- 1 -              III Kr 58/2024-5

Broj: III Kr 58/2024-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. N. B., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Vukovaru od 17. siječnja 2022. broj K-144/2020-7 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 15. prosinca 2022. broj Kž-122/2022-4, u sjednici održanoj 11. srpnja  2024.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev os. N. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vukovaru od 17. siječnja 2022. broj K-144/2020-7 N. B. je proglašena krivom zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. KZ/11. i na temelju čl. 227. st. 6. KZ/11. osuđena je na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Presudom Županijskog suda u Šibeniku od 15. prosinca 2022. broj Kž-122/2022-4 prihvaćena je žalba osuđenice zbog odluke o kazni te je prvostupanjska presuda preinačena na način da je N. B. uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11. za predmetno kazneno djelo osuđena na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci.

2. Osuđenica je putem branitelja S. N., odvjetnika u O., podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz osnove u čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP) te čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a, povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku. Predlaže da „… Vrhovni sud Republike Hrvatske … preinači odluku o kazni bilo na način da se izrekne uvjetna osuda ili pak zamjena kazne zatvorom za opće dobro.“

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP-a.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. U zahtjevu osuđenica prigovara obrazloženosti drugostupanjske presude, poglavito u dijelu u kojem je sud drugog stupnja otklonio žalbene navode o mogućnosti primjene uvjetne osude izričajem koji se „… može … ubaciti u bilo koju presudu jer u sebi ne sadrži razloge koji se tiču ovoga predmeta odnosno olakotnih okolnosti na strani okrivljene.“ Smatra da je sud morao navesti razloge koji ukazuju na „… nužnost izricanja bezuvjetne kazne zatvora ali obzirom na osobu okrivljene …“ zbog čega je postupanje suda arbitrarno. Nadalje, povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP-a  ogleda se u tome „… što su i sud prvoga i sud drugoga stupnja odstupili od ustaljene sudske prakse, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje …“ upiranjem na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka U-III-1529/2018 od 12. srpnja 2018.) te su uz zahtjev priložene odluke u drugim predmetima.

7. Protiv prvostupanjske presude žalbu je, zbog odluke o kazni, podnijela osuđenica putem branitelja. U žalbi se tvrdilo da je kazna „prestrogo određena“ jer sud nije „… primjenio odredbe o ublažavanju kazne…nije cijenio sve olakotne okolnosti… olakotne okolnosti koje je cijenio nije cijenio u dovoljnoj mjeri…[nije] primjenio odredbe o uvjetnoj osudi.“ Uslijedila je žalbena argumentacija „O ublažavanju kazne“, potom „Olakotne okolnosti“ i konačno dio u kojem se obrazlagala „Uvjetna osuda“ uz konačni žalbeni prijedlog da drugostupanjski sud „… izrekne blažu kaznu, te primjeni uvjetnu osudu ili pak uz izrečenu kaznu zatvora uvjetuje nekim rokom kušnje.“

8. Ocjenjujući žalbene razloge, drugostupanjski sud iznosi podrobnu argumentaciju te prihvaća prigovor da su, u nedostatku otegotnih okolnosti, a zbog niza utvrđenih i po žaliteljici istaknutih olakotnih okolnosti uz blaži obliku krivnje, ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Ocjena suda drugog stupnja da „… će se i nešto blažom kaznom od one koju je izrekao prvostupanjski sud, u cijelosti kod optužene ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, zbog čega je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci.“ (odlomak 8., 9., 10., 11. i 12. presude). Pri tome žalbeni sud „… nalazi da primjena uvjetne osude ne bi bila opravdana niti bi se uvjetnom osudom mogla ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije, dok izricanje djelomične uvjetne osude po zakonu nije moguće.“

8.1. Prema tome, drugostupanjski sud je temeljito razmotrio sve bitne žalbene navode osuđenice, uz relevantne, razumne i dostatne razloge za odluku o sankciji. Upravo temeljito obrazloženje o potrebi umanjenja kazne zatvora prihvaćanjem žalbenih razloga uz jasan stav žalbenog suda da je ta vrsta i mjera kazne (osam mjeseci zatvora)  odgovarajuća za ostvarenje svrhe kažnjavanja jasno implicira da nema mjesta uvjetnoj osudi kako je to sažeto i navedeno u odlomku 13. presude. Stoga nije u pravu osuđenica da je žalbeni sud povrijedio odredbu čl. 487. st. 1. ZKP-a.

9. Neosnovana je i tvrdnja iz zahtjeva da je osuđenici teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog osude koja odudara od ustaljene sudske prakse. Naime, u zahtjevu se upire na shvaćanje Ustavnog suda iz spomenute odluke (odlomak 5.) prema kojem „Ustavni sud ponavlja svoje načelno stajalište o tome da neujednačena sudska praksa može dovesti do povrede prava na pravično suđenje ukoliko akti redovnih sudova u pravnoj stvari koja je predmet ustavne tužbe odudaraju od stabilne, ustaljene i dosljedne prakse sudova u istovrsnim predmetima …“ Međutim, pitanje ujednačenosti sudske prakse odnosi se na tumačenje i primjenu prava u istovrsnim predmetima. Nasuprot tome, kod odluke o kazni sud u svakom konkretnom predmetu, vodeći računa o svim posebnostima slučaja, odmjerava kaznu/ izriče sankciju koja je individualizirana u odnosu na svakog pojedinog počinitelja, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, a uvažavanjem niza različitih okolnosti (olakotnih i otegotnih). Prema tome, budući da činjenična osnova kod utvrđenja krivnje, a potom i kažnjavanje počinitelja u kaznenim predmetima nije  istovjetno to nema mjesta ni uspoređivanja kazni kako se to sugerira u zahtjevu.

10. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.) trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 11. srpanj 2024.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.