1              Poslovni broj: Gž-786/2023-4

Poslovni broj: Gž-786/2023-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. J. iz O., OIB: …, zastupane po punomoćnici S. P., odvjetnici iz O., protiv tuženice A. B. d.d. iz Z.,  OIB: …, zastupane po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z., radi ništetnosti, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-1059/2019-28 od 16. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2024.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1059/2019-28 od 16. siječnja 2023. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010444244/2005 od 10. svibnja 2005. koji su sklopile tužiteljica i prednica tuženice (S. b. d.d. O.)  u dijelovima čl. 2., čl. 3. toč. 2. , 4. i 5., čl. 4., čl. 11. i čl. 15. tog Ugovora o kreditu citiranih u toj toč. presude. Toč. II. izreke iste presude naloženo je tuženici da tužiteljici s osnove preplaćenog iznosa temeljem promjenjive kamatne stope isplati iznos od 537,64 EUR / 4.050,86 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom detaljno opisanoj u toj toč. izreke, dok je toč. III. izreke pobijane presude naloženo tuženici da tužiteljici s osnove preplaćenog iznosa zbog tečajne razlike isplati iznos od 3.058,78 EUR / 23.046,35 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom opisanoj u toj toč. izreke. Toč. IV. izreke iste odluke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.682,13 EUR / 20.208,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužiteljicu obveže naknaditi tuženici troškove postupka, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava navode iz žalbe te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu i naložiti tuženici da tužiteljici naknadi troškove žalbenog postupka.

 

4. Žalba tuženice je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se ništetnim utvrde dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010444244/2005 od 10. svibnja 2005. koji je tužiteljica sklopila s pravnim prednikom tuženice, a kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice te restitucijski zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta kredita u iznosu od 537,64 EUR / 4.050,86 kn s osnova promjenjive kamatne stope i u iznosu od 3.058,78 EUR / 23.046,35 kn s osnova ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF.

 

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da je tužiteljica s prednikom tuženice S. b. d.d. O. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu br. 5140030242-60010444244/2005 od 10. svibnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice, a početna je bila 5,25% te s početnim anuitetom od 246,84 CHF,

 

- da se temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) tužiteljica pozvala na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke te potvrđene presudom Pž-6632/17 od 10. lipnja 2018. u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF,

 

- da iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka B. H. proizlazi da razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope po odluci banke iznosi 4.050,86 kn, a zbog promjene tečaja CHF-a iznosi 23.046,35 kn, odnosno ukupno 27.097,21 kn,

 

iz čega prvostupanjski sud zaključuje da je zbog ništetene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženice i vezanosti iznosa kredita za valutu CHF na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) u vezi čl. 1111. istog Zakona tuženica dužna isplatiti tužiteljici iznos sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

 

7. U žalbi tuženica navodi da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava potrošača broj P-1402/2012 jer u tom postupku kao tuženica nije obuhvaćena S. b. d.d., a koja je prednica ovdje tuženice i koja je sklapala predmetni Ugovor o kreditu, pa smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer se u istoj ne navode razlozi za primjenu presude iz kolektivnog spora, a niti su u presudi uopće istaknuti razlozi za ocjenu prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi. Ističe potrebu za utvrđivanjem činjeničnog stanja u konkretnom postupku radi ocjene može li se u istom primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora pa stoga prigovara da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije proveo saslušanje svjedokinje A. P., djelatnice tuženice koja je neposredno pregovarala i sklapala predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljicom. Stoga smatra da joj nije omogućeno dokazati činjenice vezane za pregovaranje jer je sud odbio njezin dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka, a nije ni proveden dokaz saslušanja tužiteljice na okolnosti pojedinačnog pregovaranja te time sadržajno upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Nadalje, tuženica iznosi stajalište da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbe Direktive 93/13 jer se na ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji ista ne može primijeniti, a u konkretnom slučaju ugovor je sklopljen 10. srpnja 2005. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženica naglašava da je pri izradi nalaza i mišljenja vještaka primijenjena pogrešna metodologija odnosno da u konkretnom slučaju nije opravdano koristiti isključivo ugovorenu početnu kamatnu stopu jer nije ugovoren kredit uz fiksnu kamatnu stopu. Osim toga smatra pogrešnim postupanje suda koji je prihvatio samo pozitivne razlike anuiteta jer takav izračun ide isključivo u korist tužiteljice. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica vidi u odnosu na zastaru i u određivanju tijeka zakonske zatezne kamate smatrajući da bi se eventualna kamata trebala dosuditi tek od podnošenja tužbe.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu iz istaknutih žalbenih razloga utvrđeno je da osnovano tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer u presudi nisu navedeni razlozi za ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi. Osim toga, utvrđeno je da je ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju sadržajno u žalbi ističe tuženica, navodeći da joj je onemogućeno dokazivanje činjenica vezanih za pojedinačno pregovaranje time što je prvostupanjski sud odbio njezin dokazni prijedlog saslušanjem djelatnice tuženice A. P. koja je s tuženicom neposredno sklapala predmetni Ugovor o kreditu na pravno relevantne okolnosti sklapanja tog ugovora i da se o sadržaju svih odredaba ugovora pojedinačno pregovaralo.

 

8.1. Ustavni sud RH u više svojih odluka, pa tako u odlukama  U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022., između ostalog navodi „da su sudovi u kolektivnom sporu zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (odluka broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama. Slijedom navedenoga, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na sudovima je zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Stoga banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu  je moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.„

 

8.2. Iz prethodno citiranih dijelova odluka Ustavnog suda RH proizlazi da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti točno određenog potrošača - ovdje tužiteljice u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a istovremeno utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer je isto protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

 

8.3. U odnosu na tvrdnju tuženice da nije u konkretnom postupku saslušana tužiteljica valja reći da taj dokaz nije predlagala ni jedna od stranaka.

 

9. Isto tako pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinak odluka iz kolektivnog spora radi zaštite potrošača broj P-1402/2012 i na ovaj konkretan slučaj, iako tuženica osporava njihovu primjenu jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopila S. b. d.d. koja nije obuhvaćena kolektivnim sporom. Naime, iz izvatka u sudski registar proizlazi da je ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. S. b. d.d. pripojena tuženiku (tada pod nazivom H. A.-A.-B.) pa se presude donesene u kolektivnim sporovima protiv H. A.-A.-B. odnose i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila S. b. d.d. Sukladno čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 118/03) upisom pripajanja u trgovački registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Takvo stajalište izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024.

 

10. Zbog navedenog valjalo je usvojiti žalbu tuženice, ukinuti presudu suda prvog stupnja osnovom čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U nastavku ovog postupka sud je dužan (sukladno zauzetom pravnom stavu Ustavnog suda RH), provesti predložene dokaze po tuženici na okolnost jesu li tužiteljici usprkos između stranaka zaključenog tipskog ugovora o kreditu, dane na neki drugi način (usmeno po djelatniku tuženice) potpune informacije o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njegove novčane obveze kao i odredba o promjenjivosti kamatne stope te je li tužiteljica ako je doista bila, kako to tvrdi tuženica, u potpunosti obaviještena, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Uz odluku o tužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima parničnog postupka uključujući i troškovima žalbenog postupka.

 

U Varaždinu 4. srpnja 2024.

                                                                                  Predsjednica vijeća             

                                                                                                        Sanja Bađun, v.r.