- 1 -              III Kr-91/2024-3

 

 

 

 

Broj: III Kr-91/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. B. zbog kaznenog djela iz čl. 242. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak; dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 7. veljače 2022. broj K-556/2021-20 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 5. prosinca 2023. broj Kž-480/2023-3, u sjednici održanoj 3. srpnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog I. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno citiranom presudom Općinskog suda u Splitu potvrđenoj navedenom presudom Županijskog suda u Zagrebu I. B. je zbog počinjenja kaznenog djela lihvarskog ugovora iz čl. 242. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 na temelju čl. 242. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, s tim da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da će se dio od izrečene kazne u trajanju osam mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko osuđenik u roku provjeravanja od tri godine ne počini neko novo kazneno djelo.

 

1.1. Istom je presudom osuđeniku na temelju čl. 158. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22, dalje: ZKP/08-22) naloženo u roku tri mjeseca od pravomoćnosti presude naknadi oštećenicima A. Đ.1 (rođ. 1978.) i A. Đ.2 (rođ. 1950.) iznos od 46.000,00 EUR, dok su s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva u vezi kamata oštećenici upućeni na parnicu.

 

1.2. Na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 navedenom je presudom osuđeniku izrečena posebna obveza da oštećenicima A. Đ.1 (rođ. 1978.) i A. Đ.2 (rođ. 1950.) naknadi štetu u iznosu od 46.000,00 EUR-a pod prijetnjom opoziva uvjetne osude i izvršenja izrečena kazne zatvora ukoliko osuđenik bez opravdanog razloga u roku od tri mjeseca po pravomoćnosti presude ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri izrečenu mu posebnu obvezu.

 

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1., u vezi s čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. ZKP/08-22, osuđenik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu 300,00 EUR (2.260,35 kn).

 

2. Protiv te presude osuđenik je putem branitelja Ž. G., odvjetnika iz S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) „zbog povrede Kaznenog zakona (517. stavak 1. točka 1. ZKP) i povrede odredaba kaznenog postupka (517. stavak 1. točka 2. ZKP)“, s prijedlogom „… ukinuti pobijane presude (i prvostupanjsku i drugostupanjsku) i predmet vratiti prvostupanjskom sudu, pred novog suca, na ponovno suđenje i odluku“.

 

3. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je u odgovoru predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan.

 

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske uredno je prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dostavljen osuđeniku i branitelju.

 

5. Zahtjev nije osnovan.

 

6. Osuđenik u obrazloženju zahtjeva, obrazlažući osnovu pobijanja pravomoćne presude iz čl. 517. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24, dalje: ZKP/08-24), ističe da je „[u]konkretnom slučaju citiranim odlukama povrijeđen (…) Kazneni zakon i to odredba iz članka 469. stavak 1. točka 1. [ispravno bi bilo: čl. 469. toč. 1. ZKP/08-24] jer je krajnje upitno da li je djelo za koje se okrivljenik (sada osuđenik) progoni kazneno djelo“.

 

6.1. Međutim, u nastavku obrazloženja ove osnove osuđenik u više navrata u zahtjevu (str. 2., posljednji odlomak, str. 3. prvi i četvrti odlomak) navodi da prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu iznijeli razloge o bitnom elementu predmetnog kaznenog djela, a to je stanje nužde oštećenika. U tom smislu zaključuje da je “[n]enavođenjem razloga u pogledu ostvarenje bitnog obilježja utuženog kaznenog djela i to stanja nužde (….) ostvarena (…) povreda Kaznenog zakona na koju podnositelj ovog zahtjeva upire“.

 

6.2. Nadalje, u ovom dijelu obrazloženja (str. 3., 3. odlomak) osuđenik u pogledu ove okolnosti „stanja nužde“ navodi i sljedeće: „“[t]ijekom cijelog postupka u ukupno 4 odluke i to dvije općinskog suda i dvije županijskog suda ovaj ključni element nije razjašnjen. Nije niti mogao biti razjašnjen jer stanje nužde kod oštećenika nije niti postojalo“.

 

7. Iz izloženog proizlazi da osuđenik pravomoćnu presudu u stvari ne pobija zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08-24 jer u zahtjevu ne tvrdi da činjenični opis izreke prvostupanjske presude ne sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 242. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 i da stoga tako opisano djelo iz presude nije predmetno kazneno djelo. Naime, o povredi kaznenog zakona se radi kada sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje povredi kazneni zakon na nekom od pitanja iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08-24. Međutim, kada osuđenik tvrdi da prvostupanjski i drugostupanjski sud o bitnom obilježju predmetnog kaznenog djela nisu iznijeli razloge, ne radi se o prigovoru o povredi kaznenog zakona već je u pitanju postupovni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-24 jer se na taj način zapravo tvrdi da se pobijana presuda ne da ispitati zbog toga što u obrazloženju nisu iznijeti razlozi o odlučnoj činjenici.

