- 1 -              III Kr-71/2024-3

Broj: III Kr-71/2024-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika Vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. R. T., zbog kaznenog djela iz čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 24. ožujka 2022. broj K-2/2021-58 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 12. listopada 2023. broj I Kž-323/2022-8, u sjednici održanoj 4. srpnja  2024.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se zahtjev os. R. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 24. ožujka 2022. broj K-2/2021-58 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 12. listopada 2023. broj I Kž-323/2022-8 R. T. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine zbog pet kaznenih djela spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. st. 1. KZ/11 i kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11.

2. Osuđenik je putem branitelja B. D., odvjetnika u G., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „… zbog toga što je povrijeđeno … pravo na obranu na raspravi, zbog toga što su počinjene povrede odredaba kaznenog postupa u žalbenom postupku, te što … je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom  za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“ kao i zbog povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika. Predlaže ukinuti obje presude i „… vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.“

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. U zahtjevu se prigovara da niži sudovi nisu iznijeli razloge o postojanju pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz čl. 152. st. 1. KZ/11. i iz čl. 153. st. 1. „… Kaznenog zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pravomoćne presude…“ budući da „… od 1. siječnja 2020. godine djelo za koje je okrivljenik proglašen krivim … više nije kazneno djelo …“. Zamjera se da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su sudovi „… propustili primijeniti osnovno načelo kaznenog prava – načelo in dubio pro reo, sve provedene dokaze predložene od strane obrane … koje okrivljeniku idu u korist, kao i pojedine dokaze koje je predložila optužba i oštećena, a koji isto tako idu u korist okrivljenika, sudovi su ocijenili nevjerodostojnim i usmjerenim u otklanjanje odgovornosti od okrivljenika.“  pri čemu se pravomoćna presuda „… temelji … jedino i isključivo na iskazu oštećene…te iskazima tzv. posrednih svjedoka …“. Upirući na iskaze pojedinih svjedoka te nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka osuđenik smatra „… da iskaz oštećene nema tu uvjerljivost i vjerodostojnost da bi se pravomoćna presuda mogla temeljiti isključivo na njemu.“ Zaključno, smatra da je „… drugostupanjski sud povrijedio zakon na njegovu štetu prilikom donošenja odluke povodom žalbe … jer nije na zakonom propisani način sankcionirao propuste prvostupanjskog suda na koje je ukazano žalbom.“

6. Prema opisu kaznenih djela zbog kojih je osuđenik proglašen krivim proizlazi da je u razdoblju između srpnja i rujna 2019. sa žrtvom obavio spolne odnose „… unatoč njezinim molbama da prestane i da ju ostavi na miru …“ koje radnje su ispravnom primjenom materijalnog zakona označene kaznenim djelima spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona, "Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17. i 118/18. za koje djelo je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. U pravu je osuđenik da je Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona od 13. prosinca 2019., stupio na snagu 1. siječnja 2020. ("Narodne novine" broj 126/19. – dalje: ZIDKZ) brisan spomenuti članak 152. KZ/11. što, međutim, ne znači da je „brisano kazneno djelo“ za koje je osuđenik proglašen krivim. Naime, spomenutom Novelom je usvojena nova koncepcija kaznenog djela silovanja koje podrazumijeva svaki spolni odnos ili s njim izjednačenu spolnu radnju na koji žrtva nije dala svoj pristanak tako da je zakonski opis kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. KZ/11. uveden kao najblaži oblik silovanja u čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.-19) uz propisanu kaznu zatvora od jedne do pet godina. Prema tome, nedvojbeno je da su radnje osuđenika iz izreke pravomoćne presude kažnjive prema zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja djela, ali i nakon zakonskih izmjena koje su bile na snazi u vrijeme presuđenja. Stoga su, rukovodeći se načelom primjene blažeg zakona i vremenskog važenja kaznenog zakonodavstva iz čl. 3. KZ/11. niži sudovi pravilno zaključili o postojanju pravnog kontinuiteta, a kako je zakonski minimum kazne za opisano kažnjivo ponašanje viši prema KZ/11.-19 to je ispravno primijenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela (čl. 152. st. 1. KZ/11.), jer novi zakon nije blaži.

