1

Poslovni broj Gž-1390/2021-

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1390/2021-

                                                       

 

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. d.o.o., S. K. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica A. S. P., odvjetnica iz Z., protiv tuženika F. H., G. P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl.br. P-545/18 od 15. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl.br. P-545/18 od 15. travnja 2021. u točkama I. i II. izreke.

 

              II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom radi naknade troškova žalbenog postupka kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 50.837,28 kn sa zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2016. do isplate, te je naloženo tužitelju da isplati tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn.

 

2. Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,  114/22 – dalje ZPP) ne ističući žalbeni prijedlog.

 

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer protivno žalbenim tvrdnjama nema proturječja između izreke i razloga o odlučnim činjenicama, niti proturječja između razloga o odlučnim činjenicama s izvedenim dokazima pa je presudu kao jasnu i razumljivu moguće ispitati. Nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Tužitelj sadržajem žalbe u biti pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost primjene materijalnog prava uz osnovnu tvrdnju da je sud pogrešno ocijenio dokaze u spisu te na temelju navedenog izveo pogrešnu ocjenu o pravoj volji ugovornih strana zaključujući da tuženik nije dužan tužitelju podmiriti zakonske zatezne kamate kao dio ustupljenog potraživanja temeljem Ugovora o prijenosu potraživanja. U bitnome tvrdi kako iz citiranog Ugovora i njemu pratećih isprava (specifikacije i promemorije), kao i iz personalnih dokaza ukoliko se cijene na pravilan način, proizlazi kako je tužitelj ustupio tuženiku glavnu tražbinu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje su imali prema istom dužniku, a da se tuženik zauzvrat obvezao podmiriti cijelu tražbinu što sad neosnovano osporava. Konačno da iz zakonskih odredbi, točnije čl. 80. i čl. 81. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) proizlazi kako se s glavnom tražbinom ustupaju sva sporedna prava, između ostalih i pravo na kamatu. Stoga da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio dokaze i primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da prava volja ugovornih strana nije uključivala tuženikovu obvezu radi povrata zateznih kamata.

 

7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja našao nespornim ili pak utvrdio slijedeće činjenice:

 

- tužitelj Ž. d.o.o., tuženik F. H. tada vlasnik obrta F. J. T. kao vlasnik obrta B. " i trgovačko društvo T. d.o.o. bili su vjerovnicima trgovačkog društva I. d.o.o. u stečaju,

 

- ukupna tražbina sva četiri vjerovnika koja je uključivala glavnicu i zakonsku zateznu kamatu iznosila je 784.334,00 kn,

 

- na inicijativu dužnika I. d.o.o. započelo se s pregovorima između sva četiri vjerovnika i dužnika I. d.o.o. u pravcu da jedan od vjerovnika preuzme sveukupna potraživanja dužnika na način da se sklope ugovori o ustupu tražbine, dok će dužnik tom vjerovniku na ime cjelokupnog dugovanja dati u vlasništvo stan,

 

- nije sporno da je potraživanje preuzeo upravo tuženik sklapajući sa svakim od vjerovnika zaseban Ugovor o prijenosu potraživanja pa tako i sa tužiteljem 12. rujna 2011. iz kojeg Ugovora o prijenosu potraživanja iz čl. 1. proizlazi da je tuženik preuzeo potraživanje tužitelja u ukupnom iznosu 164.783,48 kn a nije sporno da se radi o glavnici, dok je u čl. 2. Ugovora utvrđeno kako tužitelj prenosi na tuženika i sva prava u vezi s tim potraživanjem,

 

- istog dana 12. rujna 2011. I. R. kao savjetnik direktora I. d.o.o. sastavlja promemoriju o uvjetima prijenosa potraživanja iz koje proizlazi kako su se vjerovnici suglasili da svoja prava i potraživanja od I. d.o.o. prenose trgovačkom obrtu F. H. koji će isto naplatiti uzimanjem u vlasništvo odgovarajućeg stana u K. te da će na ime preuzetih obveza vjerovnicima iste podmiriti isporukom suhomesnatih i drugih proizvoda iz svog proizvodnog programa,

 

- sastavljena je i isprava nazvana specifikacija 17. studenog 2011. (list 11 spisa) u kojoj je razlučeno potraživanje vjerovnika prema I. kako po osnovi glavnice tako i po osnovi zateznih kamata pa je iz iste razvidno da je potraživanje tužitelja prema I. po osnovi glavnice iznosilo 164.783,48 kn a po osnovi kamate 50.837,28 kn,

 

- nakon navedenog, između tuženika na kojeg su ustupljena sva potraživanja i dužnika I. d.o.o. dana je izjava o prijeboju osnovom koje su prestala sva potraživanja vjerovnika a tuženik je postao sklapanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina vlasnikom stana u K. i kao takav uknjižio se u zemljišnoj knjizi. Iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige razvidno je da je 2009. izvršena zabilježba tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji te da je 2013. godine zabilježena privremena zabrane otuđenja i opterećenja na stanu kao posebnom dijelu nekretnine,

 

- nije sporno da je tužitelj podmirio tužitelju glavnicu i to isporukom suhomesnatih proizvoda.

