1              Poslovni broj: Gž-479/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-479/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Lucije Lasić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice S. V. P. iz B., OIB ..., koju zastupa punomoćnica V. V., odvjetnica u B., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, Građansko-upravni odjel, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa tražbine nedopuštenim, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-930/2021-4 od 4. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2024.,

 

p r e s u d i o   je

 

Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-930/2021-4 od 4. ožujka 2022.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

 

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Utvrđuje se da su pljenidba i prijenos tražbine tužene Republike Hrvatske OIB: ..., temeljem ovršne isprave – rješenja Klasa: UP/I-415-02/2010-001/00068, Ur. broj: 513-007-07-01/2010-01 od 27.02.2010. godine izravnom naplatom putem Financijske agencije, zapljenom računa tužiteljice S. V.-P. iz B., OIB: ..., nedopuštene.

Tužena je dužna tužiteljici naknaditi prouzročeni parnični trošak."

II. Tužiteljica je dužna tuženoj nadoknaditi parnične troškove u iznosu 2.812,50 kn u roku od 15 dana."

 

2.Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica, pobijajući odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno ukinuti odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.Na žalbu nije odgovoreno.

 

4.Žalba nije utemeljena.

 

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je tužiteljičin zahtjev na utvrđenje pljenidbe i prijenosa tražbine Republike Hrvatske temeljem ovršne isprave, rješenja od 27. veljače 2010., izravnom naplatom putem Financijske agencije, zapljenom računa tužiteljice, nedopuštenima.

 

6.Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga iznijetih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba, kao niti koja druga povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati. 

 

7.Prema stanju u spisu predmeta, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke, u bitnom je utvrđeno:

 

- kako je predmetnu tužbu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa tražbine nedopuštenima, tužiteljica podnijela 24. ožujka 2020., a nakon što je na pokretanje parnice zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 73/17., 131/20, dalje: OZ-a) upućena zaključkom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-1069/2019 od 13. ožujka 2020., 

- kako tužiteljica navodi da je u postupku izravne naplate putem Financijske agencije, ovrhovoditeljica, temeljem ovršne odluke upravnog tijela, rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave Područni ured Bjelovar od 27. veljače 2010., koje je postalo ovršno 2. ožujka 2010., sukladno čl. 209. Ovršnog zakona, provela djelomičnu naplatu i prijenos novčanih sredstava ovršenika na računu kod banke, dok su za preostalo potraživanje blokirani račini tužiteljice kao ovršenika, o pljenidbi i naplati banka je obavijestila tužiteljicu 27. rujna 2019. i kako nije sporno da se dug tužiteljice po rješenju o ovrsi odnosi na neplaćene poreze, prirez i doprinose,

- kako tužiteljica tvrdi da je rješenje o ovrsi poreznog tijela kojim su utvrđeni tužiteljica kao dužnik, glavnica, kamate i troškovi, postalo ovršno 2. ožujka 2010., a od tada do dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 25. rujna 2019. kako je nastupila apsolutna zastara za prisilno izvršenje, odnosno kako ja nastupila zastara na naplatu tog potraživanja jer je od pravomoćnosti i ovršnosti od 2. ožujka 2010. protekao rok od 6 godina, a koji rok je člankom 96. Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje OPZ) propisan kao apsolutni rok zastare za naplatu,

- kako je tužena navela da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, PU Bjelovar, Ispostava Bjelovar, donijelo rješenje o ovrsi pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika koje ima na računu kod banke temeljem ovršne isprave od 27. veljače 2010., koje je tužiteljici dostavljeno 2. ožujka 2010. a banci tužene 11. ožujka 2010. radi izvršenja, to rješenje prestalo se izvršavati 11. rujna 2018. sukladno članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, broj 68/18) pa je tužena 25. rujna 2019. dostavila FINI novi zahtjev radi daljnje naplate potraživanja i to s novom specifikacijom tražbine umanjene i za 26.154,53 kn, koliko je Porezna uprava otpisala dug po osnovi doprinosa za obvezna osiguranja za koji je po službenoj dužnosti utvrdila da je nastupila zastara prava na naplatu i koji u rješenju o ovrsi od 27. veljače 2010. nije ni sadržan,

