1

Poslovni broj: Gž-1210/2023-2

 

 

Poslovni broj: Gž-1210/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Snježane Šaško kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. T. (OIB:...) iz Z., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva A. & M. d.o.o. iz Z., protiv prvotuženika E. M. d.o.o. Z. (OIB:...), drugotuženika H. p. b. d.d. Z. (OIB:...), trećetuženika D. H. (OIB:...) iz J. i četvrtotuženika J. T. (OIB: ...) iz Z., , radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-461/2022-26 od 4. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-461/2022-26 od 4. srpnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi Stalne službe prvostupanjskog suda u Samoboru broj Ovr-3152/2016 od 5. prosinca 2016. na nekretninama u suvlasništvu tužiteljice u ½ dijela i to čkbr. 1291/8 kuća J. 108 E. 217 m2 i dvorište sa 413 m2 i čkbr. 1291/9 kuća br.108 sa 251 m2 i dvorište sa 333 m2, sve upisano u zk.ul.1912 k.o. L..

 

2.Pravovremenom žalbom opisanu presudu pobija tužiteljica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a - dalje: ZID ZPP 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22) s prijedlogom ovom sudu da pobijano "rješenje" preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3.U odgovoru na žalbu tužiteljice, drugotuženik H. p. b. d.d. se usprotivio  osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tužiteljice odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

4.Žalba tužiteljice je neosnovana.

 

5.Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, koja je u ovršnom postupku prigovor podnijela kao treća osoba, za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi u predmetu Stalne službe prvostupanjskog suda u Samoboru temeljem rješenja o ovrsi broj Ovr-3152/2016 od 5. prosinca 2016. na nekretninama za koje tužiteljica tvrdi da u ½ dijela predstavljaju bračnu stečevinu nje i ovršenika J. T..

 

5.1. Odbivši tužbeni zahtjev prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je rješenjem o ovrsi broj Ovr-3152/2016 od 05.12.2016. i rješenjem o ovrsi broj Ovr-1145/2017 od 23.05.2017. određena ovrha, između ostaloga i na nekretninama ovdje tuženika J. T. kao ovršenika – čkbr. 1291/8 i čkbr. 1291/9 k.o. L., radi prisilne naplate novčane tražbine ovrhovoditelja C. b. d.d. u iznosu 5.968.797,57 kn s pripadajućim kamatama i troškovima na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu OV-13596/13 od 28.10.2013. kao ovršne isprave i radi prisilne naplate novčane tražbine ovrhovoditelja Hrvatske poštanske banke d.d. u iznosu 2.375.097,35 EUR s pripadajućim kamatama i troškovima na temelju Sporazuma o zasnivanju založnog prava od 01.04.2011. kao ovršne isprave, da su zaključkom broj Ovr-3152/2016 od 22.11.2017. navedeni ovršni postupci spojeni u svrhu zajedničkog provođenja postupka ovrhe, no da tužiteljica predmetnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje nedopuštenom samo ovrhe određene rješenjem o ovrsi broj Ovr-3152/2016 od 5.12.2016. u odnosu na ovrhovoditelja C. b. u d.d., da je rješenjem broj Ovr-3152/2016 od 23.01.2020. dopuštena subjektivna preinaka ovrhovoditelja i to na način da je na mjesto C. b. d.d. kao novi ovrhovoditelj stupio ovdje tuženik E. M. d.o.o. na temelju Ugovora o prijenosu tražbine od 19.11.2019., da su pravomoćnim rješenjem o dosudi broj Ovr-3152/2016 od 28.10.2021. predmetne nekretnine čkbr. 1291/8 i čkbr. 1291/9 k.o. L. dosuđene drugotuženiku H. p. b. d.d. kao kupcu, uz oslobođenje od plaćanja kupovnine i da se navedeni kupac uknjižio kao vlasnik predmetnih čestica.