 

8. Nije sporno ni to da je tužitelj prenio tuženiku sklapajući Ugovor o ustupu potraživanja cjelokupnu svoju tražbinu koja uključuje i glavnicu i kamate, međutim bilo je sporno je li tuženik sklapajući pravni posao naplatne cesije bio dužan vratiti tužitelju cjelokupno prenesenu tražbinu ili jedan njezini dio odnosno samo glavnicu.

 

9. Tužitelj je u tijeku postupka, a na čemu ustraje u žalbi, tvrdio da iz svih citiranih isprava proizlazi kako tuženik ima vratiti tužitelju cjelokupno preneseno potraživanje, da je to konačno i njegova zakonska obveza, a što potvrđuje i pravomoćno okončan spor koji se vodio između drugog vjerovnika J. T. vl. obrta B.-S. protiv tuženika u kojem je utvrđeno postojanje tuženikove obveze na povrat zakonskih zateznih kamata i isti je obvezan na isplatu.

 

10. Tuženik je pak tvrdio da treba lučiti dva pravna posla i to prvi sklopljen između vjerovnika i zajedničkog dužnika I. d.o.o. koji je podrazumijevao ustup tražbine na tuženika radi naplate potraživanja prema I. d.o.o., te drugi pravni posao koji se odnosi na naplatnu cesiju i međusobni ugovor vjerovnika prema kojem je dužan vratiti samo glavnicu tražbine i to isporukom suhomesnatih proizvoda. Obrazlagao je kako je kao jedan od vjerovnika preuzeo rizik pristajući dobiti u vlasništvo stan opterećen zabilježbama i s neizvjesnim ishodima tih parničnih postupaka iz čega proizlazi logičan zaključak da su i ostali vjerovnici dijelili dio rizika na način da su pristali da im se isplati glavnica tražbine i to čak u isporuci suhomesnatih proizvoda kako bi uspjeli spasiti bilo što od svojih tražbina budući je dužnik kao pravni subjekt bio u stečaju i netom je nakon sklapanja ovih pravnih poslova brisan kao pravni subjekt.

 

11. Ocjenjujući sve navedene isprave u spisu i iskaze saslušanih stranaka i svjedoka, sud je prvog stupnja prihvatio pravni pristup tuženika i našao nespornim kako je zaista tuženik preuzeo cjelokupnu tražbinu (glavnicu i kamate) od vjerovnika u smislu odredbe čl. 80. i 81. ZOO-a. Međutim iako bi iz Ugovora o prijenosu potraživanja proizlazilo da bi se radilo o cesiji kao besplatnom pravnom poslu, sud je iz isprave nazvane promemorija i ocjenom personalnih dokaza utvrdio kako tome nije bilo tako, već da iz činjenice što je tuženik podmirio glavnicu isporukom proizvoda tužitelju i ostalim vjerovnicima, proizlazi da se radilo o naplatnoj cesiji. Međutim kako niti jedan pisani dokument ne sadrži opseg tuženikove obveze a saslušani svjedok I. R. (predstavnik dužnika) i tuženik u iskazima tvrde da se obveza sastojala samo od glavnice, dok svjedok G. Č. iskazao je da nije siguran u čemu se sastojala obveza, a istovremeno izjavljuje da je smatrao vrlo dobrom idejom da se namiri barem neki dio potraživanja prema I. d.o.o, sud ocjenjuje kako tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao da bi mu tuženik bio dužan vratiti zatezne kamate koje su predmetom tužbe. Pritom sud otklanja vjerodostojnost iskazima zz tužitelja i svjedoka T. T. koji je također bio u sporu s tuženikom i u konačnici odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

12. U odnosu na prigovor zastare zauzima stajalište da se ne radi o tražbini iz trgovačkog ugovora koja zastarijeva u roku tri godine u smislu odredbe čl. 228. st. 1. ZOO-a s obzirom da sklapanje naplatnih Ugovora o cesiji ne predstavlja djelatnost niti jedne od stranaka, pa primjenjujući opći zastarni rok odbija taj tuženikov prigovor.

 

13. Tuženik u žalbi tvrdi kako je sud prvog stupnja na pogrešan način primijenio pravilo o teretu dokazivanja smatrajući da se iz svih priloženih isprava, utvrđenja iz pravomoćnog predmeta Povr-517/12 iz kojih proizlazi da je tuženik obvezan drugom vjerovniku izvršiti povrat zateznih kamata, te pravilne ocijene iskaza svjedoka i stranaka ima izvesti zaključak o opstojnosti tuženikove obveze. U žalbi nudi svoju analizu dokaznog postupka stavljajući naglasak na prednje citiranu pravomoćnu presudu koju prema njegovu mišljenju sud prvog stupnja nije uopće ocijenio.

