1                          Poslovni broj Gž-2696/2020-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2696/2020-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š.O. iz M., OIB: ..., zastupana po punom. M. T., odvj. u Č., protiv 1. tuženika RH,
Ministarstvo, P. u., OIB: 18683136487, zastupane po ODO Č., Građansko-upravni odjel i 2. tuženika D. O. iz M., OIB: ....., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući  žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj  P-127/19-13 od 3. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2024.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-127/19-13 od 3. travnja 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na suvlasničkom dijelu nekretnine tužiteljice (koji iznosi ½ idealnog dijela cijele nekretnine) upisane u zk. ul. ... k.o. M., k.č. br. ....., koja ovrha se vodi kod istog suda pod brojem Ovr-411/17 (točka I izreke), te je naloženo  tužiteljici naknaditi  1. tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od  3. travnja 2020. do isplate, u roku od  15 dana.

 

2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

 

3. U žalbi navodi da je sud odbio sve njezine dokazne prijedloge, te da u razlozima pobijane presude to nije komentirao pa da se radi  o "nejednakosti oružja" zbog čega presudu nije moguće ispitati, a što da predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Tvrdi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje upravo  stoga što nisu provedeni dokazi koje je predložila. Priznaje da se dogradnjom nekretnine ne stječe pravo vlasništva, ali u nazočnom slučaju da je glede dogradnje između  žaliteljice i 2. tuženika sačinjen pravni posao sa stvarnopravnim učinkom, da se radi o pravnom poslu koji ne mora biti u pisanoj formi, već da je za njegovu valjanost bitno  da se izvršava od strane ugovornih stranaka, pa da je na te okolnosti bilo potrebno utvrđivati činjenice dokazima koje je predložila. Smatra da okolnost što nije reagirala u postupku prisilnog zasnivanja  založnog prava na istoj nekretnini nije ni od kakvog značaja za ishod ovog postupka, budući da  taj postupak nije proveden s ciljem utvrđivanja stvarnog prava, pa da je nejasno zbog čega se to spominje u pobijanoj presudi. Naglašava da je izvanknjižno stanje na nekretnini pravno relevantni institut prava vlasništva koji se mora uvažavati pa da nije dovoljno pozvati se na načelo povjerenja u zemljišne knjige bez prethodnog utvrđivanja relevantnih činjenica. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je  1. tuženika zastupalo nadležno državno odvjetništvo u okviru svoje zakonske ovlasti, pa da stoga nema pravo  na nagradu za zastupanje prema tarifi koja se odnosi na zastupanje odvjetnika.

 

 

4. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

6. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju sadržajno ukazuje  žaliteljica (iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a), jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

 

7. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

 

-da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine k.č. br. ... upisane u zk. ul. ..... k.o. M. upisan  2. tuženik D. O., suprug tužiteljice,

 

-da se u Općinskom sudu u Čakovcu vodi ovršni postupak na narečenoj nekretnini, radi naplate novčane tražbine  1. tuženika Republike Hrvatske, te da  ovršnu ispravu predstavlja rješenje Ministarstva , P. u., P.u. S.H., Klasa: .... od 22. kolovoza 2016.,

 

-da je  u tom ovršnom postupku doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-411/2017-6 od  21. srpnja 2017. kojim je određena ovrha na nekretnini, te da je povodom žalbe ovršenika, ovdje  2. tuženika rješenjem   Županijskog suda u Splitu pod brojem Gž Ovr-858/2018 od  24. rujna 2018, žalba odbijena i potvrđeno rješenje o ovrsi,

 

-da u  žalbi protiv rješenja o ovrsi  ovršenik nije isticao tvrdnju da nekretnina na kojoj se  provodi ovrha predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i  2. tuženika,

 

-da je u ovršnom postupku tužiteljica kao  treća osoba podnijela prigovor tvrdeći da nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, da je ona suvlasnica u  ½ dijela te nekretnine te da je vlasništvo stečeno građenjem za vrijeme trajanja braka,

 

