1

Poslovni broj: Gž R-56/2024-2

 

Poslovni broj: Gž R-56/2024-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatske šume d.o.o., OIB: 69693144506, iz Zagreba, Ulica kneza Branimira 1, zastupanog po punomoćnici I. P., dipl. pravnici, protiv tuženika M. B., OIB: ..., iz C. D., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K. i p. d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-2180/2021-27 od 19. siječnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. lipnja 2024.,

 

presudio je

 

I. Žalbe tužitelja i tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično se uvažavaju kao osnovane te se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-2180/2021-27 od 19. siječnja 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 504,33 EUR (slovima: petsto četiri eura i trideset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2021. do isplate, u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužitelj sa zahtjevom da mu tuženik na iznos od 885,00 EUR (slovima: osamsto osamdeset pet eura) isplati zakonsku zateznu kamatu od 5. rujna 2018. do 14. veljače 2021.,

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužitelj sa zahtjevom da tužitelju plati iznos od 885,00 EUR (slovima: osamsto osamdeset pet eura) sa zakonskom kamatom od 15. veljače 2021. do isplate te u točki III. izreke tako da se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 885,00 EUR (slovima: osamsto osamdeset pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2021. do 31. siječnja 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

 

Svaka stranka snosi svoje troškove.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbi.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženiku M. B. iz C. D., OIB ..., da tužitelju Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, OIB 69693144506, isplati iznos od 504,33 EUR sa zateznom kamatom od 5. rujna 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 885,00 EUR sa zateznom kamatom od 5. rujna 2018. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, OIB 69693144506, da tuženiku M. B. iz C. D., OIB ..., naknadi parnične troškove u iznosu od 222,97 EUR sa zateznom kamatom od 19. siječnja 2024. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv točke II. i III. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 5. veljače 2024. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku sukladno navodima žalbe.

 

3. Protiv točke I. i III. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 24. siječnja 2024. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud

odbije ili odbaci tužbeni zahtjev tužitelja te obveže tužitelja da mu naknadi troškove ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

4. Odgovori na žalbe nisu dani.

 

5. Žalbe su djelomično osnovane.

 

6. U svojoj žalbi tuženik ističe počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) jer su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni sadržaju isprava, odnosno stav suda o obvezi isplate za studeni 2017. nije potvrđen u spisu HZZO-a, te je pogrešan zaključak da je tuženik primio dopis tužitelja od 5. rujna 2018., jer nema dokaza o primitku.

 

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se poziva tuženik jer razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni sadržaju isprava, odluka je jasna te je istu moguće ispitati, a pogrešnim zaključivanjem prvostupanjski sud ne čini navedenu bitnu povredu. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti povodom žalbi stranaka, primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

7. Tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.389,33 eura temeljem stjecanja bez osnove jer mu je tužitelj za vrijeme bolovanja u periodu od kolovoza do studenoga 2017. isplatio naknadu za bolovanje temeljem ozljede na radu umjesto temeljem  bolesti pa je tuženik primio više nego na što je imao pravo.

 

7.1. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, podnio prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor zastare.

 

7.2. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tuženik bio na bolovanju u vremenskom periodu od kolovoza 2017.,

- da  mu je tuženik isplatio naknadu za vrijeme bolovanja u 100% iznosu na teret HZZO-a za vremenski period kolovoz do studeni 2017. u iznosu od 21.798,96 kn,

- da je HZZO odbio refundirati troškove tužitelju u iznosu od 10.467,79 kn jer tuženik nije trebao biti na bolovanju zbog ozljede na radu već zbog bolesti, što je naknadno utvrđeno u kontroli liječnika obiteljske prakse koji je otvorio bolovanje tuženiku,

