1

    Poslovni broj Gž-372/2024-3

   

 

     Poslovni broj Gž-372/2024-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B., iz M., , OIB: …, zastupanog po punomoćniku E. A., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. Č. iz Z., , OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja prava na zapis, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6888/2022-37 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6888/2022-37 od 11. siječnja 2024. potvrđuje.

              II Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

              1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na zapis i pravo na doživotno uživanje zajedno s obitelji, i to kuća u Z., , upisana u z.k.ul. 2108 k.o. Š., k.č.br. 20/11 do 12, a u dijelu koji čine dvije sobe s nusprostorijama, te pravo na isplatu 1/3 od prodajne cijene u slučaju prodaje kuće u Z., , kao i vikendice u R., , sagrađene na k.č.br. 9259 k.o. L., upisane u pl. 342 k.o. R., te pravo na isplatu 1/3 od prodajne cijene u slučaju prodaje vikendice u R., , a sve to po osnovi pismene oporuke od 15. srpnja 1990., što je tuženik dužan priznati i predati tužitelju (točka I izreke).

 

              2. Na osnovi citirane presude naložen je upis zabilježbe tužiteljevog prava na zapis iz pismene oporuke od 15. srpnja 1990., na nekretninama tuženika upisanim u z.k.ul. 2108 k.o. Š. O. građanskog suda u Z. i k.č.br. 20/11 do 12, i k.č.br. 9259 k.o. L. O. suda u Crikvenici, Stalna služba u Rabu (točka II izreke).

 

              3. Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.750,00 eur (točka III izreke).

              4. Protiv citirane presude žali se tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbi čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda ukine, podredno preinači, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

              5. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

              6. Žalba nije osnovana.

              7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

              8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da mu pripada pravo na zapis doživotnog uživanja zajedno s obitelji kuće u Z., i vikendice u R., , uz upis zabilježbe tog prava u zemljišnim knjigama, pobliže navedeno izrekom citirane presude.

              9. U provedenom je postupku utvrđeno:

-          da je pred prvostupanjskim sudom vođen ostavinski postupak iza sada pok. V. H., rođene …., umrle …., u kojem postupku je 28.ožujka 1994. doneseno rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-930/1994, kojim je njezinom nasljednicom temeljem oporuke proglašena M. Č., nećakinja;

-          da je tužitelj u tom ostavinskom postupku, u svojstvu predlagatelja, 4.ožujka 2004. podnio prijedlog za dopunu citiranog rješenja o nasljeđivanju na način da se upiše zapis u sadržaju kako je naveden tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari;

-          da je navedeni prijedlog ovdje tužitelja pravomoćno odbačen rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj O-930/1994 od 10. svibnja 2010. – potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5954/10-2 od 11.listopada 2011. te je tužitelj upućen svoja prava ostvarivati u parnici;

-          da je tužitelj postupak u ovoj pravnoj stvari inicirano 21.lipnja 2010. protiv tuženice M. Č.;

-          da je tuženik S. Č. pravni sljednik (sin) sada pok.M. Č.;

-          da tužitelj nije sudjelovao u predmetnom ostavinskom postupku kao zapisovnik jer nije bio prijavljen kao osoba koja bi polagala pravo na ostavinu, iako je M. Č. znala za postojanje zapisa, s obzirom da je bila upoznata sa sadržajem pisane oporuke, koju je predočila sudu na ročištu održanom 3.ožujka 1994.;

-          da iz sadržaja pisane oporuke ostaviteljice od 15.srpnja 1990. proizlazi da je tužitelju ostavila pravo sa svojom obitelji živjeti u kući u Z., i to dvije sobe i nusprostorije doživotno, a ukoliko M. Č. proda tu kuću, ima jednu trećinu od prodaje dati tužitelju. Također da je ostavila i kuću na R., na uživanje tužitelju sa obitelji, a ukoliko M. Č. proda kuću, trećinu od novaca ima dati tužitelju;

