1

Poslovni broj Gž-1232/2023

Poslovni broj Gž-1232/2023-

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

P R E S U D A
 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene
Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja
N. L., K., OIB ., zastupanog po punomoćnici A.Š., odvjetnici iz Č., protiv tuženika R.
A. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. G. odvjetniku iz OD G. &
G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj  P-82/2022-22 od 19. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2024.

p r e s u d i o    j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj  P-82/2022-22 od 19. svibnja 2023. u točki I izreke i točki II izreke za iznos od 1.774,00 eura (tisućusedamstosedamdesetičetirieura) sa zateznom kamatom.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u preostalom dijelu točke II izreke na način da se odbija zahtjev  tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 248,85 eura (dvjestočetrdesetosameuraiosam- desetpetcenti).

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog
postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.123,28 eur/31.066,82 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.022,85 eura/15.241,16 00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge
propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"
broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).

3. U žalbi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to pravo na
obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost budući da je sud dokazne
prijedloge tuženika u potpunosti zanemario.

4. Tuženik smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2.
toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi presude nejasni i proturječni, da nema razloga o
odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su proturječni. Pored toga da je
počinjena i povreda čl. 191. st. 1. i čl. 190. ZPP-a jer je sud dopustio preinaku unatoč protivljenju žalitelja te povreda čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda ne sadrži sve što je propisano kao obvezni sadržaj obrazloženja. Navodi da je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, te da je na te okolnosti predložio provesti odgovarajuće dokaze. Također osporava da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, o čemu da također nisu u presudi izneseni razlozi. Ističe da su stranke potpisom ugovora na jasan način izrazile svoju volju te da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kao da je ugovoren kunski kredit.

5. Nadalje navodi da unatoč presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe,
sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan
individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu
poziva pa u tom kontekstu navodi da je tužitelj prihvatio ugovorne odredbe, da je
ugovor štoviše i solemniziran kod javnog bilježnika čime je dobio dodatnu pravnu
snagu pa zaključuje da je ugovor odraz stvarne volje ugovornih strana. Glede
presuda na koje se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj odluci, ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17, sud svoja utvrđenja ograničio na predugovornu fazu, dok je odnos pojedinačnog potrošača i banke prepustio utvrđenjima suda u pojedinačnom sporu. Tvrdi da je prilikom zaključenja prijepornog ugovora poštivao tada važeću zakonsku regulativu te postupao u skladu s Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Nadalje ističe da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 75/09 – dalje ZZP/07) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, budući da nisu utvrđene pretpostavke iz čl. 96. st. 1. i čl. 99. tog Zakona temeljem kojih bi se mogao izvesti zaključak o nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi, niti je prethodno proveden test poštenosti.

6. Osporava stajalište suda o tome da nije zastupila zastara tužiteljeve
tražbine te ukazuje da zastarni rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao
pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Također da je pogrešan zaključak suda da je tuženik nesavjestan u smislu čl. 1115. ZOO-a, pri čemu ponavlja da je
postupao u skladu s propisima koji reguliraju poslovanje banke. Tuženik osporava i
odluku o parničnom trošku, ukazujući da tužitelj nema pravo na trošak pristupa odvjetnika na ročišta održana 24. ožujka i 13. lipnja 2022. u punom iznosu, jer da se na tim ročištima nisu izvodili dokazi.  Pored toga da trošak izrade  preliminarnog nalaza nije bio potreban, budući da taj nalaz nije bio korišten u ovom postupku, da podnesak od 13. ožujka 2023. također nije bio potreban, jer se u njemu ponavljaju ranije izneseni navodi.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno
presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu
parničnog troška.

8. Žalba tuženika glede  glavne stvari nije osnovana, dok je  djelomično osnovan glede odluke o parničnom trošku.

9. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje
pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev
tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz
čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i
jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Također nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP-a jer tužba tužitelja nije preinačena, već je tužbeni zahtjev djelomično povučen, o čemu je doneseno rješenje koje tuženik ne pobija.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.123,28 eura/31.066,82 kn kao razlike iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka  6. veljače 2007..

11. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je
Ugovorom o kreditu od 6. veljače 2007. koji je sklopljen između tužitelja kao
korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 21.070,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu valutne klauzule, s tim što je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate glavnice u iznosu od 15.990,75 CHF u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a preostale glavnice od  5.080,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti odjednom, u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita.

12. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju
primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme
sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 - dalje: ZZP/03) te utvrđuje da
je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

13. Kako je u ovom postupku nesporno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno
tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud
prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni
tužitelja za isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.

14. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a
na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za
tužbu i presudu, te trošak vještačenja, u ukupnom iznosu od 2.022,85 eura/15.241,16
kn.

15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u
nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su
odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na
valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat
dosuđenog iznosa.

16. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge
organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c
propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu
štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz
tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i
propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i
prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta
utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava,
treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi
zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi
tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između
ostalog i tuženika.

18. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 i 96/13 - dalje ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18  - dalje ZOO).

19. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja
valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika
kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka
koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

20. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da
se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima
pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila
predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u
ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene
činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih
odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi
unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je na te okolnosti predložio provođenje dokaza saslušanjem  svoje  zaposlenice D. P., ali je na glavnoj raspravi održanoj  5. travnja 2023. od tog prijedloga odustao pa bez osnove u žalbi tvrdi suprotno.

21. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u
slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite
potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je
utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela
Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te
Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom
na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 2. ožujka 2021., proizlazi da od
pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja
tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

22. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na
povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na
povrat razlike iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen vještačenjem. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Osnovano međutim, tuženik ukazuje da je za neke radnje trošak zastupanja odmjeren protivno Tarifi o nagradama i naknadi  troškova za rad odvjetnika  ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje Tarifa). Tako je nagradu odvjetnika za sastav podneska od  13. ožujka 2023. trebalo obračunati prema Tbr. 8. t. 3. Tarife u iznosu od 49,77 eura,  jer se ne  radi o  obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. t. 1. Tarife, a nagradu za pristup  na ročište održano 24. ožujka 2022. prema Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 99,54 eur, jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima. U odnosu na trošak izrade  preliminarnog vještačenja  treba reći da je pravilno ocijenjeno da se radi o trošku koji je bio potreban u smislu  čl. 155. ZPP-a i to prije svega za postavljanje   određenog tužbenog zahtjeva. Također je pravilno obračunata nagrada za pristup na ročište održano 13. lipnja 2022. jer se  na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, a ne samo o procesnim pitanjima, a  sudska pristojba na presudu je priznata u iznosu  koji je doista i plaćen. Kada se tome pridodaju iznosi koji su pravilno obračunati, proizlazi da tužitelju pripada pravo na trošak u iznosu od  1.774,00 eura, dok za iznos od 248,85 eura zahtjev tužitelja nije osnovan.

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog
stupnja u točki I. izreke te točki II. izreke za iznos od 1.774,00 eura potvrditi.
primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u preostalom  točke II. izreke presudu preinačiti primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

25. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da nije uspio sa  žalbom u odnosu na glavnu stvar.

U Rijeci 3. srpnja 2024.

                                                                                     Predsjednica vijeća

                                                                       Helena Vlahov Kozomara v.r.