- da je iz spisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Ispostave J. o izvršenoj kontroli bolovanja tužitelja, koja je izvršena u ordinaciji dr. H. M., tužiteljevog obiteljskog liječnika, od strane ovlaštenog kontrolora Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje 11. prosinca 2017. utvrđeno da je dr. M. neispravno vodio privremenu nesposobnost tužitelja od 9. kolovoza 2017. pod MKB šifrom koja više nije aktualna i priznata kao povreda na radu, već je privremenu nesposobnost tužitelja trebalo voditi kao bolest,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je zbog pogrešno upisane šifre bolovanja tužitelju za kolovoz 2017. više isplaćen iznos od 137,47 eura (greškom u pisanju navedeno 13,47 eura), za rujan 2017. iznos od 243,20 eura, za listopad 2017. iznos od 504,33 eura i za studeni 2017. iznos od 504,33 eura ili ukupno 1.389,33 eura, a koji iznos je HZZO odbio refundirati tužitelju koji je naknadu za bolovanje tuženika isplatio u 100% iznosu.

 

7.3. Prvostupanjski sud zaključuje da je od strane ovlaštenog tijela utvrđeno da je privremena nesposobnost za rad tuženika umjesto kao bolest neispravno vođena kao ozljeda na radu, te da je time utvrđena odlučna okolnost da je u utuženom obračunskom razdoblju (8/17 do 11/17) neispravno vođena privremena nesposobnost za rad tuženika kao ozljeda na radu umjesto kao bolest što je imalo za posljedicu da je tuženik nepripadno primio veću isplatu naknade za bolovanje, obzirom se u slučaju ozljede na radu isplaćuje naknada u iznosu 100% za razliku od bolovanja u slučaju bolesti koja nije profesionalne naravi. 

 

7.4. Prvostupanjski sud ocjenjuje da su se ispunili razlozi za primjenu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) kojim je propisano da

kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

7.5. Tuženik da je primio utuženi novčani iznos na temelju osnove koja je kasnije otpala, pa stoga da je upravo tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je nepripadno primio. Neodlučni da su navodi tuženika kojim osporava da je na bilo koji način uzrokovao ili doprinio "netočnom" označavanju, obzirom se za stjecanje bez osnove ne traži krivnja već moraju biti ispunjene sljedeće pretpostavke: povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje imovine na drugoj strani, uzročna veza između povećanja odnosno umanjenja imovine, nepostojanje osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu i ne smije biti riječ o štetnoj radnji, jer u tom slučaju postoji odgovornost za štetu. Obzirom na navedeno da je neosnovan i prigovor promašene pasivne legitimacije.

 

7.6. Djelomično je usvojen prigovor zastare. Prvostupanjski sud navodi da se na stjecanje bez osnove primjenjuje opći rok zastare koji prema članku 225. ZOO-a iznosi pet godina. Utuženo potraživanje za kolovoz 2017. da je isplaćeno 15. rujna 2017., za rujan 2017. 16. listopada 2017., za listopad 2017. 15. studenog 2017., te za studeni 2017. 15. prosinca 2017. Tužba je podnesena 8. prosinca 2021., pa da su stoga u zastari potraživanja za kolovoz, rujan i listopad 2017.u odnosu na koje je tužbeni zahtjev odbijen. Potraživanje tužitelja za studeni 2017. u iznosu od 504,33 eura da nije u zastari, pa je za taj iznos prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

7.7. Na dosuđeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata od 5. rujna 2018., kada je prema tvrdnji tužitelja tuženik upoznat s obvezom vraćanja utuženog iznosa. Prvostupanjski sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem jer da iz svih okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da je znao da se ne radi o ozljedi na radu, što znači da je sukladno članku 1115. ZOO-a dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja. Međutim, kako tužitelj zakonsku zateznu kamatu potražuje od 5. rujna 2018., to je ista suđena od tog datuma.

 

7.8. Odluka o trošku donesena je primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a, prema uspjehu stranaka u postupku, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.).

 

8. Tužitelj u svojoj žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio prigovor zastare jer da u vrijeme podnošenja tužbe 8. prosinca 2021. niti jedan dio potraživanja tužitelja nije bio u zastari.