-da je tužiteljica upućena na parnicu rješenjem suda prvog stupnja  poslovni broj Ovr-411/17-28 od 28. veljače 2019.,

 

-da je  1. tuženik kao predlagatelj osiguranja podnio prijedlog za osiguranje druge novčane tražbine protiv protivnika osiguranja, ovdje  2. tuženika, prisilnim zasnivanjem  založnog prava na nekretnini koja je predmetom ovog postupka, te da je sud donio rješenje o osiguranju pod brojem Ovr-241/2013 od  20. veljače 2013., koje  rješenje je provedeno u zemljišnim knjigama,

 

-da  2. tuženik kao protivnik osiguranja nije uložio žalbu protiv rješenja o osiguranju prisilnim zasnivanjem založnog prava, niti je isticao da bi nekretnina predstavljala bračnu stečevinu,                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                      

 

-da je  2. tuženik stekao predmetnu nekretninu na temelju ugovora o darovanju od 11. prosinca  1998. koji je sklopljen između njega kao   daroprimatelja i njegovih  roditelja F. O. i D. O. kao darovatelja, s tim što je ugovor proveden u zemljišnim knjigama.

 

8. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja,  sud prvog stupnja zauzima stajalište da je  1. tuženik postupao savjesno i u dobroj vjeri, s povjerenjem u zemljišne knjige, budući da je  2. tuženik jedini zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine na kojoj se provodi ovrha, dakle, da je postupao u skladu s čl. 122.  Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZV). S druge strane ocjenjuje da je tužiteljica, koja nije upisana kao suvlasnica iste nekretnine, znala, odnosno da je  trebala znati da postoji dug njezinog supruga prema  1. tuženiku, da je znala za uknjižbu založnog prava koja je provedena u zemljišnim knjigama radi osiguranja druge tražbine te da unatoč tome nije ishodila uknjižbu prava suvlasništva u svoju korist, pa da je na takav način propustila zaštititi svoja prava na istoj nekretnini. U odnosu na tvrdnju da je vlasništvo stečeno dogradnjom u sporazumu sa  2. tuženikom, sud prvog stupnja ocjenjuje da tužiteljica nije mogla steći suvlasništvo na temelju ulaganja odnosno sporazuma jer se vlasništvo prema čl. 114. st. 1. ZV-a može steći na jedan od zakonom propisanih  načina i to upisom stjecateljevog vlasništva u zemljišnoj knjizi. Stoga da tužiteljica nije mogla steći vlasništvo na  temelju sporazuma s  2. tuženikom prema kojemu bi joj na temelju ulaganja pripalo suvlasništvo na nekretnini. Na kraju ocjenjuje da prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, a to je u ovom predmetu 1. tuženik, zbog čega  tužbeni zahtjev  tužiteljice  ocjenjuje neosnovanim.

 

9. Odluka  o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a te je  1. tuženiku priznata nagrada za sastav podnesaka te pristupa na ročišta u ukupnom iznosu od  3.000,00 kn, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje Tarifa).

 

10. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da  tužiteljica u ovom postupku nije uspjela dokazati da je suvlasnica  nekretnine na kojoj se provodi ovrha, zbog čega je osnovano odbijen  tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Naime, iz činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja koja se temelje uglavnom na priloženim ispravama, proizlazi da je  2. tuženik stekao predmetnu nekretninu  na temelju ugovora o darovanju kojeg je sklopio sa svojim roditeljima kao darovateljima  11. prosinca 1998., te je u zemljišnim knjigama upisan kao isključivi vlasnik nekretnine. Također je utvrđeno da je  tijekom trajanja braka   tužiteljice i 2. tuženika objekt koji je već bio izgrađen na istoj nekretnini dograđen na temelju projekta iz travnja 1997.