 

5.2. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim po više osnova:

 

-obzirom da tužiteljica tužbenim zahtjev traži utvrđenje nedopuštenom (samo) ovrhe određene rješenjem o ovrsi broj Ovr-3152/2016. od 5.12.2016. iako je predmet ovrhe na čijem suvlasništvu pretendira tužiteljica kao treća osoba – provodi i osnovom rješenja o ovrsi broj Ovr-1145/2017 od 23.5.2017. te da tužba u izlučnoj parnici mora obuhvatiti sve ovrhe koje se provode na istoj nekretnini;

 

-obzirom da je trećetuženik D. H. ovršenik u ovrsi koja se provodi pod brojem Ovr-3152/2016 te se ishod predmetne parnice neće ni u kojem materijalno-pravnom (niti formalno-pravnom smislu) reflektirati na njegovu stranačku ulogu u ovršnom postupku to da navedeni tuženik nije pasivno legitimiran;

 

-obzirom da je drugotuženik H. p. b. d.d. ovrhovoditelj u ovrsi povodom koje je doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-1145/2017 od 23.05.2017., dok tužiteljica predmetnim tužbenim zahtjevom traži proglašenje ovrhe određene rješenjem o ovrsi broj Ovr-3152/2016 od 5. prosinca 2016. to da niti navedeni tuženik nije pasivno legitimiran;

 

-obzirom da je prvotuženik E. M. d.o.o. Ugovorom o prijenosu tražbine od 19.11.2019. stekao i ranije uknjiženo založno pravo u korist C. b. d.d. (Z-50547/2013) i to uknjižbom prijenosa pod brojem Z-28276/2019. slijedom čega je ovlašten sukladno odredbi čl.336.stav.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV- "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15– pročišćeni tekst i 94/17) od svagdašnjeg vlasnika založene stvari a i od svakog trećega zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari slijedom čega ni ovrha određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-3152/2016 od 05.12.2016. ne može biti nedopuštena.

 

5.3.Polazeći nadalje od odredbe čl. 318. ZV prema kojoj se na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige glede založnih prava na nekretninama (hipoteka) na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 122.-125. ZV, da takva zaštita sukladno odredbi čl.122.stav.1. ZV podrazumijeva da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja a da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (čl. 122. stav. 2. ZV), da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (čl. 122. stav. 3. ZV), da stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti (čl. 123. stav. 1. ZV) i da se sukladno odredbi čl.130.stav.2. ZV – vlasništvo stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano – prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku zaključuje – obzirom da tužiteljica nije dokazala da bi na strani prednika prvotuženika postojala nesavjesnost prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa četvrtotuženikom J. T., da je sam četvrtotuženik iskazao da je tužiteljica bila upoznata sa činjenicom podizanja tog kredita obzirom da su namjeravali sagraditi još jedan objekt za smještaj starijih i nemoćnih osoba (pored jednog kojeg su u to vrijeme već imali na predmetnim nekretninama) te da je kao sudionica sudjelovala u sklapanju Sporazuma broj 60/11 o zasnivanju založnog prava od 01.04.2011. sklopljenog sa drugotuženikom H. p. b. d.d. kao kreditorom, D. z. s. i n. o. T. kao korisnika kredita, J. T. i D. z. s. i n. o. T.-B. kao založnih dužnika a kojim je zasnovano založno pravo na predmetnim nekretninama i koji Sporazum predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje je doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-1145/2017 od 23.05.2017. (u odnosu na kojeg tužiteljica nije podnijela izlučni zahtjev) – da je prednik prvotuženika C. b. d.d. bio savjestan prilikom stjecanja upisanog založnog prava dok je tužiteljicu odredio nesavjesnom nositeljicom (neupisanog) prava vlasništva, jer je u okolnostima konkretnog slučaja imala opravdani razlog pretpostaviti da će četvrtotuženik za potrebe ishođenja kredita ponovno založiti iste nekretnine (kao što je napravio i 2011. godine), pa je stoga mogla i trebala zatražiti svoj upis u zemljišnu knjigu te na taj način zaštiti svoja eventualna prava na predmetnim česticama.

 

6.Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

 

7.Iznoseći žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a tužiteljica zapravo prepisuje zakonski opis iste – da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, zatim zato što u presudi nema uopće razloga o odlučnim činjenicama odnosno ti su razlozi nejasni kao što su i u najmanju mjeru proturječni, te zbog toga što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika no pri tom navedene manjkavosti ne razrađuje niti konkretizira u odnosu na obilježja pobijane presude niti u odnosu na sadržaj prvostupanjskog postupka).

 

7.1.Ispitujući prvostupanjsku presudu i sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a na eventualno ostvarenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti ovaj je sud utvrdio da nije ostvarena niti jedan bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a, a niti ona iz toč.11. koju ističe tužiteljica u žalbi. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, a po ocjeni ovoga suda pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke koji bi bila zapreka njezinom meritornom ispitivanju.

