Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-519/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od
suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća
i sutkinje izvjestiteljice, te suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari
tužitelja H. z. za m. o., sa sjedištem u Z., A.
M. 3, OIB: … protiv tuženika C. o. d.d., sa sjedištem
u Z., U. V. J. 33, OIB: …, radi isplate, odlučujući o
žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-
3874/2023-10 od 16. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2024.,

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3874/2023-10 od 16. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom označenom u izreci, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku C. o. d.d., V. J. 33, Z., OIB:
…, da tužitelju H. iz Z.., A. M. 3, OIB: … isplati
iznos od 4.149,35 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 28.04.2023. do isplate
po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te
nadoknaditi parnične troškove, sve u roku petnaest dana.“

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda
odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne

2 Poslovni broj: Gž-519/2024-2

primjene materijalnog prava, te predlaže da drugostupanjski sud presudu preinači
prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno da presudu ukine i vrati
predmet na ponovan postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je novčana tražbina tužitelja u iznosu 4.149,35 eura sa zakonskim
zateznim kamatama tekućima od 28. travnja 2023. do isplate, s osnova naknade štete
u vidu invalidske mirovine koju je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 31. ožujka

2023. isplatio svome osiguraniku G. Š., u dijelu u kojem je invalidnost
uzrokovana 70% ozljedom izvan rada, odnosno ozljeđivanjem u prometnoj nesreći
koja se dogodila 16. ožujka 2005. i koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika
upravljajući motornim vozilom osiguranim od automobilske odgovornosti kod tuženika,
(dok je u preostalom dijelu 30% invalidnost uzrokovana bolešću), pri čemu se tužitelj
pozvao na primjenu odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju
(„Narodne novine“ broj 157/13. i dr., dalje: ZMO).

6. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda jasna je i razumljiva, njezina je izreka
u skladu s obrazloženjem, a prvostupanjski je sud u presudi iznio jasne i neproturječne
razloge za sve odlučne činjenice, u pogledu odlučnih činjenica ne postoji ni proturječje
između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih
tih isprava i zapisnika, niti presuda ima drugih nedostataka i njezina se pravilnost može
ispitati. Zbog toga pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba
parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne
novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08.,
57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP), na koju izričito upire žalitelj, a nije
zahvaćena ni nekom drugom bitnom procesnom povredom na koju žalba ne ukazuje,
a na čije se postojanje pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2.
ZPP-a.

7. S obzirom na nesporne činjenice da je tužitelj utuženu tražbinu obračunao u skladu
sa odredbom čl. 161. ZMO-a; da navedena tražbina predstavlja isplaćenu invalidsku
mirovinu osiguraniku tužitelja G. Š. utvrđenu zbog profesionalne
nesposobnosti za rad koja je u opsegu 70% nastala kao posljedica ozljede izvan rada
(prometne nezgode koju je prouzročio osiguranik tuženika upravljajući osobnim
vozilom osiguranim kod tuženika); prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev u cijelosti
odbio kao neosnovan, zajedno sa zahtjevom tužitelja za naknadom parničnih troškova,
primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Ocjena je prvostupanjskog suda da se u odnosu na pitanje opsega odgovornosti
tuženika kao osiguratelja štetnika, odnosno osiguratelja osobe koja je prouzročila štetu
osiguraniku tužitelja, imaju primijeniti odredbe čl. 27. st. 1. i 3. Zakona o obveznim
osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09. i 78/09., dalje: ZOOP),
prema kojima bi tužitelj imao pravo od tuženika potraživati samo razmjerni iznos
mirovine u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog
zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) i invalidske mirovine koja bi bila
utvrđena u slučaju povrede na radu, a tužitelj takav zahtjev u predmetnoj parnici nije

3 Poslovni broj: Gž-519/2024-2

niti postavio, pa time niti dokazao postojanje tražbine na koju bi imao pravo u skladu
sa navedenom odredbom, a teret dokaza za navedeno je bio na njemu kao tužitelju.

