Poslovni broj: Gž-823/2024-2

 

Poslovni broj: Gž-823/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B., OIB: ..., iz D., tužitelja Z. M., OIB: ..., iz S., tužiteljice M. B.1, OIB: ..., iz Z., tužitelja mljt. P. M. B., OIB: ., kojeg zastupa majka M. B.1, tužiteljice V.-V. B., OIB: ..., iz P., i tužiteljice A.-J. B., OIB: ..., iz Z., koje zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženice D. B., OIB: ..., iz D., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Zajedničkom odvjetničkom uredu R. P. & S. P. u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru broj P-1532/2022 od 6. ožujka 2024., u sjednici vijeća 4. srpnja 2024.

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tužitelja, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-1532/2022 od 6. ožujka 2024.:

 

-          potvrđuje u izreci presude

 

-          potvrđuje u izreci rješenja u dijelu kojim je naloženo tužiteljima naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 3.250,00 EUR, a preinačuje u preostalom dijelu i odbija zahtjev tuženice za naknadu troškova u iznosu od 750,00 EUR.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

''Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici k. čest. 2314/379 k. o. P., pašnjak pov. 7138 m2, zk. ul. 3213, u slijedećim suvlasničkim omjerima:

- tužitelj ad. 1. I. B. za 1/8 dijela,

- tužitelj ad. 2. Z. M. za 1/8 dijela,

- tužiteljica ad. 3. M. B.1 za 1/48 dijela,

- tužitelj ad. 4. P. M. B. za 1/48 dijela,

- tužiteljica ad. 5. V.-V. B. za 1/24 dijela,

- tužiteljica ad. 6. A.-J. B. za 1/24 dijela,

što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelji svoja navedena suvlasnička prava na navedenoj nekretnini uknjiže u zemljišnoj knjizi, u roku 15 dana.''

 

II. Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

''1. Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici fizičkog dijela k. čest. 2314/379 k. o. P. koji je u skici lica mjesta stalnog sudskog vještaka za geodeziju I. G. mag. ing. geod. od 16.11.2022. god. označen točkama C-D-E-F-G-H-I-J-C i obojan narandžastom bojom, u slijedećim suvlasničkim omjerima:

- tužitelj ad. 1. I. B., za 1/4 dijela

- tužitelj ad. 2. Z. M., za 1/4 dijela

- tužiteljica ad. 3. M. B.1 za 1/24 dijela,

- tužitelj ad. 4. P. M. B. za 1/24 dijela,

- tužiteljica ad. 5. V.-. B., za 1/12 dijela

- tužiteljica ad. 6. A.-J. B., za 1/12 dijela

2. Tužena je dužna trpjeti da tužitelji, nakon izvršene parcelacije te upisa nekretnine iz toč. 1. ove izreke u zemljišnu knjigu, na istoj uknjiže suvlasnička prava iz toč. 1. ove izreke, u roku 15 dana.''

 

1.1. Ujedno je rješenjem naloženo tužiteljima naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 EUR.

 

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju tužitelji iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. citirane odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i rješenje u smislu žalbenih navoda, odnosno podredno isto ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženica je podnijela odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tužitelja, ustraje u svojim tvrdnjama i predlaže žalbu odbiti.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u dijelu pobijane odluke o troškovima postupka.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva na 1/2 dijela kčbr. 2314/379 u površini od 7138 m2 upisane u zk.ul. 3213 k.o. P. i trpljenje upisa prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi (prema osnovnom tužbenom zahtjevu), odnosno utvrđenje prava suvlasništva tužitelja na realnom dijelu kčbr. 2314/379 označenom u skici vještaka za geodeziju I. G. od 16. studenog 2022. točkama C-D-E-F-G-H-I-J-C i obojenog narančastom bojom te trpljenje upisa prava tužitelja nakon izvršene parcelacije (prema eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu), a činjenično se temelji na tvrdnji da ½  dijela nekretnine predstavlja ostavinsku imovinu iza pok. J. B. i da tužiteljima kao njegovim zakonskim nasljednicima pripada pravo suvlasništva temeljem nasljeđivanja i to tužiteljima I. B. i Z. M. svakom u 1/8 dijela, tužiteljima M. B.1 i P. M. B. (kao nasljednicima pok. I.-V. B.) svakom u 1/48 dijela, te tužiteljicama V.-V. B. i A.-J. B. (kao nasljednicima pok. M. B.2) svakom u 1/24 dijela.

