1

 

 

             

 

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

                                                       

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelj) H. e. d.d. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima iz O. društva R. i partneri iz Z., protiv tuženice-protutužiteljice (dalje: tuženica) B. L. iz Z., OIB:…., zastupane po punomoćnici E. K. J., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka, podnesenim protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1258/2016-39 od 25. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1.Odbija se žalba tužitelja kaodjelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj  Pr-1258/2016-39 od 25. listopada 2019., u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 151.301,93 kn/20.081,22 eur s zateznom kamatom od 1. travnja 2016. do isplate.

 

              2. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se djelomično preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 94.040,51 kn/12.481,32 eura s zateznom kamatom i sudi:

 

Nalaže se tuženici platiti tužitelju iznos od 94.040,51 kn/12.481,32 eura s zateznom kamatom od 25. svibnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za

----------------------------------------

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

 

tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi u visini stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja E. središnje banke uvećane za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je snazi na dan 1. srpnja 2024. u roku od osam dana.

3. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 1. travnja 2016. do  24. svibnja 2016. na dosuđeni iznos od 94.040,51 kn/12.481,32 eura.

r i j e š i o   j e

              1.Djelomično se prihvaćaju žalbe stranaka te se preinačava citirano rješenje suda prvog stupnja u odluci o naknadi parničnog troška u točki II. izreke i rješava:

              Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 18.538,85 kn/2.460,53 eura u roku od osam dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.

              Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju žalbeni trošak u iznosu od 2.987,16kn/ 396,46 eura u roku od od osam dana.

 

Obrazloženje

 

1.Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 245.342,46 kn bruto s zateznom kamatom od 1. travnja 2016. do isplate.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke odbačena je protutužba s protutužbenim zahtjevom tuženice za isplatu iznosa od 122.053,34 kn s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci rješenja, dok je točkom II. izreke istoga rješenja odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

1.2. Protiv citirane presude i rješenja žalbe su podnijele obje stranke.

 

2. Prije svega treba reći da je ovaj drugostupanjski sud, odlučujući o žalbama stranaka 9. travnja 2021. donio presudu i rješenje broj Gž R-644/2019-3 kojom je (presudom) prihvatio žalbu tužitelja i preinačio citiranu presudu prvostupanjskog suda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, te naložio tuženici platiti tužitelju iznos od 245.342,46 kn bruto s zateznom kamatom od 25. svibnja 2016. do isplate, dok je u  odnosu  na  dio zahtjeva tužitelja u odnosu na tijek kamate za razdoblje od 1. travnja 2016. do 24. svibnja 2016., odbio žalbu tužitelja i potvrdio citiranu prvostupanjsku presudu.

 

3. Nadalje, ovaj sud je citiranim rješenjem odbio kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrdio citirano prvostupanjsko rješenje u toč. I. izreke o odbačaju protutužbe s protutužbenim zahtjevom na isplatu iznosa od 122.053,34 s zateznim kamatama, dok je točkom II. izreke prihvatio žalbu tužitelja te je preinačio rješenje prvostupanjskog suda u odluci o naknadi parničnog troška u točki II. izreke i naložio tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.053,00 kn, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, kao i u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška. Istovremeno je tuženici naložio naknaditi žalbeni trošak tužitelju u iznosu od 7.410,00 kn.

 

4. Tuženica je 9. lipnja 2021. podnijela Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za dopuštenje revizije protiv citirane drugostupanjske presude te protiv citiranog drugostupanjskog rješenja u točki II. izreke u odluci o naknadi parničnog troška, dok tuženica nije podnijela zahtjev za dopuštenje revizije protiv rješenja drugostupanjskog suda u točki I. izreke kojom je odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđeno citirano prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke o odbačaju protutužbe tuženice s zahtjevom za isplatu iznosa od 122.053,34 kn.

 

5. Iz spisa proizlazi da je Vrhovni Republike Hrvatske rješenjem broj Revd-3767/2021-2 od 8. rujna 2021. u točki I. izreke odbacio prijedlog tuženice za dopuštenje revizije kao nedopušten, dok je točkom II. izreke odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog tuženice.