6.1. Nadalje, osim što je u pravomoćnoj presudi činjenični opis spolnih delikata pravilno podveden pod kazneno djelo iz čl. 152. st. 1. KZ/11. niži sudovi su o primjeni materijalnog prava i pitanju pravnog kontinuiteta dali iscrpne i jasne razloge (odlomak 29. prvostupanjske presude i odlomak 8.2. do 8.4. drugostupanjske presude) pa su i u tom dijelu zamjerke osuđenika neosnovane.

7. U ostalom dijelu zahtjeva osuđenik izražava nezadovoljstvo ocjenom dokaza i činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski, a potom pravilnim prihvatio i žalbeni sud. Međutim, prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP-a zahtjev se može podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona. Ovo zakonsko ograničenje znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje se jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.).

8. Što se pak tiče smjeranja na tešku povredu prava na pravično suđenje zbog  povrede načela in dubio pro reo valja reći da do primjene čl. 3. ZKP-a dolazi tek nakon što sud i nakon sveobuhvatne ocjene dokaza (čl. 450. st. 2. ZKP-a) i to primjenom načela slobodne ocjene dokaza (čl. 9. st. 3. ZKP-a) nije u mogućnosti otkloniti dvojbe oko ne/postojanja neke odlučne činjenice, što ovdje nije slučaj.

8.1. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je da je sud prvog stupnja odluku o krivnji za predmetna kaznena djela utemeljio na analizi niza dokaza izvedenih na raspravi. Prema koncepciji obrazloženja dokazi su u bitnome dijelu reproducirani i analizirani pri čemu je posebna pažnja posvećena ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenice u odnosu na prezentaciju događaja po obrani. Prvostupanjski sud je podrobno analizirao iskaze svjedoka koji idu u prilog optužbi kao i one naklonjene obrani uz razboritu argumentaciju njihove dokazne vrijednosti (odlomak 27.1. presude), uvažavajući nalaz i mišljenje psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenice (o sposobnosti davanja vjerodostojnog iskaza na sudu-odlomak 11. i 11.1. presude) te  otklon teze obrane da se radilo o dragovoljnim odnošajima dvije osobe koje su u ljubavnom odnosu (odlomak 27.4. presude).

8.2. U žalbi koju je osuđenik podnio putem branitelja prvostupanjska presuda je pobijana zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka. Između ostalog je problematizirana primjena materijalnog prava (pravni kontinuitet) te pravilnost ocjene dokaza prihvaćanjem iskaza oštećenice vjerodostojnim.

8.3. Nakon ocjene o neosnovanosti žalbe zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (odlomak 8.) žalbeni sud otklanja i prigovor o povredi kaznenog zakona (odlomak 8.2. do 8.4.) uz ispitivanje presude po službenoj dužnosti (odlomak 8. i 9.). Potom je temeljito ocijenio i zamjerke činjenične naravi razmotrivši stanje dokazne građe, iskaze svjedoka kojima se oštećenica povjerila i koji su stekli neposredna saznanja o njenom ponašanju u inkriminiranom razdoblju, kao i iskaze svjedoka koji su po mišljenju žalitelja kompromitirali optužbu (odlomak 10. do 13. presude), uz zaključak da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, a time i dokazana krivnja za predmetna kaznena djela.

8.4. Prema izloženom jasno se može zaključiti da je rasuđivanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda o ocjeni dokaza i utvrđenju krivnje temeljito i razumno, zasnovano na dokazima izvedenim na raspravi primjenom načela slobodne ocjene dokaza te da je drugostupanjski sud ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika kako je to predviđeno odredbom čl. 487. st. 1. ZKP-a. Stoga su bez osnova prigovori kojima se smjera na povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku odnosno nepravičnost postupka.

9. Slijedom izloženog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.) trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 4. srpanj 2024.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.