 

6. Polazeći od nespornih činjenica:

 

- da su pok. J. B. i njegov brat pok. M. B.3 bili izvanknjižni suvlasnici kčbr. 2314/379 k.o. P. svaki u 1/2 dijela, koja je u zemljišnoj knjizi bila uknjižena kao općenarodna imovina

 

- da su tuženičin otac J. B. (sin pok. J. B.) i M. B. (sin pok. M. B.3) pokrenuli postupak protiv R. H. i O. P. radi utvrđenja prava vlasništva na kčbr. 2314/379 k.o. P., s obzirom da je nekretnina bila uknjižena kao općenarodne imovina i da su se na temelju presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru broj P-827/12 od 16. prosinca 2013. uknjižili u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici nekretnine svaki u ½ dijela, kao i da je potom tuženičin otac J. B. darovao tuženici ½ dijela predmetne nekretnine koja se na temelju tog pravnog posla uknjižila u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica nekretnine u ½ dijela

 

- da je pok. J. B.1 imao četvero djece i to sina J. B.2 (tuženičinog oca), sina I. B. (tužitelja), kćerku M. M. čiji je potomak tužitelj Z. M., te sina M. B.2 čiji su slijednici tužitelji M. B.1 i P. M. B. (kao potomci pok. I.-V. B.), V.-V. B. i A.-J. B., kao i da su tužitelji i tuženičin otac J. B.2 zakonski nasljednici iza pok. J. B.1

 

te spornih činjenica:

 

- je li ½ dijela kčbr. 2314/379 darovana tuženičinom ocu J. B.2 usmenim darovanjem J. B.1

 

- te da li postoji pravo suvlasništva na kčbr. 2314/379 ili je izvršena dioba nekretnine između pok. J. i M. B. (kako tvrdi tuženica) pa je pravo suvlasništva prestalo i postalo pravo vlasništva realnog dijela nekretnine,

 

ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja, a nakon provedenog dokaznog postupka saslušanjem svjedoka M. B.5, B. V., M. B.6, N. B., V. L., J. S., A. B., Z. B., A. B. i J. B.1, uviđaja na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka geodetske struke, te uvida u predmet broj P-827/2012, prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da iz predmeta broj P-827/2012 proizlazi da su pok. J. B.1 i M. B.3 predmetnu nekretninu kčbr. 2314/379, koja odgovara kčbr. 4576/2 k.o. P., podijelili 1945. na način da je J. B.1 pripalo zemljište "najbliže moru", što dokazuje činjenica da je tuženičin otac angažirao djelatnike za čišćenje upravo tog dijela nekretnine i da je na tom dijelu postavio kamp kućice, a što potvrđuje u iskazu svjedok V. L. koji je obavio radnje čišćenja, a podredno i svjedoci Z. B. i J. S., s time da kada ne bi došlo do diobe da bi zasigurno tužitelji zahtijevali pravnu zaštitu radi uklanjanja kamp kućica koje je postavio tuženičin otac na dijelu nekretnine bliže moru

 

- da je na uviđaju uz sudjelovanje geodetskog vještaka tuženica pokazala rozu oznaku na sjevernom betonskom zidu koja predstavlja početak linije razgraničenja i interne podjele suvlasnika,

 

na temelju čega utvrđuje da iz razloga što je došlo do diobe nekretnine između pok. J. B.1 i M. B.3 da je neosnovan osnovni tužbeni zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva, uzimajući u obzir da je suvlasništvo vlasništvo više osoba na istoj fizički nepodijeljenoj stvari po dijelovima koji su idealno određeni, a da je diobom prestalo suvlasništvo i da su nastali realni dijelovi nekretnine koji su postali samostalni objekti prava vlasništva, radi čega nalazi neosnovanim osnovni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva. Međutim, kako je tužbom obuhvaćena samo tuženica koja jedna od suvlasnica kčbr. 2314/379, a ne i preostali suvlasnici to je ocijenjen neosnovanim i eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na realnom dijelu nekretnine.