9. Neosnovana je i žalbena tvrdnja tužitelja o ostvarenom žalbenom razlogu iz čl. 356.
ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno
pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.

10. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 31.
ožujka 2023. svom osiguraniku G. Š. isplaćivao invalidsku mirovinu zbog
profesionalne nesposobnosti za rad, kojoj profesionalnoj nesposobnosti za rad,
odnosno invalidnosti je 70% uzrok ozljeda izvan rada, nastala zbog ozljeđivanja u
prometnoj nesreći koju je uzrokovao osiguranik tuženika. Vezano za postojanje
žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. u ovoj žalbenoj fazi postupka
i nadalje je sporno je li pri ocjeni pravne utemeljenosti postavljenog zahtjeva prema
tuženiku, kao osiguratelju štetnika (osobe koja je prouzročila prometnu nesreću)
trebalo primijeniti odredbe ZMO-a, na primjenu kojih se pozvao tužitelj, ili odredbe
ZOOP-a na primjenu kojih se pozvao tuženik.

10.1. Sud prvog stupnja je o postavljenom zahtjevu odlučio primjenom odredbi ZOOP-
a, a tužitelj pobijajući takvu odluku zbog žalbenog razloga iz čl. 356. ZPP-a u žalbi u
bitnome ističe da odredbe ZOOP-a u odnosu na odredbe ZMO-a ne predstavljaju
specijalni propis, pa da je odredbe ZMO-a valjalo primijeniti u predmetnom slučaju
primjenom pravila lex posterior derogat legi priori i da na primjenu odredbi ZMO-a
upućuje odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a na koju se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj
presudi.

11. Odredbama ZMO-a na primjenu kojih se pozivao tužitelj, propisano je:

- u čl. 161. st. 1. i st. 2. toč.1., da H. ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana
davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih
davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju; da naknada stvarne
štete, koju H. ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća
ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, među
kojima su i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku
mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici
naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu;

-u čl. 162. st. 1., da H. ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila
smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni
gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe;

-u čl. 164. st. 1. i 5., da H. ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl.

161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno
korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na
naknadu štete); i da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz st.1. do 3.
ovoga članka mjerodavne odredbe tog zakona.

11.1. Odredbom čl. 27. ZOOP-a, a primjenom koje sud prvog stupnja nalazi postavljeni tužbeni zahtjev neosnovanim, propisano je:

4 Poslovni broj: Gž-519/2024-2

-u st. 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove
zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u
okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o
osiguranju;

-u st. 2. da se stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja
i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i
razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji; i

-u st. 3. da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom
osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem H.-a i
invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Polazeći od činjenica na kojima je tužitelj utemeljio postavljeni tužbeni zahtjev, koje
između stranaka nisu sporne, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda je u
predmetnom slučaju o opsegu odgovornosti tuženika valjalo odlučiti primjenom čl. 27.
ZOOP-a, kako je to i učinio sud prvog stupnja, a ne primjenom odredbi ZMO-a,
slijedom čega je na utvrđene činjenice sud prvog stupnja pravilno primijenio
materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog. Takav pravni stav
u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u
većem broju odluka (Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1067/2012 od 05.
prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-552/2022 od 17. svibnja

2022.), koje su donesene u činjenično i pravno identičnim predmetima koje je pokrenuo
HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova invalidske
mirovine, prema kojem shvaćanju su za rješenje spora između stranaka mjerodavne
odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete H.-u, odnosno u
trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

13. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika, ne nalazi u istom pravnom
statusu kao i sam štetnik. U situaciji kada se šteta iz čl. 161. st. 1. ZMO-a ne potražuje
od samog štetnika, odnosno osobe koja je u konkretnom slučaju prouzročila prometnu
nesreću, već od osiguratelja štetnika, tada treba imati u vidu da je tuženik društvo koje
se bavi poslovima osiguranja, među ostalim i poslovima obveznog osiguranja od
automobilske odgovornosti i to u skladu sa odredbama ZOOP-a. U konkretnom slučaju
je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a materija obveznog osiguranja od
automobilske odgovornosti je uređena odredbama ZOOP-a, pa je upravo taj zakon za
navedenu materiju lex specialis, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika
kao osiguratelja štetnika u pogledu utvrđivanja opsega obveze tuženika kao
osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju,
a to su odredbe ZOOP-a.