 

8.Iako tužiteljica u izjavljenoj žalbi navodi da je zaključkom ovršnog suda broj Ovr-3152/2016-121 od 29.4.2022. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se vodi pod brojem Ovr-3152/2016, ostaje činjenica da je tužbenim zahtjevom (kojim je sud vezan u smislu odredbe čl.2.stav.1. ZPP-a) određeno zatražila proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi broj Ovr-3152/2016 od 5. prosinca 2016., a ne ovrhe koja se provodi pod brojem Ovr-3152/2016.

 

8.1.Osporavanje ocjene dokaze izvršene po prvostupanjskom sudu i iz njega proizašlog stajališta da se tužiteljica ne može smatrati savjesnom nositeljicom (neupisanog) prava vlasništva je bez uporišta u sadržaju dokaza na koje se sama tužiteljica pri tom poziva jer je prvostupanjski sud dao iscrpne, jasne i određene razloge zbog kojih je četvrtotuženiku J. T. poklonio vjeru da je tužiteljica znala za kreditno obvezivanje prema C. b. d.d., te je njegov iskaz analizirao iz aspekta ostalih u spis priloženih isprava koje takav zaključak potvrđuju pa žalbeno, uopćeno osporavanje nije od utjecaja ni na pravilnost ocjene provedenih dokaza a niti na iz tog proizašlo materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda.

 

9.Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, a u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a kojim tužiteljica tvrdi da je prvostupanjski sud propustio raspraviti da li predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu valja tek kratko navesti da je raspravljanje navedenog izlišno iz aspekta primjene odredbe čl.130.stav.2. ZV, zaključka da tužiteljica ničim nije dokazala da prednik prvotuženika (C. b. d.d.) nije bio savjestan stjecatelj uknjiženog založnog prava (što ista niti ne osporava u žalbi) i utvrđenja prvostupanjskog suda da se ista ne može smatrati savjesnom stjecateljicom izvanknjižnog prava vlasništva (bračne stečevine nje i četvrtotuženika).

 

9.1.Valja napomenuti da je praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske konzistentna u pogledu slučajeva u kojima bračni drug kao treća osoba zahtijeva proglašenje ovrhe nedopuštenom, a ovrhovoditelj je prethodno, na temelju pravnog posla s drugim bračnim drugom koji je bio upisan u zemljišnim knjigama, imao zasnovanu hipoteku na nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu, pa tako u rješenju poslovni broj: Rev x-1150/17-2 od 30. svibnja 2018. obrazlaže: „U takvim okolnostima valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., broj U-III-1719/2014, broj U-20/2018 od 29. ožujka 2018.) ponovio shvaćanje kojim je vezan i Vrhovni sud Republike Hrvatske da se uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog pojedinog slučaja mora procjenjivati savjesnost i dobra vjera svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i drugog bračnog druga, te upravo polazeći od svrhe i značaja odredaba o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige, prednost u zaštiti stečenih prava ima treća, savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. U ovoj pravnoj stvari utvrđeno je da je prvotuženik postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja spornog ugovora i sporazuma o osiguranju, a tužiteljica ne samo da nije dokazala suprotno (savjesnost se pretpostavlja), već je utvrđeno da upravo ona nije bila savjesna.“, a istovjetno stajalište iznosi i u rješenju poslovni broj: Rev-2177/2013-2 od 4. studenog 2014.

 

10.U odnosnu na žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud nije referirao na njezinu tvrdnju o pogrešno obračunatoj tražbini i da je istaknuti dokazni prijedlog radi provođenja financijskog vještačenja odbio kao nepotrebnog, valja tek kratko navesti da je prvostupanjski sud pravilno naveo da tužiteljica kao treća osoba nije ovlaštena na isticanje odnosnog žalbenog razloga iz odredbe čl. 50. stav. 1. toč. 9. Ovršnog zakona, na što upućuje jasna i nedvosmislena odredba čl. 50.stav.1. istog Zakona koja pretpostavkom podnošenja odnosnog prigovora pretpostavlja u pogledu predmeta ovrhe neko pravo koje sprječava ovrhu.

 

11.Prihvaćajući dakle izneseno materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda koje nije dovedeno u sumnju niti jednim žalbenim razlogom, valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a.

 

U Varaždinu 3. srpnja 2024.