- 1 -              III Kr-63/2024.-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr-63/2024.-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. P. zbog kaznenog djela iz članka 257. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021.; - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 19. srpnja 2023. broj K-189/2023. i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 19. listopada 2023. broj Kž-273/2023.-8, u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog I. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Splitu od 19. srpnja 2023. broj K-189/2023. preinačenom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 19. listopada 2023. broj Kž-273/2023.-8 proglašen je krivim I. P. zbog počinjenja dva kaznena djela. Za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora pet godina, a za kazneno djelo iz članka 257. stavka 1. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora deset mjeseci. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. I. P. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora pet godina i šest mjeseci.

 

2. Osuđeni I. P. je, po branitelju odvjetniku V. G. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje „zbog razloga iz čl. 517. st. 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku“. Predložio je „preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se okrivljenika oslobodi optužbe, odnosno podredno se predlaže ukinuti pobijanu pravomoćnu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak“.

 

3. Zahtjev sa spisom je, u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024.; - dalje: ZKP), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik je izrijekom zahtjev podnio iz razloga navedenih u članku 517. stavku 1. točke 3. ZKP-a, dakle „zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu“.

 

5.1. U zahtjevu osuđenik navodi da stav drugostupanjskog suda o žalbenim razlozima „nije utemeljen jer su u žalbi na prvostupanjsku odluku navedeni jasni razlozi zbog kojih smatra kako okrivljenik nije imao pravično suđenje, te kako je došlo do povrede okrivljenikovih prava na obranu“. Osuđenik zato „i nadalje upire na razloge navedene u žalbi na prvostupanjsku presudu [pa] treba stoga i ovom prigodom citirati dio žalbe na prvostupanjsku odluku“. U nastavku zahtjeva osuđenik ponavlja žalbene navode citirajući ih.

 

5.2. Tako ponavlja razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud bio pristran. Kaznio je svjedoke koji su, prema mišljenju prvostupanjskog suda, odbili svjedočiti, a to je bilo „preuranjeno i u suprotnosti sa presumpcijom nevinosti“. Također ponavlja da previsoka jedinstvena kazna zatvora na koju je prvostupanjski sud osudio osuđenika upućuje na „ozbiljne opravdane dvojbe glede nepristranosti suda“. Osuđenik u zahtjevu ističe i da je podnesen zahtjev za otklon predsjednika prvostupanjskog raspravnog vijeća, a to je također isticao u žalbi. Osim toga, osuđenik ponavlja da je „trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo iako drugostupanjski sud smatra kako u odnosu na činjenično stanje nije bilo dvojbi“.

 

5.3. Osuđenik u zahtjevu ponavlja i žalbene razloge činjenične naravi. Raščlanjuje okolnosti prelaska državne granice smatrajući da „okrivljenik nije imao svijest o djelu niti namjeru počiniti utuženo djelo“, okolnosti oko mogućnosti osjećanja mirisa duhana, okolnosti vezane u „bijelu PVC kesicu, prigovara ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka policijskih službenika te ističe da je „znakovito da nije prihvaćen dokazni prijedlog … kojem je bilo predloženo saslušanje prikrivenog istražiteljaˮ te ističe da je „obrana okrivljenika logična, uvjerljiva i vjerodostojna“.

 

5.4. U zahtjevu osuđeni navodi i da je „upitno … zbog čega su se nad okrivljenikom gotovo dvije godine provodile posebne mjere iako se u te dvije godine samo tri konkretne radnje počinjenja okrivljeniku stavljaju na teret“. Također ističe da se „ne navodi nijedan novčani iznos koji bi okrivljenik ostvario prodajom droge“.

 

6. Iz sadržaja zahtjeva očito je da osuđenik nije zadovoljan pravnom i činjeničnom raščlambom drugostupanjskog suda pa ponavlja argumentaciju navedenu u žalbi. Iz zahtjeva nije posve jasno za koju odredbu ili za koje odredbe osuđenik smatra da ih je drugostupanjski sud povrijedio u žalbenom postupku niti na koji način je povrijeđeno pravo obrane na raspravi.

 

6.1. Drugostupanjski je sud odgovorio na sve žalbene prigovore koji su u zahtjevu ponovljeni. Odgovori na pravna pitanja (odlomak 5.2.) su u odlomcima 7. i 7.1. drugostupanjske odluke. Ti odgovori nisu proizvoljni ili očito nerazumni. Treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). Povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Odgovori drugostupanjskog suda na žalbene prigovore su razumni i detaljno obrazloženi pa ih prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud u Republici Hrvatskoj.

 

6.2. Na činjenične prigovore žalbe drugostupanjski je sud odgovorio u odlomcima 8. do 8.4. Ti su odgovori također razumni i detaljni pa zato ispunjavaju postupovna jamstva pravičnosti. S obzirom na sve navedeno nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a niti povreda prava na obranu koju osuđenik u zahtjevu detaljno ne obrazlaže.

 

6.3. Treba dodati da in dubio pro reo nije načelo kaznenog postupka nego pravno pravilo odnosno pravno logičko pomagalo (vidi odluke ovoga suda: I Kž 265/2015., I Kž 288/2013., I Kž-Us 94/2013., I Kž 769/2013., III Kr 222/2010., I Kž 530/2013., III Kr 640/2020., III Kr 69/2022., I Kž 20/2021., III Kr 30/2024., III Kr 52/2024.). Ono se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Budući da to pravilo određuje postupanje kada je riječ o (ne)postojanju neke odlučne činjenice, to je riječ o činjeničnom, a ne o pravnom pitanju.

 

7. Prigovori koji se odnose na ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza i utvrđenje odlučnih činjenica u postupku, uključujući i (ne)primjenu pravila in dubio pro reo, prigovori su činjenične naravi. Riječ je o prigovorima navedenima dijelom u odlomku 5.3. Činjenični prigovori ne mogu biti predmet ocjenjivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

8. Prigovori zahtjeva navedeni pod 5.4. ne mogu se podvesti pod zakonsku osnovu zbog koje je osuđenik podnio zahtjev jer nije riječ o okolnostima zbog kojih bi bilo povrijeđeno pravo na okrivljenikovu obranu na raspravi ili koje bi predstavljale povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

 

 

 

 

9. Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog I. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 2. srpnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Damir Kos