 

6. Tuženica je istovremeno s zahtjevom za dopuštenje revizije, ako taj nebi bio prihvaćen podnijela Ustavnom sudu Republike Hrvatske ustavnu tužbu protiv citirane drugostupanjske presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja,te protiv rješenja u točki II. izreke u odluci o naknadi parničnog troška, dok tuženica ustavnu tužbu nije podnijela protiv rješenja drugostupanjskog suda iz točke I. izreke kojim je odbijena žalba tuženice protiv prvostupanjskog rješenja o odbačaju protutužbe tuženice s zahtjevom za isplatu iznosa od 122.053,34 kn.

 

7. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-6448/2021 od 19. siječnja 2023.  (dalje Odluka) u točki I. izreke usvojena je ustavna tužba tuženice, točkom II. izreke ukinute su presuda i rješenje ovog Županijskog suda broj Gž R-644/2019-3 od 9. travnja 2021. u dijelu presude (točka I. i II. izreke presude) te rješenje u točki II. izreke (troškovi parničnog postupka), te je predmet vraćen ovom županijskom sudu na ponovni postupak u ukinutom dijelu.

 

8. Sukladno navedenom, ovaj županijski sud mora u ponovljenom postupku ponovno odlučiti o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te o žalbi tužitelja i tuženice protiv točke II. izreke prvostupanjskog rješenja (naknada parničnog troška).

 

9. Predmet odlučivanja u ovoj fazi postupka više nije žalba tuženice protiv točke  I. izreke rješenja prvostupanjskog suda kojom je odbačena protutužba tuženice jer tuženica drugostupanjsko rješenje od 9. travnja 2021. kojim je odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke o odbačaju protutužbe tuženice, tuženica u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske nije pobijala.

 

10. Predmet odlučivanja u ovoj fazi postupka je i žalba tužitelja protiv citirane prvostupanjske presude u odnosu na tijek kamate jer je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske presuda ovoga suda ukinuta i u točki II. izreke pa se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari, mada, povodom ustavne tužbe tuženice ovaj dio drugostupanjske presude nije trebao biti ukinut jer je točkom II.izreke drugostupanjske presude suđeno u korist tuženice budući da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 1. travnja 2016. do 24. svibnja 2016.

 

11. Tužitelj se u žalbi poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 353. st 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati te obveže tuženicu na naknadu parničnog troška tužitelju uvećanog za žalbeni trošak.

12. Tuženica se u žalbi poziva na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže da se odluka o naknadi parničnog troška preinači i dosudi joj zatraženi parnični trošak uvećan za trošak sastava žalbe koji nije specificirala.

13. Tuženica je odgovorila na žalbu tužitelja, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, dok tužitelj na žalbu tuženice nije odgovorio.

 

14. Žalba tužitelja protiv presude je djelomično osnovana, dok su žalbe tužitelja i tuženice protiv točke II. izreke rješenja (odluka o naknadi parničnog troška) djelomično osnovane.

 

15. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je tuženica bila zaposlena kod tužitelja na temelju Ugovora o pravima i obvezama broj PU-547/13 od 5. lipnja 2013. kao direktor Sektora za nabavu;

- da je uprava tuženika 22. studenoga 2013. donijela Odluku o iskazivanju nepovjerenja tuženici;

- da je nadalje Odlukom uprave tužitelja od 6. prosinca 2013. broj O-590/13 otkazan Ugovor o pravima i obvezama od 5. lipnja 2013. za obavljanje poslova direktora Sektora za nabavu, da je tuženici ponuđeno sklapanje ugovora o radu u skladu s njenom stručnom spremom, radnim iskustvom i potrebama posla za

 

 

obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelj Službe u H.-u d.d. II, u Sektoru za nabavu, Služba za uvoz;

- da se tuženica očitovala da ne prihvaća ovu ponudu tužitelja te da je s danom 5. prosinca 2013. utvrđen prestanak radnog odnosa tuženice kod tužitelja;

- da je u točki 5. Odluke tužitelja od 6. prosinca 2013. utvrđeno da tuženica ima pravo na otpremninu u visini šest njenih prosječnih neto plaća u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je ugovor otkazan;