 

7. U žalbi tužitelji navode da glavnim tužbenim zahtjevom zahtijevaju sudsku zaštitu isključivo u odnosu na suvlasnički dio koji je upisan na tuženicu, a ne u odnosu na suvlasnički dio koji je upisan na M. B.4 pok. M.. Osporavaju utvrđenje prvostupanjskog suda (pod toč. 21. obrazloženja) da je nekretnina fizički podijeljena između pok. M. i J. B.1 s obzirom da isto ne proizlazi iz predmeta broj P-827/2012 jer je u tom postupku pravomoćnom sudskom odlukom presuđeno da je J. B.2 pok. J. upravo suvlasnik nekretnine u ½ dijela, koji je potom svoj suvlasnički dio darovanjem prenio na tuženicu. Smatraju da sud nije mogao koristiti dokaze koji su provedeni u tom predmetu (u kojem tužitelji nisu sudjelovali), te u kojem je utvrđeno da je upravo prednik tuženice suvlasnik u ½ dijela, a kada bi u predmetu broj P-827/2012 bilo utvrđeno da je nekretnina bila podijeljena da bi tada zahtjev bio odbijen. Dakle, nekretnina fizički nije bila podijeljena u trenutku kada je donesena presuda broj P-827/2012, niti kada je tuženičin otac temeljem presude zatražio uknjižbu prava suvlasništva, a niti kada se tuženica uknjižila u zemljišnoj knjizi na temelju darovanja, pa su se sve eventualne diobe mogle dogoditi samo nakon toga (poslije 2013. i 2014.) i to samo na način predviđen zakonom – suglasnošću svih suvlasnika ili sudskom odlukom. S obzirom na navedeno sud nije mogao donijeti zaključak o fizičkoj diobi samo na temelju toga što je utvrdio određene posjedovne čine jednog od suvlasnika na nekretnini u suvlasničkoj zajednici, nego je taj zaključak mogao donijeti samo pod uvjetom da je utvrdio postojanje konkretnog pravnog osnova fizičke diobe (razvrgnuća) u vidu suglasnosti ostalih suvlasnika ili sudske odluke, pa kako sud nije dao niti jedan razlog o tim činjenicama to smatra da je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navedena bitna povreda počinjena je i iz razloga što su izostali razlozi u odnosu na tvrdnju tuženice da je njezin djed J. B. predmetnu nekretninu darovao njezinom ocu J. B.2, a koju tvrdnju su opovrgnuli iskazi svih saslušanih svjedoka. O tome se paušalno i gramatički, te pogrešno i logički nedorečeno izjasnio sud samo pod toč. 22. obrazloženja bez ikakve analize dokaznog materijala. Uzimajući u obzir uputu iz odluke ovoga suda od 12. studenog 2020. broj Gž-594/2020 prema kojoj je sud trebao utvrditi je li predmetna nekretnina bila podijeljena između pok. J. i M. B.3, smatraju da je jedini mogući zaključak da fizičke diobe nije bilo jer tu činjenicu tuženica nije dokazala. Tužitelji su eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavili u vezi upute iz navedene drugostupanjske odluke (opreza radi) iako čitavo vrijeme konzistentno ustraju u početnoj tvrdnji da fizičke diobe nije bilo. Da je utvrđeno (i) da je do fizičke diobe došlo, smatraju da nije bilo mjesta odbijanju zahtjeva iz razloga što je na pasivnoj strani naznačena samo tuženica s obzirom da tužitelji samo na njezinom suvlasničkom dijelu polažu vlasnička prava, a ne i na suvlasničkom dijelu M. B.4. U svezi svega navedenog osporavaju utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

 

8. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelji ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s obzirom da je sud utvrdio sve odlučne činjenice i za iste iznio valjane razloge koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza, a koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te presuda nema proturječnosti niti nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost.