 

11. Dakle, tužiteljica je ulagala u posebnu imovinu svog supruga,  međutim na takav način nije mogla steći suvlasništvo, budući da se prema čl. 156. ZV-a dogradnjom, nadogradnjom ili  uređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim,  zajedničkim ili tuđim zgradama,  kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može steći vlasništvo ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine (stavak 1.). Tužiteljica u ovom postupku pokušava dokazati da je sa suprugom postigla  sporazum o stjecanju  suvlasničkog udjela   na nekretnini na temelju izvršenih ulaganja, čime ukazuje da je između supružnika o tome sklopljen odgovarajući pravni posao u usmenom obliku. Međutim, na temelju pravnog posla se vlasništvo stječe odgovarajućim upisom u zemljišnu knjigu, u skladu s čl.  120. ZV-a, pa kako je taj upis izostao, a u korist  1. tuženika je upisana zabilježba ovrhe na nekretnini u vlasništvu  2. tuženika, u skladu s čl. 84. Ovršnog zakona  ("Narodne novine" broj  112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17  - dalje OZ), 1. tuženik kao ovrhovoditelj ima pravo svoju tražbinu namiriti iz te nekretnine (pravo na namirenje), budući da nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika,  bez obzira na to kad je ta raspoložba poduzeta (čl. 84. st. 3. OZ-a).

 

12. Zbog toga tužiteljica bez osnove ukazuje na nejednako postupanje suda u odnosu na sve stranke ("nejednakost oružja"),  zbog odbijanja njezinih dokaznih prijedloga, budući da su činjenice o dogradnji narečene nekretnine te vremenu kada su radovi poduzeti, utvrđene na temelju isprava u spisu te ih tužiteljica ne spori.

 

13. Glede tvrdnje o tome da  ugovor između supružnika ne mora biti sačinjen u pisanom obliku, treba navesti da se u slučaju sklapanja usmenog ugovora, osoba koja nije izvršila upis u zemljišne knjige  na temelju takvog pravnog posla, izlaže riziku da će netko treći kao savjestan stjecatelj, steći stvarno pravo na nekretnini, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, te će takvo stjecanje  uživati zaštitu.

 

14. U odnosu na razloge suda prvog stupnja kojima se poziva na  stjecanje  povjerenjem u zemljišne knjige u smislu čl. 122.  ZV-a, treba istaći da se u nazočnom slučaju u korist  1. tuženika ne primjenjuje taj pravni institut. Naime, 1. tuženik nije stjecatelj u smislu čl. 122. ZV-a, budući da nije sklopio neki pravni posao, niti je  2. tuženik dobrovoljno raspolagao cijelom stvari (prijepornom nekretninom) u njegovu korist, a na štetu treće osobe (tužiteljice). U tom slučaju bi bilo bitno utvrditi poštenje svih sudionika određenog pravnog posla, uključujući i poštenje osobe koja tvrdi da je suvlasnik, ali to pravo nije upisano u zemljišnoj knjizi. Ovdje se radi o slučaju ovrhe na nekretnini na kojoj je upisano pravo vlasništva jedne osobe, a u tom ovršnom postupku  treća osoba, konkretno supruga upisanog vlasnika tvrdi da je suvlasnica iste nekretnine temeljem bračne stečevine. Međutim, neovisno o pogrešnom pravnom pristupu, u konačnici je pravilno ocijenjeno da  tužiteljica u ovom postupku nije uspjela dokazati da bi bila suvlasnica nekretnine na kojoj se provodi ovrha, odnosno da bi imala pravo koje sprječava ovrhu, pa da bi u odnosu na njezin suvlasnički udio ovrha bila nedopuštena, što znači da je osnovano odbijen tužbeni zahtjev.

 

15. Nisu osnovani  ni žalbeni navodi  koji se odnose na parnični trošak. Naime, prema čl. 163 ZPP-a, odredbe o troškovima  primjenjuju se i na stranke koje zastupa  državno odvjetništvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku. To znači da je u nazočnom slučaju  1. tuženiku pravilno odmjeren trošak zastupanja prema Tarifi, kao da je tu stranku zastupao odvjetnik.

 

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.                                                                                  

 

 

 

U Rijeci 17. srpnja 2024.

 

 

                                                                                                  Predsjednica vijeća

 

                                                                                          Helena Vlahov Kozomara v.r.