13.1. Dakle, obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a temeljem kojeg zakona
je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik
može odgovarati samo u okviru odredbi toga zakona i u skladu s njim preuzetih
ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, već temeljem zaključenog
ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su
ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto štetnika
(osiguranika tuženika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji
ugovor je uređen upravo navedenim specijalnim zakonskim propisom.

5 Poslovni broj: Gž-519/2024-2

13.2. Odredbom čl. 8. st.1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje dužno
sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom zakonu i uvjetima za osiguranje. Dakle,
tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno
odredbama ZOOP-a, a odredbama kojeg zakona je i uređen opseg osiguranog
pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, opseg
osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i obračunava
premija osiguranja. Upravo zbog naprijed navedenog, o opsegu tuženikove
odgovornosti valjalo je odlučiti primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, pa je
neosnovana žalbena tvrdnja tužitelja da bi odredbe ZMO-a trebalo primijeniti
primjenom načela "lex posterior derogat legi priori".

14. Odredbom čl. 27. ZOOP-a uređeno je pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja
socijalnog osiguranje, i prema odredbi st. 2. navedenog članka, tužitelju bi pripadalo
pravo na naplatu od tuženika, koji nije štetnik već njegov osiguratelj, ne cijelog iznosa
isplaćene invalidske mirovine već njezinog razmjernog dijela. Prema čl. 27. st. 3.
ZOOP-a taj razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom
osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem H.-a i
invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, u skladu sa
navedenom odredbom tužitelju bi pripadalo pravo potraživati od tuženika samo onaj
iznos za koji bi isplaćena invalidska mirovina bila veća od invalidske mirovine koja bi
bila posljedica ozljede na radu.

15. Tužitelj u predmetnoj parnici postavljenim tužbenim zahtjevom nije zatražio naplatu
one tražbine na koju bi imao pravo u skladu sa naprijed navedenim odredbama čl. 27.
st. 2. i 3. ZOOP-a, već je zatražio iznos invalidske mirovine koju je svom osiguraniku
isplatio u opsegu u kojem je profesionalna nesposobnost za rad uzrokovana ozljedom
izvan rada, dakle zatražio je isplatu tražbine pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. ZMO-
a, a ne one tražbine o kojoj govori naprijed navedena odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a
tužbeni zahtjev u skladu sa navedenim odredbama ZOOP-a nije niti činjenično
obrazložio, niti je za postojanje takve tražbine predočio sudu odgovarajuće dokaze. S
obzirom da tužitelj postavlja zahtjev za isplatu one tražbine na koju primjenom
relevantnih materijalnopravnih normi nema pravo, sud prvog stupnja je pravilno
postupio kada je njegov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan jer tužitelj nije dokazao
visinu onog potraživanja na koju ima pravo.

16. Neosnovana je žalbena tvrdnja tužitelja da je sud pogrešno primijenio pravilo o
teretu dokazivanja, jer je upravo na tužitelju teret dokaza postojanja i visine štete koju
potražuje, a ne na tuženiku kako se to iznosi u žalbi. S obzirom da tužitelj nije niti
zatražio isplatu one tražbine na koju bi imao pravo, a to je ona tražbina o kojoj govori
odredba čl. 27. st. 3. ZOOP-a, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj
nije dokazao postojanje one štete na koju bi mu pripadalo pravo, slijedom čega je
pravilno postupio kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

17. Iz naprijed navedenih razloga, kako ne postoje žalbeni razlozi na koje ukazuje
tužitelj u žalbi, a niti oni na čije je postojanje ovaj žalbeni sud dužan paziti po službenoj
dužnosti, valjalo je u izreci ove presude odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i u
cijelosti potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

6 Poslovni broj: Gž-519/2024-2

18. Iz svih naprijed navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

Bjelovar, 10. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko, v.r.