 

14. U odnosu na narečene žalbene navode i suprotno stajalištu tužitelja sud prvog stupnja nije na nepravilan način primijenio odredbu čl. 221.a. ZPP-a kada je odbio tužbeni zahtjev. Tako je pravilno utvrđeno, a što nije niti sporno da se radilo o naplatnoj cesiji, da se dužnik nalazio u stečaju i da su vjerovnici bili svjesni neizvjesnosti naplate svojih tražbina zbog čega su zajednički sa dužnikom dogovorili način naplate sklapajući Ugovor o prijenosu potraživanja osnovom kojih je jedan od njih dobio u vlasništvo stan. Pored tuženika i svjedoka koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju pravnih poslova I. R. (ovlaštena osoba dužnika I.) i koji su bili izričiti u tvrdnji da je tuženik vjerovnicima imao vratiti samo glavnicu, ovo i na posredan način proizlazi iz iskaza svjedoka G. Č. koji izjavljuje kako mu se činilo vrlo dobrom idejom da na ovaj način namiri barem neki dio potraživanja od dužnika koji je tada bio pod stečajem i koji je nesporno vrlo brzo brisan kao pravni subjekt. Kada se navedeno poveže s tuženikovom tvrdnjom pojašnjenom u stranačkom iskazu da je isti dobio u vlasništvo stan opterećen zabilježbama, što naravno predstavlja rizik stečenom pravu vlasništva i činjenicom da je tuženik sve vjerovnike isplatio po osnovi glavnica, onda je sud prvog stupnja pravilno ocijenio kako rezultati dokaznog postupka ne ukazuju na opstojnost tuženikove obveze na povrat zateznih kamata. Pri tome je sud prvog stupnja imajući u vidu da iz pisanih isprava ne proizlazi opseg cijene naplate cesije koja je ugovorena između stranaka, zatim iskaze tuženika i svjedoka I. R. i G. Č., s pravom otklonio povjerenje iskazu zz tužitelja i svjedoka T. T., te na temelju takve ocijene dokaza zaključio kako tužitelj nije uspio dokazati osnovanost svog zahtjeva.

 

15. Analiza dokaznog postupka koju tuženik nudi u žalbi i koja je protivna stajalištu prvostupanjskog suda a uglavnom se referira na isprave i ocijene iskaza personalnih dokaza nije prihvatljiva ovom žalbenom vijeću iz svih onih razloga koje je iznio sud prvog stupnja i na koje se žalitelj upućuje. Utvrđenja iz drugog pravomoćnog predmeta koji se vodio između tuženika i vjerovnika J. T. nisu od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava i pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja u ovom predmetu, niti obvezuju prvostupanjski i ovaj žalbeni sud.

 

16. Utoliko je tužitelj u krivu kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno no neovisno o tome ovo vijeće drži kako postoji i drugi razlog zbog kojeg je valjalo odbiti tužbeni zahtjev a odnosi se na osnovano istaknuti prigovor zastare tražbine.

 

17. Sud je prvog stupnja zaključio da se ne bi radilo o tražbini iz trgovačkog ugovora iz odredbe čl. 228. ZOO-a smatrajući odlučnom okolnost što sklapanje Ugovora o cesiji nije djelatnost trgovaca koji su sudjelovali u ugovornom odnosu. Protivno tome, ovo vijeće smatra da u situaciji kada su trgovci između sebe (pravne osobe i obrtnici) sklopili naplatnu cesiju iz koje slijedi kako je tuženik preuzeo tražbine drugih vjerovnika prema zajedničkom dužniku čime je uspostavljen novi pravni odnos između vjerovnika i osnovom kojeg je istima bio dužan ispuniti obavezu da se bez daljnjeg radi o međusobnim tražbinama iz trgovačkog ugovora o međusobnom prometu veze i usluga. Naime, ovdje se radi o prodaji potraživanja (presuda posl.br. Pž-3482/21 donesena od strane VTS) što je odlučna kvalifikacija za ocjenu prigovora zastare, a ne kako je to sud prvog stupnja pogrešno smatrao da bi se moralo raditi o djelatnosti sklapanja ugovora o cesiji. Imajući u vidu pisane isprave (ugovor o prijenosu potraživanja, promemoriji i specifikaciji koje su sve nastale u rujnu i studenom 2011.) te imajući u vidu da niti jedan od saslušanih svjedoka i stranaka nije iskazivao o bilo kakvim sukcesivnim rokovima za ispunjenje obveze za zaključiti je da je od sklapanja pravnog posla u kojem rok za ispunjenje obveze nije ugovoren pa se ima primijeniti odredba čl. 173. st. 3. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO) što pak znači da je od dospijeća tuženikove obveze na predaju stvari u vidu suhomesnatih proizvoda u primjerenom roku od sklapanja ugovora do dana utuženja 25. ožujka 2016. zastarni rok istekao u smislu odredbe čl. 228. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

18. Iz svih je tih razloga žalbu tužitelja valjalo odbiti i pobijanu presudu potvrditi pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a a jednako tako i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka jer je pravilno utemeljena na odredbama čl. 154. i čl. 155. ZPP-a a sve u svezi s odredbom čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a.

 

19. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer u istom nije uspio.

 

 

U Rijeci 3. srpanj 2024.

 

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                      Brankica Malnar, v.r.