Poslovni broj: Gž-1321/2024-5

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: Gž-1321/2024-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćniku V. G., odvjetniku u P., protiv tuženika E. & S. B. d.d., R., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva M., K. i p. d.o.o., odvjetnicima u Z., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, posl. broj P-315/2021-28 od 22. siječnja 2024. te dopunske presude posl. broj P-315/2021-34 od 25. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 9. srpnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, posl. broj P-315/2021-28 od 22. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. te II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 5.670,82 € sa pripadajućim zakonskom zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate, kao i u pogledu odluke o parničnom trošku za iznos od 2.208,85 €.              

 

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Požegi, posl. broj P-315/2021-34 od 25. travnja 2024.

 

                                                                          

      r i j e š i o   j e

 

I. Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II. izreke presude Općinskog suda u Požegi, posl. broj P-315/2021-28 od 22. siječnja 2024. preko iznosa od 2.208,85 € (za iznos od 104,73 € i sudi:

 

    Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 104,73 €.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe glave 2. i 7. Ugovora o kreditu, broj …, koji je tužitelj, zaključio sa tuženikom 6.12.2005., a koje glase: "2. IZNOS KREDITA

- 31.100,00 CHF (tridesetjednatisućasto CHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj." i odredba 7. NAČIN VRAĆANJA, otplata kredita je u 120 (stodvadeset) mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta = 381,45 CHF. VALUTNA KLUZULA. Povrat obaveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.670,82 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude te da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 2.313,58 €. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za u preostalom dijelu za iznos od 329,76 €.

 

1.2. Dopunskom presudom istog suda pod točkom I. utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 3.055,76 kn/405,57 €1 sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci pod točkom I., dok je pod točkom II. izreke odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan.

 

2.1. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i II. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

2.2. Isto tako, protiv dopunske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, broj …, koji je tužitelj, zaključio sa tuženikom 6.12.2005., koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule te istaknut tuženikov prigovor radi prebijanja.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

 

6. Tuženik je u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. st. 7. ZPP naglasio potrebu da se u drugostupanjskom ovom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko "na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti", se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

 

6.1. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno-pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, žalitelju valja odgovoriti da kod izvjestiteljice ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

 

7. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 221.a ZPP koju sadržajno ističe tuženik, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice te neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu jer je ugovor sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to kao hipotekarni kredit građana radi adaptacije kuće i zatvaranje ranijeg kredita za kupnju kuće te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužitelj potrošač̌ u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26.svibnja 2020.) Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

 

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

 

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … od 6. prosinca 2005., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.100,00 CHF (švicarskih franaka) kao hipotekarni kredit građana u 120 mjesečnih anuiteta s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 381,45 CHF;

- da iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da povrat obaveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke, a korisnik kredita je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te potpisom na ovom ugovoru Korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj, a to nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa prednikom tužitelja ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo;

- da je dopunom nalaza i mišljenja od dana 7. veljače 2023. sudska vještakinja prihvatila prigovor tuženika te dala novo mišljenje prema početnom tečaju na dan 15.12.2005. za 1 CHF 4,76677 kuna te tako proizlazi da zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 43.909,26 kn po glavnici i po kamati što iznosi 5.827,76 €. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 119,72 kn po glavnici i kamati što iznosi 15,89 €.

 

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak te informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Stoga iako je svjedokinja I. B. iskazala da je upozorila tužitelja na rizičnost tečaja u CHF u smislu da se radi o kreditu sa valutom čije se kretanje ne može predvidjeti na tržištu, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Isto tako, okolnost da tužitelj nije pročitao ugovor u cijelosti nije od utjecaja na odluku suda u ovom sporu jer ova okolnost ne umanjuje činjenicu da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane trgovca i da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, dakle radi se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF- ništetna te je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane presude.

 

11. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

12. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

 

13. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika.

 

14. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

 

15. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

 

16. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

 

17. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

18. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

 

19. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

20. U odnosu na presudu suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. SC Banca Transilvania C-81/19, na koju ukazuje tuženik, za navesti je navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Ta se presuda prije svega odnosi se na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud EU u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom smislu je i neosnovano pozivanje tuženika i na presudu Suda EU u odluci C-243/20 da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, jer je nepoštenost, a time i ništetnost takvih istovrsnih odredbi već pravomoćno utvrđena u navedenom kolektivnom sporu pri čemu ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu ( tako i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/18 od 26.5.2020.). U tom pogledu naknadna suprotna stajališta suda EU mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojem takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu, slijedom čega navodi žalitelja nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

21. Nadalje, žalbeni navodi tuženika da je sud pogrešno cijenio iskaz Ivane Barišić te da nije cijenio pisani iskaz gđe. D. K., kao voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktora Direkcije podrške prodaji, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste, nisu osnovani jer predstavljaju preocjenjivanje izvedenih dokaza i davanje vlastite, ali pogrešne ocjene dokaza na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud. Isto tako, nisu jasni navodi tuženika da se u obrazloženju prvostupanjski sud nije "…osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje dostavio … i kojom je dokazao razinu informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu …", budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog navedenim tvrdnjama, s time da je prvostupanjski sud po prijedlogu tuženika izveo dokaz saslušanjem tužitelja i djelatnice I. B., slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije pravilno ocijenio dokumentaciju i predložene dokaze tuženika vezano uz informiranost tužitelja.