 

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da iz obrazloženja presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru broj P-827/12 od 16. prosinca 2013. proizlazi da je predmetna nekretnina fizički podijeljena između tri brata – V., J. i M. 1945. nakon što su je stekli od oca M. B.6, da je J. pripalo zemljište „najbliže moru“, povrh njega da je pripalo M., a povrh njega V. B.. Nedvojbeno je V. B. realizirao diobu na način da je njegov dio nekretnine odcijepljen te je formiran u samostalnu zemljišnoknjižnu česticu (i nije predmetom ovog postupka), dok dioba između M. i J. nije formalizirana. Da je nekretnina fizički podijeljena potvrđuju u iskazima svjedoci J. B.2 i A. B., a podredno i svjedok Z. B. (potomak M. B.4) koji iako navodi da nekretnina nije podijeljena istodobno navodi u iskazu, cit.“(…) drugi dio gdje piše P13291 m2 bi trebao biti od J. B.1 i obitelji (…), navodeći da je on postavio žićanu ogradu koja određuje međusobni posjed.

 

10. Međutim, ovdje valja ukazati da su tužitelji u podnesku od 10. srpnja 2015. po tužbi glavnog miješanja tužitelja D. B. dajući odgovor na tužbu istakli, cit:

 

„Navedena tri brata (V., J. i M. B.3) su naslijedili oca M. na zemlji koja je tada u naravi predstavljala jedinstvenu cjelinu i bila označena s k.čest. 2314/86 k.o. P.. Sukladno diobenom dogovoru između tri brata, bratu V. je pripao dio navedene čestice koji je parcelacijom dobio oznaku k.čest. 2314/378 (n.i.k. čest. 4576/1) dok je braći J. i M. pripao ostatak označen kao k.čest. 2314/379 (n.i.k. čest. 4576/2). Navedeni usmeni diobeni dogovor između tri brata je bio realiziran na terenu i to posjedovnim činima koji su danas i godinama prije posve nedvojbeno vidljivi na terenu (…). Naime, braća V., J. i M. B. su se davno (prije cca 45-50 godina) dogovorili o diobi, realizirali je na terenu te se sukladno toj diobi i vlasnički ponašali odnosno nekretnine posjedovali bez ikakvih primjedbi ili sporova. (…)“.

 

10.1. S obzirom na navedene tvrdnje samih tužitelja o postojanju usmene diobe između V., J. i M. koja je izvršena na terenu na način da je svakom od njih pripao realni dio nekretnine i to na način da je J. pripao dio „najbliži moru“, da je M. pripao središnji dio, a V. dio povrh M., to su neosnovani žalbeni navodi kojima tužitelji ističu da za diobu nedostaje pravni osnov – suglasnost svih suvlasnika, kada je upravo prema njihovim tvrdnjama postignuta suglasnost svih suvlasnika (V., J. i M.) o diobi koja je realizirana na terenu na način da je svaki od suvlasnika na ime svog suvlasničkog dijela dobio realni dio nekretnine, pri čemu je V. diobu formalizirao, dok su M. i J., a potom njihovi pravni sljednici (M., J.) izvršavali vlasnički posjed upravo na realnim dijelovima nekretnine.