-          da sud nije prihvatio navode tuženika u pogledu opoziva zapisa utvrđenjem da usmena oporuka od 15.siječnja 2004., na koju se poziva tuženik da bi bio opozvan predmetni zapis, nije valjana, jer da se u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunile pretpostavke postojanja izvanrednih okolnosti zbog kojih oporučitelj nije kadar oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku, da oporučitelj svoju posljednju volju očituje usmeno i to istodobno pred dva svjedoka, te da izjava posljednje volje jasno izražava volju ostavitelja da se njegova imovina ili dio njegove imovine ostavi točno određenoj osobi, budući da nije utvrđeno da je sada pok.V. H. bila u takvim izvanrednim okolnostima zbog kojih nije mogla oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku; k tome, iskazom tuženika utvrđeno je kako se radilo o razgovoru sada pok.V. H. sa K. O. i T. C., kao i da nisu životno logične tvrdnje tuženika da je njegova pravna prednica M. Č. na ročištu pred ostavinskim sudom 3.ožujka 1994. izjavila da postoji i usmena oporuka, a što da ostavinski sud nije zapisnički konstatirao, te da bi zapis o istoj bio sačinjen tek deset godina kasnije, odnosno 15.siječnja 2004.;

-          da sud nije našao vjerodostojnim ni dio iskaza tuženika u kojem navodi da su postojale dvije pisane oporuke, te da su obje prezentirane ostavinskom sudu kao i zapis o usmenoj oporuci, s obzirom da upravo suprotno proizlazi iz zapisnika o održanom ročištu 3.ožujka 1994. u postupku poslovni broj O-930/1994, a niti je tuženik sudjelovao na navedenom ročištu da bi znao kako je teklo to ročište;

-          da prema odredbi čl. 100. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SFRJ broj 42/65, 47/65, "Narodne novine" broj 52/71, 47/78-dalje ZN), važećem u času otvaranja nasljeđa iza sada pok. V. H., pravo tražiti izvršenje zapisa zastaruje za godinu dana od dana kada je zapisovnik saznao za svoje pravo i bio ovlašten tražiti izvršenje zapisa.;

-          da tužitelj u ovom postupku ne traži izvršenje zapisa, već utvrđenje prava iz zapisa, zbog čega će za tužitelja rok iz čl. 100. ZN-a početi teći tek pravomoćnošću ove presude, jer da je za početak tijeka zastare nužno da se kumulativno ispune pretpostavke: saznanje zapisnovnika o postojanju zapisa i ovlaštenje na traženje ispunjenja zapisa, iz kojih razloga utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika da je tužiteljevo pravo na zapis zastarjelo.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja kada nije našao vjerodostojnim dio iskaza tuženika o postojanju dviju pisanih oporuka, koje da bi obje bile prezentirane ostavinskom sudu u predmetu poslovni broj O-930/1994, kao i zapis o usmenoj oporuci, budući da iz citiranog ostavinskog spisa ne proizlazi da bi postojala neka druga pisana oporuka osim one od 15.srpnja 1990. Isto tako, pravilno je utvrđeno da se ne radi o situaciji da bi pravna prednica tuženika, sada pok.M. Č. na ročištu pred ostavinskim sudom 3.ožujka 1994. izjavila da postoji i usmena oporuka, a što ostavinski sud ne bi zapisnički konstatirao, kao i da se ne radi o valjanoj usmenoj oporuci u smislu odredbi čl. 67., čl. 78. i čl. 105. ZN-a, na koje odredbe se pozvao prvostupanjski sud i u tom pravcu dao valjane i obrazložene razloge.

11. Iz podataka ostavinskog spisa, prijedloga tužitelja od 4.ožjuka 2004. za dopunu rješenja o nasljeđivanju, kao i iskaza tužitelja, razvidno je da tužitelj nije sudjelovao u predmetnom ostavinskom postupku, iako se spominje u oporuci od 15.srpnja 1990., a da je za sadržaj iste saznao 2004., dok tuženik navedene tvrdnje tužitelja nije argumentirano osporio. Štoviše, da je tome tako zaključiti je iz  iskaza tuženika da je do 2004. sa tužiteljem bio u "normalnim" odnosima, da je nakon 2004., kada je tužitelj pokrenuo ovaj sudski postupak, prekinuo sve kontakte s tuženikom; nadalje, tvrdnje tuženika o postojanju dviju pisanih oporuka i usmene oporuke kojom da je zapis opozvan, što je utvrđeno netočnim i da usmena oporuka nije valjana, što sve upućuje da tužitelju predmetna oporuka prethodno nije bila prezentirana te da bi tužitelj po saznanju za istu, 4. ožujka 2004. ostavinskom sudu podnio prijedlog za dopunu rješenja o nasljeđivanju i u konačnici, rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj O-930/1994 od 10. svibnja 2010. bio upućen ostvarivati svoja prava u parnici, što je i učinio podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari 21. lipnja 2010.