- kako tužena navodi i da su kod Općinskog suda u Bjelovaru vođeni postupci radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe, za vrijeme kojih zastara nije tekla pa je u parnici poslovni broj P-1261/12, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, postupak trajao od 16. studenoga 2012. do 6. veljače 2013., ovršni postupak pod brojem Ovr-918/13 vođen od 9. travnja 2013. do 11. srpnja 2016., dok je parnični postupak pod brojem P-149/14, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, trajao od 27. veljače 2014. do 25. siječnja 2018., kao i da je tužiteljica 11. listopada 2019. već podnijela prigovor zastare prava na naplatu poreznog duga, o kojemu je odlučivalo nadležno tijelo u upravnom postupku i rješenjima Porezne uprave Bjelovar od 29. studenoga 2019. odbilo prigovor zastare za naplatu poreza, prireza i doprinosa, uz obrazloženje da nije protekao rok od 6 godina od kada je zastara prava na tu naplatu počela prvi put teći, a protiv tih rješenja ovršenica 18. prosinca 2019. podnijela žalbe u upravnom postupku o kojima još nije odlučeno, pa i kako je o prigovoru zastare odlučeno u upravnom postupku,

- kako nije sporno, a što proizlazi i iz rješenja o ovrsi Ministarstva financija Porezne uprave, Ispostava Bjelovar od 27. veljače 2010., da je utvrđen dug tužiteljice prema tuženoj, na temelju ovršnih isprava, na dan 27. veljače 2010. u iznosu 557.560,32 kn (od čega glavnica 531.343,27 kn i kamata 26.217,05 kn), naloženo banci provesti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava ovršenika s njezina računa, uplatom na račun tužene, banci je naloženo obračunati i daljnje kamate na glavnice duga počevši od 27. veljače 2010. do podmirenja duga te su troškovi ovrhe određeni u iznosu 200,00 kn, a na rješenju postoji i klauzula ovršnosti rješenja o ovrsi s danom 2. ožujka 2010., dok se u obrazloženju navodi kako se rješenje o ovrsi temelji na ovršnim ispravama i to prijavama poreza, prireza i doprinosa te nije sporno kako je tužena temeljem tog ovršnog rješenja podnijela Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu tražbine 25. rujna 2019.,

- kako je tužiteljica i kod upravnog tijela bila podnijela zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare na naplatu duga koji je predmet potraživanja u ovoj parnici te je upravni postupak radi utvrđivanja nastupa zastare naplate tražbine okončan kod drugostupanjskog upravnog tijela odbijanjem zahtjeva i istim odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje nastupa zastare na naplatu poreznog duga i to poreza na dodanu vrijednost za 2008., 2009. i 2010., poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada za 2009. i 2010., poreza na dobit za 2009. i 2010. i posebnog poreza na plaće, mirovine i druge primitke za 2009.,

- kako i iz rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar od 29. studenoga 2019., koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva financija od 24. veljače 2021., proizlazi da je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje nastupa zastare na naplatu duga i to za doprinose za mirovinsko osiguranje, doprinose za zdravstveno osiguranje i doprinos za zapošljavanje, sve za 2008., 2009. i 2010. godine.

 

8.Polazeći od ovih utvrđenja, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako iz 

navedenih rješenja proizlazi da je zastara počela teći 1. siječnja 2009., 1. siječnja 2010. i 1. siječnja 2011., no i kako su vođeni kod istog suda postupci, a u odnosu na koje je u upravnom postupku utvrđivano da je njima prekidana zastara, upravo u svrhu naplate predmetnog potraživanja tužene prema tužiteljici i to u parnicama broj P-1261/2012 i P-149/2014 između Republike Hrvatske kao tužitelja i Sanje Vidović-Popović kao tužene, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji u svrhu naplate predmetne tražbine poreza i doprinosa sa sporednim tražbinama, a i ovršni postupak u predmetu broj Ovr-918/2013 radi naplate iste tražbine Republike Hrvatske prodajom nekretnina. Dakle, kako je kod Općinskog suda u Bjelovaru između istih stranaka, u parnici broj P-1262/2012 i u parnici broj P-1261/2012 vođen parnični postupak radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji od 16. studenoga 2012., koji je pravomoćno okončan 6. veljače 2013., potom je kod istoga suda u predmetu broj Ovr-918/2013 dana 9. travnja 2013. pokrenut ovršni postupak koji je okončan pravomoćno 11. srpnja 2016. te se vodio i postupak pobijanja dužnikovih pravnih radnji pod brojem P-149/2014 od 27. veljače 2014. i pravomoćno je okončan 25. siječnja 2018., kako zastara nije tekla u razdoblju od 16. studenoga 2012. do 6. veljače 2013. i od 9. travnja 2013. do 25. siječnja 2018., odnosno 5 godina i 6 dana i slijedom toga kako nije protekao rok od 6 godina od kada je zastara počela teći, odnosno nije nastupila relativna ni apsolutna zastara prava na naplatu duga do konačnosti rješenja upravnog tijela koji je odlučio o pitanju zastare. Naposljetku, kako ovakav zaključak proizlazi i iz stava prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog tijela prema kojima ni do konačnosti rješenja u upravnom postupku (24. veljače 2021.) nije nastupila relativna ni apsolutna zastara na naplatu predmetnog duga.

 

9.Obrazlažući pobijanu odluku, prvostupanjski sud navodi i kako, temeljem članka 108. st. 6. OPZ-a, ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče, pa sud utvrđuje da zastara ne teče ni u razdoblju od podnošenja tužbe u ovoj parnici, od 24. ožujka 2020. i za sve vrijeme trajanja postupka, kao i da zastara prema konačnom rješenju tijela u upravnom postupku, koje je 24. veljače 2021. konačno riješilo o prethodnom pitanju tj. nastupanju zastare naplate duga (a kojim utvrđenjem je ovaj parnični sud vezan), nije nastupila niti do 24. veljače 2021., to ista svakako nije nastupila ranije do podnošenja tužbe od 24. ožujka 2020. pa niti do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 25. rujna 2019. Kako tužiteljica nije dokazala osnovanost žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. toč. 11. OZ-a i nije dokazala da bi nastupila zastara potraživanja to je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa temeljem dotične ovršne isprave.

 

10.Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u bitnom kao pravilne prihvaća ovaj drugostupanjski sud jer imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku i u tom smislu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge.

 

11.Člankom 108. st. 1. OPZ-a propisano je kako pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od kad je zastara počela teći, s tim što prema članku 108. st. 4. istoga Zakona zastara počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate. Iz članka 108. st. 6. OPZ-a proizlazi da ako se radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja toga postupka zastara ne teče (bez obzira na ishod toga postupka, budući se radi o specijalnom zakonu u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima), a propisi koji se odnose na zastaru poreza primjenjuju se i na zastaru doprinosa temeljem članka 233. Zakona o doprinosima („Narodne novine“, broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18).

 

12.I prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio iz rezultata provedenoga dokaznog postupka kako je zastara predmetnih potraživanja počela teći 1. siječnja 2009., 1. siječnja 2010. i 1. siječnja 2011., no i kako su vođeni kod istog suda postupci (u odnosu na koje je i u upravnom postupku utvrđivano da je prekidana zastara), upravo radi naplate predmetnog potraživanja tužene prema tužiteljici i to u parnicama poslovni broj P-1261/2012 i broj P-149/2014, koje su vođene radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji u svrhu naplate predmetne tražbine poreza i doprinosa sa sporednim tražbinama, a vođen je i ovršni postupak u predmetu broj Ovr-918/2013 radi naplate iste tražbine prodajom nekretnina, odnosno kako zastara nije tekla u razdoblju od 16. studenoga 2012. do 6. veljače 2013. i od 9. travnja 2013. do 25. siječnja 2018., razdoblje od 5 godina i 6 dana. Stoga i prema shvaćanju ovog suda nije protekao rok od šest godina od kada je zastara počela teći i nije nastupila relativna ni apsolutna zastara prava na naplatu duga. Ovakvi zaključci proizlaze iz svih izvedenih dokaza, a žaliteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda.

 

13.Tužiteljica u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, ponavljajući navode koje je iznosila u postupku, međutim gubi iz vida kako je sve odlučne činjenice sud utvrdio iz priloženih dokaza pa takvi žalbeni navodi ne utječu na pravilnost navedenih zaključaka. Glede žalbenih navoda koji se odnose na pravne stavove prvostupanjskog suda valja navesti kako tužiteljica u žalbi u bitnom iznosi svoje tumačenje relevantnih zakonskih odredaba, kao i svoju ocjenu rezultata provedenoga dokaznog postupka, ali gubeći pritom iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio sukladno članku 8. ZPP-a, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te temeljem cjelokupnog dokaznog postupka i za takvu ocjenu dajući prihvatljive razloge, s tim što nesporne činjenice taj sud nije ni bio dužan utvrđivati.

 

14.Iz navedenog proizlazi kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je, pravilno primjenjujući materijalno pravo u smislu navedenih zakonskih odredaba, tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. Stoga je, postupajući temeljem članka 368. stavak 2. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

15.Prvostupanjska odluka o troškovima postupka donijeta je primjenom odredaba članka 154. stavak 1. ZPP-a te članka 155. ZPP-a, a što tužiteljica određeno niti ne pobija žalbom. Naime, u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tužiteljica u konkretnom slučaju određeno ne ukazuje na pogrješnu primjenu materijalnog prava u odluci o trošku postupka.

 

16.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

 

Split, 17. srpnja 2024.