 

22. Prema tome, kako je u postupku zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik tvrdi da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna) jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku Suda Europske unije (C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020.).

 

23. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud prilikom utvrđenja činjenice uživa li tužitelj potrošačku zaštitu bio dužan rukovoditi standardom prosječnog potrošača, a da tužitelj nije niti pročitao predmetni ugovor, valja reći da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod djelatnice banke I. B. došao i rekao joj da je direktor banke preporučio kredit u CHF i da želi ugovoriti takav kredit, a postupao je s punim povjerenjem u banku dok ga djelatnica nije ga informirala o rizičnosti tečaja kredita u CHF i nije dobio nikakav letak, a jedino su razgovarali o tome da je rata kredita oko 200,00 kuna manja na iznos kredita koji podiže u odnosu na ratu kredita u euru pa s obzirom da ima veliku dioptriju i radilo se o sitnim slovima u ugovoru o kreditu je pročitao ime, prezime, iznos i ratu, a nije znao da postoji mogućnost promjene tečaja, a niti visine anuiteta, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da nije upotrijebio niti nužan stupanj pažnje.

 

24. Naime, transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužitelja kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već su mu trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njegove financijske obveze, a koje tužitelju, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani kao i pozivanje na presudu suda Europske Unije (presuda C‑26/13 u predmetu Kasler od 30. travnja 2014.)

 

25. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF, ništetne i tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I. I II. izreke pobijane odluke.

 

26. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.

 

27. Isto tako, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima te prihvatiti tuženikov prigovor radi prebijanja te utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 3.055,76 kn/405,57 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate.

 

28. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe, a što je tužitelj i tražio postavljenim tužbenim zahtjevom. Osim toga, plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primio i stoga niti ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla prebijati u ovom postupku.

 

29. Isto tako, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Stoga pozivanje na sudsku praksu koja je uvažila prigovor banke nema za posljedicu drukčiji ishod ove parnice, a niti je zbog "prihvaćanja financijskog izračuna" vještaka činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

 

30. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud dopunskom presudom utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 3.055,76 kn/405,57 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako je pobliže navedeno u izreci pod točkom I. odnosno pravilno je odbijen tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan, slijedom čega je žalba tuženika protiv dopunske presude odbijena kao neosnovana i dopunska presuda potvrđena sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP, kao pod točkom II. izreke.

 

31. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 25. listopada 2021., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.

 

32. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

 

33. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.

 

34. Glede odluke o troškovima, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji su troškovi bili nužni za vođenje parničnog postupka te je iste dosudio pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT) pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelju ne pripada parnični trošak.

 

35. Neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te je pravilno prvostupanjski sud prilikom obračuna parničnih troškova primijenio izmijenjenu i dopunjenu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 37/22). Naime, navedene Izmjene objavljene su 24. listopada 2022., a stupile su na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama (čl. 2. Izmjene Tarife), 1. studenoga 2022. i primjenjuju se u konkretnom slučaju. Naime, prema Tbr. 48/3 kad sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 22. siječnja 2024. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 2,00 € umjesto 1,33 €/10,00 kn te se ne radi o retroaktivnom djelovanju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući se parnični troškovi obračunavaju na kraju postupka sukladno uspjehu u sporu.

 

36. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude od 22. siječnja 2024. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, to mu je navedeni trošak i nastao tako da tužitelj sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju takav trošak i dosudio.

 

37. U odnosu na žalbene navode tuženika da tužitelj nije dužan platiti sudsku pristojbu na presudu jer da je tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbi u smislu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, valja reći da je odredbom čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23 dalje: ZIDZPP/23), izmijenjena odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18 i 51/23) tako, da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

 

38. Budući da je ZIDZPP/23 stupio na snagu 20. svibnja 2023. tužitelj je u ovom predmetu oslobođen plaćanja pristojbi na presudu koja je donijeta 22. siječnja 2024. zbog čega je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika za svotu parničnog troška od 104,73 € (koji se odnosi na sudsku pristojbu na presudu) i u tom dijelu preinačena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana u pobijanoj presudi pod točkom II. dok je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u preostalom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi odluku suda prvog stupnja u pogledu odluke o parničnom trošku za iznos od 2.208,85 €. (toč. I. rješenja)

 

39. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke kao i u pogledu odluke o parničnom trošku za iznos od 2.208,85 € te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

 

 

U Zagrebu 9. srpnja 2024.

 

Predsjednica vijeća:

   Darija Horvat, v.r.