              12. Tužbeni zahtjev, iako je u prvom dijelu formuliran na utvrđenje da tužitelju pripada pravo na zapis, sadržajno je zahtjev za izvršenje zapisa, a ovo već samom činjenicom da sadržaj prava na zapis predstavlja ovlaštenje zapisovnika (honorata) da od nasljednika opterećenog zapisom (onerata) zahtijeva neku činidbu, bilo pozitivnu (davanje stvari ili činjenje), ili negativnu (trpljenje ili propuštanje).

              13. Nadalje, kako pravo na zapis nastaje uslijed ostaviteljeve smrti, jednako kao i nasljedno pravo, to znači da je otvaranjem nasljedstva iza sada pok. V. H., tužitelj stekao pravo na zapis ipso iure, jer je na to ovlašten, tj. ima pravnu osnovu u valjanoj oporuci (čl. 92. ZN-a), postoji i sposoban je za stjecanje tog prava, u ovom slučaju prava na doživotno uživanje zajedno s obitelji nekretnina pobliže navedenih u točki I izreke citirane presude, odnosno prava na isplatu 1/3 od prodajne cijene tih nekretnina u slučaju njihove prodaje. Stoga je nastankom prava na zapis zapisovnik– tužitelj stekao pravo na određenu oneratovu činidbu, a onerat je postao dužan izvršiti mu tu činidbu, s time da oneratova obveza nije naturalna, nego je pravna, pa zapisovnik ima ovlaštenje zahtijevati od onerata ispunjenje te činidbe i putem suda. Prema tome, tužiteljev zahtjev nastao je zajedno s njegovim pravom na zapis smrću ostaviteljice, sada pok. V. H..

14. Međutim, taj zahtjev može prestati uslijed zastare, koji zastarni rok prema čl. 100. ZN-a iznosi godinu dana. Citirana odredba propisuje da pravo tražiti izvršenje zapisa zastaruje za godinu dana, od dana kad je zapisovnik saznao za svoje pravo i bio ovlašten da traži izvršenje zapisa. Radi se o subjektivnom roku koji počinje teći od prvog dana kada je zapisovnik znao za svoje pravo na zapis i bio ovlašten tražiti izvršenje zapisa.

14.1. Objektivni rok zastare ZN-om nije bio propisan, pa je supsidijarno dolazio u primjenu opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), dok je sada propisan čl. 59. važećeg Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19).

15. U konkretnom slučaju, a kako je prethodno utvrđeno, da tužitelj nije sudjelovao u ostavinskom postupku, pa mu nije uručeno niti rješenje o nasljeđivanju, da bi 4. ožujka 2004., po saznanju za postojanje oporuke ostaviteljice od 15. srpnja 1990., ostavinskom sudu podnio prijedlog za dopunu rješenja o nasljeđivanju, ocjena je ovoga suda da se taj rok ima računati od donošenja rješenja Općinskog građanskog suda u Z. poslovni broj O-930/94-22 od 10. svibnja 2010., kojim je upućen ostvarivati svoje pravo na zapis u parnici, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. lipnja 2010., zahtjev tužitelja nije u zastari.

16. Zbog toga, iako ovom sudu nije prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da bi za tužitelja rok iz čl. 100. ZN-a počeo teći tek pravomoćnošću ove presude, isto nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

              17. S obzirom da se radi o činidbi koja je dopuštena i u sadržaju valjane oporučne odredbe, na donošenje drugačije odluke nisu od značaja žalbeni navodi kojima se ističe da pravo doživotnog uživanja nije služnost, da činidba ne bi bila dopuštena jer da se na neodređeni način daje pravo nepoznatom broju osoba, na neodređeni rok, sa neodređenim pravima i obvezama, odnosno ovlastima, jer je tužitelju dano pravo na doživotno uživanje zajedno s obitelji u nekretninama kako je to pobliže navedeno izrekom pobijane presude, kao i da bi se radilo o neprovedivom upisu u zemljišnim knjigama, budući da prema čl. 44. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 63/19, 128/22, 155/23) predmetom zabilježbe mogu biti i drugi odnosi i činjenice određene zakonom, s učinkom da se nitko ne može pozivati na to da za njih nije znao niti morao znati.

              18. Pravilna je i odluka o parničnom trošku temeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368.st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

20. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio, dok tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu nije dosuđen pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 11. srpnja 2024.

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović