1              Poslovni broj Gž-1995/2024-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1995/2024-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Mirjani Rubić u pravnoj stvari tužiteljice J. G., OIB: ..., iz S. B., zastupana po punomoćniku M. K., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika O. B. H. d.d. S., OIB: ..., zastupana po B. T., odvjetniku iz O., odlučujući o žalbi tužiteljice protiv dijela odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1003/2019-38 od 10. svibnja 2024., dana 16. srpnja 2024.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužiteljice preinačuje se toč. V. presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-1003/2019-38 od 10. svibnja 2024. te se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka i u iznosu od 625,00 euro s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od donošenja prvostupanjske presude, tj. 10. svibnja 2024. pa do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, dok se u preostalom dijelu do iznosa 3.437,50 eura (za iznos od 2.812,50 eura) kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalba tužiteljice odbija kao neosnovana.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim pojedine odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog među parničnim strankama 14. prosinca 2006. i to u dijelu pobliže određenom u toč. I. izreke, obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici 18.274,00 eura s kamatama kako je to pobliže određeno u toč. II. izreke, odbijen je zahtjev tužiteljice za više zatraženih 170,38 eura (toč. III. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.066,61 eura s kamatom od presuđenja (toč. IV. izreke) te je odbijena tužiteljica sa dijelom troškova postupka u iznosu od 3.437,50 eura (toč. V. izreke).

 

2.Protiv toč. V. citirane odluke žali se tužiteljica iz svih zakonskih razloga predlažući u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku odluku dosudom tužiteljici troškova uključiv i trošak žalbenog postupka, podredno, ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

2.1.Na žalbu je odgovorio tuženik smatrajući je neosnovanom i predlažući je odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu tuženiku.

 

3.Žalba tužiteljice djelomično je osnovana.

 

4.Predmet spora u ovoj fazi postupka je odluka o troškovima postupka u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice odbijen za iznos od 3.437,50 eura, preko iznosa od pravomoćno dosuđenih (i nespornih) 6.066,61 eura.

 

5. Ispitujući pobijano rješenje u smislu odredbe članka 365. st. 2. u svezi sa čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/97, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 02/07, 23/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23- dalje: ZPP) ovaj je sud utvrdio kako sud prvog stupnja tim rješenjem nije ostvario koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6.Tužiteljica u žalbi navodi, a pozivajući se na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, kao i presudu Ustavnog suda RH U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017. kako se u konkretnom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže te da bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka budući bi odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu kao potrošača koja nije dala povod za parnicu.

 

6.1.Sud Europske unije je u predmetu C-224/19 u presudi od 16. srpnja 2020. u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da “čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

 

6.2.Međutim, žaliteljica gubi iz vida kako joj je sud prvog stupnja odmjerio cijeli trošak, dakle, bez umanjenja glede uspjeha u sporu (po čl. 154. st. 2. ZPP) jer je smatrao da je tužiteljica uspjela za 99%, a tuženik za 1%, dakle, da je tuženikov uspjeh neznatan.

 

6.3.Dosljedno, činjenica da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje ovog spora te je tužiteljici te troškove priznao u cijelosti, ni na koji način ne otežava ostvarivanje prava koje imaju potrošači temeljem Direktive 93/13, te ne dovodi do povrede načela djelotvornosti.

 

6.4.Naime, u konkretnom slučaju, tužiteljici kao potrošaču nije naloženo snošenje troškova postupka, već su joj priznati troškovi koji su bili nužni za vođenje ovog spora, a prvostupanjski sud je jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP), te je naveo i koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 138/2023 - dalje: OT), koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave i temeljem koje je tužiteljica sačinila svoj troškovnik.

 

7.Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužiteljice glede naknade troška za pristup na ročište od 23. studenog 2021.

 

8.Naime, iz stanja spisa proizlazi kako je sud prvog stupnja tužiteljici odmjerio naknadu za pristup na to ročište po Tbr. 9. st. 2. OT-a, dakle, 50 % nagrade smatrajući da se radilo o ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima, što s pravom osporava tužiteljica jer se na predmetnom pripremnom ročištu (čl. 287. st. 1. ZPP) izložila tužba, a nakon toga i odgovor na tužbu, kako to proizlazi iz zapisnika s tog ročišta na kojem je ujedno zaključen i prethodni postupak, slijedom čega je zaključiti kako se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, pa tužiteljici pripada naknada za pristup u punom iznosu po Tbr. 9. st. 1. OT-a, odnosno daljnjih 250 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura (Tbr 54. OT) i pripadajući PDV (Tbr.46. OT) iznosi 625,00 eura.

 

8.1.Međutim, žaliteljica nije u pravu kada smatra da joj i za ročišta od 13. prosinca 2022. i 4. ožujka 2024. pripada naknada u punom iznosu jer joj je i po stavu ovog suda naknada pravilno odmjerena po Tbr. 9. st. 2. OT-a budući se na oba ročišta raspravljalo o procesnim pitanjima te su odgođena radi očitovanja stranaka na podneske protustranke.

 

8.2.Također je sud prvog stupnja pravilno i zakonito odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova za podneske od 22.12.2022., 31.5.2023., 21.2.2024 i 15.3.2024. jer prema stanju spisa ti podnesci uistinu nisu bili nužni za donošenje odluke, odnosno u njima se ponavljaju činjenice ili stavovi u odnosu na prijepor (domašaj i značaj kolektivne tužbe, negativne razlike, zastara) i postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska od 8.12.2022. koji je tužiteljici odmjeren u punom iznosu po Tbr. 9. st. 1. OT-a.

 

9. Slijedom izloženog na temelju čl. 380. st. 2. i 3. i čl. 381. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

9.1.Tužiteljici pritom nije odmjeren trošak žalbenog postupka jer je sa žalbom uspjela u razmjerno neznatnom dijelu, a ni tuženiku trošak odgovora na žalbu budući isti nije bio potreban (čl. 166. u svezi sa čl. 155. ZPP).

 

U Splitu, 16. srpnja 2024.