 

10.2. Da je usmena dioba realizirana potvrđuje i stanje na licu mjesta koje je prikazano na skici vještaka i na fotografijama iz kojih je razvidno da je posjed M. pravnih sljednika jasno odvojen od posjeda J. pravnih sljednika (J., tuženice), na način da je na srednjem dijelu nekretnina ograđena suhozidom, da se na istom nalaze objekti i bazeni koje su izgradili M. pravni sljednici, koji na tom dijelu drže i veći broj kamp kućica, kao i da je njihov dio odvojen od dijela u posjedu tuženice žićanom ogradom i da je tuženičin otac na tom dijelu držao svoje kamp kućice. Navedeno stanje na licu mjesta dokazuje da iako je u zemljišnoj knjizi nekretnina upisana kao suvlasništvo tuženice u ½ dijela, dok je u preostalih ½ dijela upisana kao suvlasništvo B. G., Z. i M., da je nekretnina fizički podijeljena na način kako su je podijelili njihovi pravni prednici i da tuženica ne izvršava nikakva vlasnička prava na realnom dijelu nekretnine koji pripada M. nasljednicima, kao što ni oni ne polažu prava na njezin realni dio.

 

11. S obzirom da je suvlasništvo - vlasništvo više osoba na istoj fizički nepodijeljenoj stvari, po dijelovima koji su idealno određeni, na način da je vlasništvo među suvlasnicima podijeljeno po obujmu, a ne po sadržaju pa se uzima da je stvar pravno razdijeljena na sadržajno jednake dijelove kojima je veličina određena veličinom suvlasničkih omjera, dok nasuprot tome vlasništvo određenog realnog dijela nekretnine ne predstavlja suvlasništvo jer je ono prestalo, nego čini pojedinačno određenu stvar koja može biti samostalnim objektom prava vlasništva, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio, da u situaciji kada je između pravnog prednika stranaka J. B.1 i suvlasnika M. B.3 usmenom fizičkom diobom, s pravnim učincima razvrgnuća suvlasničke zajednice, suvlasništvo prestalo i da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva (osnovni zahtjev).

 

12. Isto tako je pravilno i daljnje stajalište prvostupanjskog suda da nije osnovan niti eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na realnom dijelu nekretnine iz razloga što na strani tuženika nisu obuhvaćeni svi upisani zemljišnoknjižni suvlasnici (kao jedinstveni suparničari), a što je potrebno s obzirom da se uspostavom vlasništva neke osobe na točno omeđenom dijelu zemljišta dira u prava svih suvlasnika cijele nekretnine. Navedeno shvaćanje je ustaljeno u sudskoj praksi (npr. VSRH Rev 1953/2015-2 od 2. travnja 2019., Ustavni sud RH U-III/6355/2022 od 6. ožujka 2024. i dr.) te je primjenjivo i na konkretan slučaj u kojemu je tužba podnesena samo protiv tuženice, dok su na nekretnini upisani kao suvlasnici (i) B. G., Z. i M..

 

13. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu i rješenje u izreci presude.

 

14. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je naložio tužiteljima naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 4.000,00 EUR za radnje navedene pod toč. 28. obrazloženja.

 

15. Ispitujući odluku sa stajališta primjene materijalnog prava ovaj sud utvrđuje da je donesena djelomično pogrešnom primjenom čl. 155. ZPP-a. Tužitelj ima pravo na trošak radnji navedenih pod toč. 28. obrazloženja, osim za - sastav podneska od 1. travnja 2015. koji je dosuđen 2 puta (jednom kao podnesak, a drugi puta kao „odgovor na tužbu“), sastav podneska od 5. lipnja 2015. koji nije bio potreban za postupanje u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, te podneska od 4. prosinca 2017. kojim se tuženica očitovala na tužbu glavnog miješanja tužitelja D. B. (koja je povučena). Preostali troškovi bili su potrebni za vođenje parnice te su odmjereni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.) i iznose ukupno 3.250,00 EUR.

 

16. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio i djelomično odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio rješenje u dijelu kojim je naloženo naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 3.250,00 EUR, a preinačio primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a u preostalom dijelu i odbio zahtjev tuženice u iznosu do 750,00 EUR.

 

17. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu 4. srpnja 2024.