- da je tužitelj, postupajući po navedenoj Odluci 30. prosinca 2013. tuženici isplatio otpremninu i to na tekući račun tuženice u R. banci neto iznos od 94.040,51 kn, dok da je tužitelj na ime poreza i doprinosa iz plaće i na plaću platio iznos od 151.301,93 kn, odnosno da je tužitelj isplatio iznos otpremnine od 245.342,44 kn bruto, što je sud utvrdio uvidom u dokumentaciju u spisu te na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja;

- da je tuženica protiv tužitelja kao tuženika pokrenula spor radi utvrđenja da nije dopuštena Odluka tužitelja o opozivu i otkazu od 26. studenoga 2013. pod brojem Pr-156/14 te za isplatu naknade plaće;

- da je tuženica u tom postupku postavila zahtjev za sudski raskid Ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu;

- da je povodom žalbe ovdje tuženice pravomoćnom presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1631/15-3 od 5. siječnja 2016. odbijena žalba ovdje tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda od 24. travnja 2015. u dijelu stavka 1 izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće u iznosu od 52.927,16 kn sa zateznom kamatom, zatim u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 209.001,08 kn na ime naknade štete, te u dijelu u kojem je naloženo ovdje tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak;

- da je istom presudom preinačena prvostupanjska presuda u dijelu stavka 1. izreke i prihvaćen tužbeni zahtjev ovdje tuženice za utvrđenje da nije dopuštena tužiteljeva odluka o opozivu i otkazu broj O-576/13 od 26. studenoga 2013., da je određen sudski raskid Ugovora o radu odnosno Ugovora o pravima i obvezama broj Pu- 547/13 od 5. lipnja 2013. s danom 24. travnja 2015.;

- da je naloženo tužitelju isplatiti tuženici iznos od 359.710,87 kn bruto na ime naknade plaće za razdoblje od 6. prosinca 2013. do 24. travnja 2015. sa zateznom kamatom;

- da je naloženo ovdje tužitelju isplatiti tuženici na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu iznos od 112.191,92 kn sa zateznom kamatom, dok je rješenjem istog suda ukinuta citirana prvostupanjska presuda u dijelu stavka 1 kojim je odbijen zahtjev, ovdje tuženice na utvrđenje da odluka o iskazivanju nepovjerenja broj 41-1 .1/2013 od 22. studenoga 2013. nije dopuštena i tužba s tim dijelom zahtjeva odbačena;

 

 

- da tužitelj, sukladno citiranoj pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, u ovom postupku traži od tuženice vraćanje isplaćene joj otpremnine u iznosu od 245.342,46 kn bruto, dok da tuženica protutužbom traži isplatu razlike naknade plaće za razdoblje od siječnja 2015. do zaključno 24. travnja 2015.;

-  da tužitelj tužbeni zahtjev obrazlaže navodima da je tuženica u parničnom postupku vođenom kod Općinskog radnog suda u Zagrebu pod brojem Pr-156/14 zatražila sudski raskid ugovora o radu, da je sud taj zahtjev tuženice prihvatio i odredio sudski raskid ugovora o radu s danom 24. travnja 2015., pa da je time prestala osnova za isplatu otpremnine tuženici, slijedom čega tužitelj tužbom traži isplatu otpremnine u navedenom novčanom iznosu.

16. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da tužitelj u konkretnom slučaju tuženici nije isplatio otpremninu u smislu odredbe čl. 119. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 i 30/04, 149/09 - dalje: ZR/09) uz obrazloženje da za to nisu ispunjene pretpostavke iz odredbi čl. 119. st. 2. i 3. ZR/09 pri čemu prvostupanjski sud obrazlaže da budući je uprava tužitelja donijela odluku o opozivu i otkazu ugovora o pravima i obvezama od 6. lipnja 2013., da je tuženica imala statusni (mandatni) odnos s tužiteljem koji je prestao iskazivanjem nepovjerenja tužitelja tuženici te prihvaćajući stajalište tuženice zaključuje da se zapravo radi o ugovornoj kompenzaciji budući da prema odredbama čl. 16. Ugovora o pravima i obvezama broj PU-547/13 od 5. lipnja 2013. (list 66-69 spisa) proizlazi da ukoliko tuženica kao direktor ne prihvati ponuđeni drugi ugovor o radu kod tužitelja u roku od osam dana od dana dostave ponuđenog ugovora, slijedećeg dana joj prestaje radni odnos u društvu, da prema st. 2. iste ugovorne odredbe u slučaju iz stavka  1. ovog članka, tuženica ima pravo na otpremninu u visini šest prosječnih plaća u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je ugovor otkazan, odnosno prestao vrijediti. Sud je zaključio da je tuženica nakon iskazanog joj nepovjerenja imala mogućnost ili prihvatiti izmjenjeni ugovor ili joj je tužitelj na temelju čl. 16. st. 2. Ugovora bio dužan isplatiti otpremninu, pa u situaciji kada izmjenjeni Ugovor nije prihvatila, a tužitelj je isplatio otpremninu, smatra da se ne radi o otpremnini koja je tuženici  isplaćena po osnovi otkaza, već po osnovi činjenice da nije prihvatila izmjenjeni ugovor o radu nakon iskazanog nepovjerenja uprave tuženika i opoziva s funkcije direktora.

 

17. Prvostupanjski sud, cijeneći da je citiranom pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu, prihvaćen tužbeni zahtjev, ovdje tuženice kao tužiteljice na utvrđenje da odluka o opozivu i otkazu od 26. studenoga 2013. nije dopuštena, zaključuje da zbog toga nije otpala pravna osnova po kojoj je tuženici isplaćena otpremnina u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 -  ZOO), pa zbog tih razloga tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbija kao neosnovan, dok točkom II. izreke rješenja odlučuje da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

18. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga stranaka, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

19. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tužitelj u žalbi ukazuje, jer razlozi prvostupanjske presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja su jasni, pa je presudu moguće ispitati. Okolnost da je prema navodima tužitelja prvostupanjski sud pogrešno odbio njegov tužbeni zahtjev, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka već bi se radilo o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

              20. Činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je i prema shvaćanju ovog suda, dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 94.040,51 kn trebalo prihvatiti, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 151.301,93 kn pravilno odbijen kao neosnovan, međutim, ne zbog razloga koje sud navodi u obrazloženju presude, što će biti nastavno obrazloženo. Isto tako, djelomično su osnovani žalbeni navodi stranaka o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

 

21. Tužitelj u žalbi osporavajući pravilnost opisanih zaključaka prvostupanjskog suda u bitnome navodi i smatra da budući je tuženica uspjela u navedenom parničnom postupku (broj Pr-156/14) to da je otpao pravni osnov za isplatu otpremnine, budući da osnov prestanka ugovora o radu tuženice nije više otkaz za koji je utvrđeno da je nezakonit, već sudski raskid ugovora o radu, koji je sud prihvatio i odredio s 24. svibnja 2015. zbog čega tužitelj suprotno stajalištu prvostupanjskog suda i stajalištu tuženice smatra da ima pravo na vraćanje isplaćene otpremnine u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

 

22. U ovom stadiju postupka, a s obzirom na navode iz ustavne tužbe tuženice, zatim obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, sporna je i nadalje osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno ima li tužitelj pravo na isplatu (vraćanje), isplaćene otpremnine tuženici u cijelosti, u ukupnom iznosu od 245.342,46 kn, ili eventualno na isplatu dijela tog iznosa od 94.040,51 kn, koji nesporno predstavlja neto otpremninu, te eventualno dijela tog iznosa od 151.301,93 kn, koji se odnosi na obračunati porez, prirez i doprinose koji je tužitelj uplatio za korist državnog proračuna, odnosno državnih tijela i ustanova i jedinica lokalne samouprave, koji nesporno tuženica nije primila.