 

7.1. Jednako tako, ni tvrdnja da u tijeku prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka nije razjašnjeno pitanje postojanja stanja nužde i da je pogrešno utvrđeno postojanje te okolnosti, iako ona stvarno nije postojala, nije prigovor povrede kaznenog zakona, već se radi o činjeničnom prigovoru kojim se sugerira da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno.

 

7.3. Međutim, kako se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnositi samo iz taksativno propisanih osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 1.-3. ZKP/08-24, u koje ne ulaze postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-24, niti pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, to zahtjev u ovom dijelu nije osnovan jer je podnesen iz osnova iz kojih se po zakonu ne može podnositi.

 

8. Tešku povredu prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-24 osuđenik obrazlaže na način da tvrdi da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda u toj mjeri proizvoljne i arbitrarne da se njima povređuju standardi pravičnog suđenja postavljeni sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava (dalje; ESLJP). Osuđenik u argumentaciji ovog dijela zahtjeva citira odluke ESLJP-a Taxquet protiv Belgije i Legilion protiv Francuske.

 

8.1. Međutim, kada obrazlaže ovu osnovu pobijanja pravomoćne presude osuđenik ukazuje isključivo na dijelove obrazloženja prvostupanjske odluke citirajući toč. 22., 23. i 24. Tvrdi da se u toj odluci radi o arbitrarnom zaključivanju koje je utemeljeno samo na iskazima oštećenika koji su zainteresirani i pristrani, a u suprotnosti s iskazom svjedoka I. P., materijalnim dokazima te pravilima logike. Osuđenik u odnosu na drugostupanjsku presudu u zahtjevu ne konkretizira zbog čega je u pitanju nedovoljno obrazložena i proizvoljna odluka već samo na jednom mjestu u zahtjevu (str. 3., 5. odlomak) navodi da su „[t]akođer, citiranim odlukama teško povrijeđene odredbe Zakona o kaznenom postupku i to pravo na pravično suđenje…“.

 

8.2. Kako osuđenik u žalbi koju je podnio protiv prvostupanjske presude nije isticao prigovor arbitrarnosti prvostupanjske presude, jer nije tvrdio da je počinjena bitna povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-24, već se žalio samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, to se ova postupovna povreda, u smislu čl. 517. st. 2. ZKP/08-24, ne može po prvi put isticati u ovom izvanrednom pravnom lijeku.

 

8.3. U odnosu na drugostupanjsku presudu osuđenik u obrazloženju zahtjeva ne iznosi konkretne okolnosti kojima bi argumentirao paušalnu tvrdnju da mu je i ovom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog arbitrarnosti. S obzirom na to, a imajući u vidu opširnost obrazloženja drugostupanjske odluke u kojem se u čak 14 točaka (toč. 9.-23.) drugostupanjski sud očitovao na žalbene navode osuđenika i to u 11 točaka u kojima su izneseni razlozi vezani za pogrešno utvrđeno činjenično stanje (9.-20.) te u tri točke u kojima su navedeni razlozi vezani za odluku o kazni (21.-23.), nikako se ne može govoriti da je ova odluka neobrazložena i arbitrarna, tako da i u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan.

 

9. Na koncu ipak treba istaknuti da osuđenik, kroz sve navedene prigovore o manjkavostima obrazloženja pobijane presude, u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, kroz prigovore osuđenika da je presuda arbitrarna zbog toga jer je sud trebao prihvatiti kao vjerodostojnu njegovu obranu budući da je ona bila potvrđena iskazima svjedoka i materijalnim dokazima, a nije trebao prihvatiti iskaze zainteresiranih oštećenika koji su iskazivali neobjektivno, zapravo se nastoji osporiti pravilnost činjeničnog stanja koje je utvrđeno u pravomoćnoj presudi. Osuđeniku je u toč. 8. obrazloženja ove odluke već ukazano na nemogućnost pobijanja pravomoćne presude ovim izvanrednim pravnim lijekom iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok mu se u pogledu njegovog polemiziranja s valjanošću ocjene dokaza na način kako je to učinjeno u pravomoćnoj presudi ukazuje da pravo na pravično suđenje obuhvaća samo postupovnu, a ne i materijalnu pravičnost (vidi odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.) i da pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Stoga je nezadovoljstvo osuđenika kvalitetom obrazloženja pravomoćne presude i njegovo pozivanje na odgovarajuću praksu ESLJP-a u konkretnim okolnostima irelevantno.

 

10. Iz svih navedenih razloga, kako osuđenikov zahtjev za izvanredno preispitivanje nije osnovan, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/8-24, presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 3. srpnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Dražen Tripalo, v.r.