 

8.1. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pogrešno izračunao da je zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje kod stjecanja bez osnove istekao prije podnošenja tužbe za potraživanja koja su isplaćena za kolovoz, rujan i listopad 2017. Najstarije utuženo potraživanje je isplata naknade plaće za kolovoz 2017. koja isplata je izvršena

15. rujna 2017., pa je petogodišnji zastarni rok istekao 15. rujna 2022., dok je tužba podnesena 8. prosinca 2021., dakle unutar zastarnog roka.

 

8.2. Tuženik u žalbi ocjenjuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članaka 1111. i 1115. ZOO-a, pa stoga i pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da se potraživanje tužitelja treba cijeniti kao zahtjev za naknadu štete. Kako tu štetu nije počinio tuženik već njegov obiteljski liječnik, to da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije. Pogrešno da je utvrđeno i vrijeme zastare, jer je zastarni rok tri godine obzirom da se radi o šteti. Pogrešan da je zaključak suda da je tuženik dopisom od 5. rujna 2018. pozvan na povrat utuženog iznosa, pa da je od tada znao za potraživanje tužitelja jer da tužitelj to nije dokazao.

 

8.3. Pogrešno tuženik smatra da se pravni temelj tužbe nalazi u odredbi o naknadi štete. Tužitelj štetu nije počinio, ali je primio od tužitelja iznose na koje nije imao pravo jer je kasnije otpala osnova za isplatu utuženi iznosa. Zbog toga je upravo tuženik pasivno legitimiran za povrat više plaćenog od strane tužitelja na temelju osnove koja je kasnije otpala. Tužitelj nije kriv za navedenu isplatu, ali kod stjecanja bez osnove, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, krivnja stjecatelja nije relevantan element.

 

8.4. Pravilno je određen i rok zastare koji iznosi pet godina, pa kako je već ranije navedeno niti jedno od potraživanja tužitelja nije u zastari.

 

8.5.  Međutim, u pravu je tuženik kada navodi da on nije nesavjestan stjecatelj, te da nije znao za propust njegovog liječnika zbog čega mu je tužitelj isplatio veći iznos za vrijeme bolovanja nego što bi mu pripadao. Zbog pogrešne šifre u doznakama za bolovanje koju je upisao liječnik obiteljske medicine došlo je do povećane isplate tuženiku, a tuženik nije morao poznavati šifre koje upisuje liječnik. Tužitelj nije u pravcu znanja tuženika za upisanu šifru i njezine posljedice ponudio nikakve dokaze, pa je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je tuženik nesavjestan stjecatelj. Kako tuženik po ocjeni ovog suda nije nesavjestan stjecatelj, to tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu po stopi iz članka 29. ZOO-a, od dana podnošenja tužbe, dakle od 8. prosinca 2021., pa je u tom dijelu pobijana odluka preinačena povodom žalbe tuženika.

 

9. I tužitelj i tuženik se žale protiv odluke o parničnom trošku. Tužitelj smatra da mu pripada trošak u iznosu od 227,97 eura ukoliko drugostupanjski sud usvoji njegovu žalbu, dok tuženik, polazeći također od pretpostavke da će uspjeti sa svojom žalbom, potražuje trošak u cijelosti.

 

9.1. Ovaj sud je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučio o troškovima postupka obzirom da je djelomično uvažavao žalbe stranaka, na način da svaka stranka snosi svoje troškove. Ovo iz razloga što tužitelj sukladno članku 164. stavak 3. ZPP-a do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom nije tražio troškove. U žalbi zatraženi troškovi nisu određeno postavljeni pa se ne može zaključiti koji troškovi čine iznos od 227,97 eura. Zbog toga, iako je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom u pogledu glavnice u cijelosti, ne može se tuženiku naložiti da mu naknadi troškove prvostupanjskog postupka i žalbenog postupka iz naprijed navedenih razloga. Tuženik je uspio s neznatnim dijelom i samo u pogledu sporednog potraživanja pa mu trošak ne može biti dosuđen sukladno članku 154. stavak 2. ZPP-a, a isto tako nema pravo niti na naknadu troškova žalbe.

 

10. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

Koprivnica, 27. lipnja 2024.