 

23. Prema shvaćanju ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja u situaciji kada tuženica nije prihvatila izmijenjeni ugovor o radu za obavljanje poslova rukovoditelja u Sektoru za nabavu kod tužitelja, time je došlo od otkaza. Kako je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu prihvaćen zahtjev tuženice za utvrđenje da nije dopuštena tužiteljeva odluka od 6. prosinca 2013. i otkaz utvrđen nezakonitim, a tuženica je u tom postupku zatražila sudski raskid ugovora o radu koji je sud prihvatio i po zahtjevu tuženice s 24. svibnja 2015. odredio sudski raskid ugovora o radu, to znači da je otpala pravna osnova za isplatu  otpremnine, pa tužitelj stoga osnovano u primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a traži isplatu (vraćanje) otpremnine. Međutim, tužitelj nema pravo na isplatu cijelokupnog iznosa isplaćene otpremnine (245.342,46 kn), već dijela tog iznosa od 94.040,51 kn koji nesporno predstavlja obračunatu otpremninu u neto iznosu koji je jedino isplaćen tuženici.

 

24. Žalbeni navodi tuženice o suprotnom, nisu osnovani, pri čemu se ukazuje da je tuženica, kao tužiteljica u parnici broj Pr-156/14 uspjela s zahtjevom za utvrđenje otkaza nedopuštenim, kao i sa zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu, samo zbog zauzetog pravnog stajališta Županijskog suda u Zagrebu izraženog u presudi broj Gž R-1631/15 od 5. siječnja 2016., da ugovor između tužitelja i tuženice nije tzv.menagerski ugovor za koji je mjerodavan Zakon o obveznim odnosima, već ugovor o radu za koji je mjerodavan Zakon o radu, a koje stajalište je tuženica zastupala u toj parnici i na istome temeljila tužbeni zahtjev.

25. Stoga, te cijeneći pravne učinke citirane pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu brojGž R-1631/15, činjenicu da radni odnos tuženice kod tužitelja u konačnici nije prestao otkazom poslodavca, a taj otkaz je utvrđen nezakonitim, već je prestao na temelju zahtjeva tuženice za sudski raskid ugovora o radu, a koji je sud prihvatio, tuženica je u obvezi vratiti tužitelju isplaćeni dio otpremnine u iznosu od 94.040,51 kn u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a koje odredbe propisuju da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga,odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Pravilnost ovog zaključka proizlazi i iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda.

26. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. U konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu zatezne kamate od 1. travnja 2016. do isplate, a prema shvaćanja ovog suda, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu za razdoblje od 25. svibnja 2016. do isplate, te je slijedom toga preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata u tijeku od 1. travnja 2016. do 24. svibnja 2016. trebalo odbiti kao neosnovan.

28. Naime, tužitelj bi imao pravo na zatezne kamate od prvog idućeg dana nakon što je tuženici dostavljena citirana drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu, jer je primitkom te presude tuženica postala nepošten stjecatelj. Međutim, tužitelj nije dokazao kada je tuženica primila drugostupanjsku presudu, već je neodređeno u tužbi naveo da su stranke drugostupanjsku presudu primile u ožujku 2016., pa u takvim okolnostima tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od 25. svibnja 2016. kao dana podnošenja predmetne tužbe do isplate.

29. Žalbeni navodi tužitelja da mu tuženica treba vratiti preostali dio otpremnine u iznosu od 151.301,93 kn s zateznom kamatom, nisu osnovani, te je ovaj dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan, međutim, neosnovanost ovog dijela zahtjeva tužitelja ne proizlazi iz razloga koje je naveo prvostupanjski sud u obrazloženju presude, već iz razloga jer tuženica nije pasivno legitimirana za isplatu (vraćanje) tog dijela otpremnine.

 

 

 

29.1. Naime, preostali iznos otpremnine od 151.301,93 kn po osnovi prireza, poreza i doprinosa, tužitelj je isplatio u korist državnog proračuna, kao obveznik uplate tih doprinosa i poreza, te je jasno, da tuženica ove novčane iznose nije primila, pa je zbog tog razloga (pomanjkanja pasivne legitimacije), ovaj dio zahtjeva tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan. Na pravilnost ovog stajališta ukazuje i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-166/2020-2 od 13. lipnja 2023.

