- 1 -              III Kr-94/2024-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-94/2024-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića kao predsjednika Vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenih D. L. i Z. P. zbog kaznenih  djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog D. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 25. svibnja 2022. broj K-69/2021 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 28. studenog 2023. broj I Kž-324/2022-9, u sjednici održanoj 3. srpnja 2024.

 

 

presudio je:

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 25. svibnja 2022. broj K-69/2021, potvrđenom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 28. studenog 2023. broj I Kž-324/2022-9, optuženici D. L. i Z. P. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. pa je optuženi D. L., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode od 12. prosinca 2019. do 3. siječnja 2020., a optuženi Z. P. je, na temelju istog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine pa mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se ta kazna neće izvršiti ako optuženi P. u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo i ako u roku tri godine vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom u iznosu 430.470,00 kuna.

 

1.1.  Na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.) utvrđeno je da 1.168.430,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. L. ostvario navedenim kaznenim djelom te da je taj iznos imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženom D. L. da Republici Hrvatskoj isplati 1.168.430,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Na temelju iste odredbe utvrđeno je da 430.470,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Z. P. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. te da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženom Z. P. da Republici Hrvatskoj isplati 430.470,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

1.2.  Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. ZKP/08.-19. nalaženo je optuženom D. L. i optuženom Z. P. naknaditi troškove kaznenog postupka svakom po 6.400,00 kuna, paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna svakom, a optuženom Z. P. i trošak obrane branitelja po službenoj dužnosti u iznosu 1.879,00 kuna.

 

2. Osuđeni D. L. je po branitelju, odvjetniku mr. D. L. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude (dalje: zahtjev) „iz razloga propisanog čl. 517. ZKP u vezi čl. 469. st. 1. t. 1. ZKP-a jer je kazneni zakon povrijeđen u pitanju je li djelo za koje se optuženik goni kazneno djelo“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da "ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku u ovoj pravnoj stvari“.

 

3. Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP/08.-24.) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje, a taj odgovor dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik u zahtjevu ističe povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.-24. koju obrazlaže tvrdnjama da je „jedina radnja koja [mu] se inkriminira (...) podizanje novca s računa njegova trgovačkog društva u vrijeme dok je on bio i ovlaštena osoba tog njegovog trgovačkog društva i vlasnik jedinog poslovnog udjela u tom trgovačkom društvu“. Tvrdi da je „tim isplatama mogao zloporabiti povjerenje vlasnika poslovnog udjela tj. samoga sebe, a to nije moguće logički“, da „[u] ovom kaznenom postupku nema oštećenika niti ga može biti, jer okrivljenik ne može kaznenim djelom ošteti samoga sebe“, da „[v]lasnik ne može ošteti trgovačko društvo u njegovu vlasništvu“, da je „svrha (...) tog trgovačkog društva ostvariti dobit isključivo I. okrivljeniku D. L. kao vlasniku čitavog poslovnog udjela“, da „[u]zimanjem tog novca s računa svog društva okrivljenik istovremeno povećava i smanjuje svoju imovinu za isti iznos“. Zaključuje da „[o]vdje jednostavno nema zabranjene radnje, nema, zloporabe, nema oštećenika, nema imovinske koristi, nema djela za koje je okrivljenik osuđen“.

 

5.1.  Osuđenik, ustrajući u zahtjevu na citiranim tvrdnjama koje odgovaraju onima koje je iznio u žalbi protiv prvostupanjske presude, ispušta iz vida da trgovačko društvo (ovdje društvo s ograničenom odgovornošću – T.-T. d.o.o.) upisom u sudski registar stječe pravnu osobnost (članak 4. Zakona o trgovačkim društvima – „Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23. i 130/23. – dalje: ZTD – koji je jednako glasio i u vrijeme osuđenikovog poduzimanja radnji za koje je proglašen krivim), čime ono postaje samostalni pravni subjekt, s vlastitom imovinom koja prestaje biti imovina njegovih osnivača odnosno članova društva, a uprava društva dužna je voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika (članak 430. u vezi s člankom 252. ZTD-a), dakle, dužna je na taj način voditi brigu o imovini tog društva koja joj je povjerena na temelju zakona, neovisno o tome je li član uprave istovremeno i član društva.

 

5.2.  Suprotno navodima zahtjeva, svrha poslovanja trgovačkog društva nije „ostvariti dobit isključivo (...) vlasniku (...) poslovnog udjela“, već samom tom društvu, a poduzimanje radnji kojima se nanosi šteta tom društvu (kao što je podizanje novca s računa društva radi njegovog prisvajanja bez ikakve pravne osnove) ne samo da dovodi u opasnost normalno gospodarsko poslovanje tog društva, nego ugrožava i sve njegove poslovne partnere jer čini upitnim ispunjenje obveza društva prema njima, a i prema državi.

 

5.3.  Konačno, na slične žalbene navode osuđeniku je već odgovoreno i u drugostupanjskoj presudi pod točkom 7. obrazloženja gdje, između ostalog, stoji: „Ovdje nije odlučno je li žalitelj jedini vlasnik i osnivač društva, niti je li društvo u inkriminiranom vremenu imalo i koliko zaposlenih kao niti obveza prijave poreza. (...) [O]ptuženi D. L. bio [je] dužan skrbiti o imovinskim interesima imenovanog trgovačkog društva (...). Osim toga, (...) imovina društva nije imovina njegovih osnivača ili imatelja poslovnih udjela, pa imatelji poslovnih udjela, odnosno osnivači trgovačkih društava, kao ni direktori, nemaju ovlasti imovinom tih društava raspolagati kao sa svojom vlastitom imovinom, a članovi uprava, bez obzira na to jesu li vlasnici ili većinski vlasnici (odnosno imatelji poslovnih udjela ili osnivači) društva, dužni su savjesno skrbiti o imovini društva u cilju povećanja, a ne umanjenja njegove imovine. Zbog toga i podizanje novca s računa društva bez opravdanog i dokumentiranog gospodarskog interesa i na štetu trgovačkog društva predstavlja kršenje osnovnih pravila poslovanja, a stjecanje imovinske koristi iz takve radnje je protupravno.“

 

5.4.  Dakle, postupanje osuđenog D. L. opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude sadrži sva obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. zbog čijeg počinjenja je on i proglašen krivim pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.-24. koju ovaj osuđenik ističe u zahtjevu.

 

6. Slijedom iznesenog, zahtjev osuđenog D. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08.-24., presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 3. srpnja 2024.