeniku,

-  branitelju T. K., odvj. u S.,

-  oštećenicima V. d.o.o. S. i T. d.o.o. S.

-  u spis.