 

30. Slijedom navedenog proizlazi da su stranke djelomično uspjele u parnici, i to tužitelj u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 94.040,51 kn, te u odnosu na odbačaj protutužbenog  zahtjev tuženice za isplatu iznosa od 122.053,34 kn, a tuženica, također djelomično u odnosu na odbiće preostalog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 151.301,93 kn s zateznom kamatom te proizlazi da je tužitelj uspio u parnici u omjeru od 51,81 %, a tuženica u omjeru od 41,19 %.

 

31. Primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a tužitelju treba priznati parnični trošak za sastav tužbe primjenom Tbr. 7. Toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa) iznos od 2.500,00 kn, za sastav podnesaka od 8. rujna 2016., 12. siječnja 2017. i 8. lipnja 2017. primjenom Tbr. 8. toč.1. Tarife za svaki po 2.500,00 kn, podneska od 18. listopada 2018. primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife za iznosu od 5.000,00 kn i  podneska od 21. svibnja 2018. primjenom Tbr. 8. toč.3. Tarife 500,00 kn.

 

32. Trošak za sastav ostalih podnesaka od 1. ožujka 2017., 28. studenoga 2018. i 31. svibnja 2019., tužitelju nije priznat  jer ovi podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, budući se tužitelj u istima očitovao na podneske tuženice, a tužitelj je imao mogućnost očitovati se na to na održanim glavnim raspravama, pri čemu je tužitelju za pristup glavnim raspravama priznat parnični trošak u punom iznosu.

 

33. Tužitelju treba priznati za zastupanje na ročištima od 30. studenoga 2016., 30. siječnja 2018., 28. svibnja 2019. i 1. listopada 2019. za svako po 5.000,00 kn, primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 35.500,00 kn te uvećano za PDV od 8.875,00 kn daje iznos od 44.375,00 kn, a razmjerno tužiteljevom uspjehu u parnici, istome treba priznati naknadu parničnog troška u iznosu od 26.096,93 kn.

 

34. Tužitelju je nadalje priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 1.125,00 kn u cijelosti jer je provođenje vještačenja bilo potrebno za vođenje parnice,  a isto tako tužitelju treba priznati razmjerni dio (s obzirom na uspjeh u parnici) trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.452,23 kn. Ovako obračunat parnični trošak tužitelja iznosi 28.674,16 kn/3.805,72 eura.

 

35. Tuženici treba priznati parnični trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.5000,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 15. studenoga 2016. i 8. svibnja 2016. za svaki po 2.500,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

 

 

 

 

36. Tuženici nije priznat trošak za sastav ostalih podnesaka od 1. veljače 2017., 26. svibnja 2017., 6. veljače 2018. i 30. listopada 2018., jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice.

 

37. Tuženici nadalje treba priznati parnični trošak za zastupanje na glavnim raspravama od 30. studenoga 2016., 30. siječnja 2018., 28. svibnja 2019. i 1. listopada 2019. za svako po 2.500,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 17.500,00 kn, za PDV 4.375,00 kn ili ukupno 21.875,00 kn, a razmjerno uspjehu tuženice u parnici, istoj treba priznati iznos od 9.010,31 kn.

 

38. Tuženici nadalje treba priznati trošak predujma za vještačenje u iznosu od 1.125,00 kn koji je priznat u cijelosti, te ovako obračunat parnični trošak tuženice iznosi 10.135,31 kn.

 

39. Prebijanjem parničnog troška stranaka proizlazi da je tuženica u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.538,85 kn/2.460,53 eura, koji je dosuđen tužitelju, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

40. Tužitelj je djelomično uspio s žalbom, pa mu razmjerno uspjehu u žalbenom postupku za sastav žalbe treba priznati iznos od 1.171,87 kn primjenom Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife, te razmjeran dio sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.815,29 kn ili sveukupno 2.987,16 kn/396,46 eura, dok tuženica naknadu žalbenog troška određeno nije zatražila.

 

41. Slijedom svega obrazloženog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 380. toč. 3. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

42. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( „Narodne novine“ broj   57/22, 88/22), ovaj sud je dvojno iskazao cijene uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovog  Zakona ( 1 euro = 7,53450 kn).

 

 

U Rijeci, 11. srpnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić, v.r.