1

                            Poslovni broj Gž-1934/2021-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1934/2021-3

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz K., OIB: zastupanog po punomoćniku I. V., odvjetniku iz K., protiv tuženika Z. b. d.d. sa sjedištem u Z., OIB:…., zastupane po punomoćnicima iz OD P. & P., odvjetnicima iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj 131 P-676/2019-38 od 15. travnja 2021., 26. lipnja 2024.

 

p r e s u d i o   je

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj 131 P-676/2019-38 od 15. travnja 2021., u točki I izreke, u točki II izreke, osim u dijelu te točki koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos do 4,52 eur za razdoblje od 15. rujna 2015. do isplate, te u točkama III do V izreke.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke II izreke koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos do 4,52 eur (preko iznosa od 136,40 eur do iznosa od 140,91 eur) za razdoblje od 15. rujna 2015. do isplate te se odbija tužbeni zahtjev u tom dijelu.

 

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 81/06 od dana 24. srpnja 2006., solemniziranog po javnom bilježniku V. T. iz K., 24. srpnja 2006., sklopljeno između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak, i to: Članak 1. "… kredit u kunskoj protuvrijednosti od =97.500,00 CHF obračunato prema

 

srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita." Članak 2. "…iznos kredita od =97.500,00 CHF ". Članak 7. "… u kunskoj protuvrijednosti =632,38 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja." Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 63.650,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe citiranog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope i to: Članak 2. "… i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d....“ Članak 7. "…za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog Stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuiteta. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita…". Točkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 28.266,36 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom V izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.835,60 sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.

 

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog  svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22 i 114/22:dalje -ZPP).

 

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je presuda nerazumljiva i proturječna jer da ukupan iznos dosuđen na ime valutne klauzule od 63.650,34 kn ne odgovara zbiru pojedinačnih dosuđenih iznosa. Tvrdi i da za iznos pretplate od 20. 215,54 kn nisu umanjeni protuzakonito dosuđeni iznosi te da tužitelj nema pravo na isplatu zateznih kamata od dana isplate. Prvostupanjski sud da nije obrazložio razloge ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi već da prepričava utvrđenje iz kolektivne tužbe. Tvrdi da postoji procesna smetnja za vođenje parnice jer njome nije obuhvaćena založna dužnica kao nužna suparnica. Sud prvog stupnja da je osnovanost tužbenog zahtjeva temeljio isključivo na presudi povodom kolektivne tužbe iako tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, a taj status da se ne presumira i ne izvodi iz činjenice da je tužitelj fizička osoba.  Među strankama koje su slobodnom voljom prihvatile konverziju da je nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućava potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnova jer je konverzijom potpuno i trajno uređen odnos između stranaka tako da su potrošači postojeći pravni odnos zamijenili novim. Sklapanjem dodatka tužiteljica i tuženik da su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih pretplata i konverzijom da je tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR i da je slobodnom voljom izjednačen s položajem potrošača koji su zadužili kredit u EUR-ima te da tužitelj koji je prihvatio konverziju nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja. Tužitelj da nije tvrdio da bi konverzija bila provedena nezakonito i nije se pozvao na eventualnu nevaljanost tog ugovora. Tvrdi da je zastarjela predmetna tražbina jer da tužitelj nije bio stranka kolektivnog spora pa  da   podnošenjem   kolektivne   tužbe   nije   nastupio   prekid  zastare  u  ovom

 

 

pojedinačnom sporu. Osim toga postupak povodom kolektivne tužbe da je pokrenut 04. travnja 2012. zbog čega da su potraživanja dospjela 10. rujna, listopada i prosinca 2006. u zastari.

 

           4. Predlaže uvaženje svoje žalbe.

 

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

6. Žalba je djelomično osnovana.

 

              7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu glavne tražbine i može se ispitati. Sud prvog stupnja naveo odlučne razloge na kojima temelji utvrđenje o ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i obrazlažući to utvrđenje pravilno se pozvao na utvrđenje iz presude povodom kolektivne tužbe.

 

               Neosnovani su žalbeni navodi o počinjenu relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a zbog povrede odredbe članka 109. i 201. ZPP-a. Založni dužnik nije stranka postupka i ne mora biti obuhvaćena tužbom kao jedinstveni i nužni suparničari. Naime, u smislu odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15:dalje-ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz predmetnog proizlazi da su  stranke ugovora o kreditu  tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, ne i založni dužnik.

 

Međutim odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu točke II izreke presude sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a  jer je presuda u tom dijelu proturječna budući da zbir pojedinačnih iznosa koji su dosuđeni tužitelju za 4,52 eur/34,05 kn veći od ukupno dosuđenog iznosa tražbine. Naime, tužitelju je dosuđen potraživani iznos od 8.447,85 eur/63.650,34 kn dok je zbir pojedinačnih mjesečnih iznosa 8.452,32 eur /63.684,39 kn.

 

Stoga je ovaj žalbeni sud kroz primjenu odredbe članka 373. a ZPP-a preinačio točku II izreke presude u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos od 4,52 eur/34,05 (preko iznosa od 136,40 eur/1.027,67 kn do iznosa od 140,91 eur/1.061,72 kn) za razdoblje od 15 rujna 2015., te je odbio taj dio tužbenog  zahtjeva.  

 

Vještačenjem po vještaku financijske struke, koje je opravdano sud prvog stupnja prihvatio istinitim, a takvim ga prihvaća i ovaj žalbeni sud  jer je logičan i uvjerljiv i  tuženik ga određenim primjedbama nije ni odveo u pitanje, pravilno su utvrđeni pojedinačni iznosi na povrat kojih tuženih ostvaruje pravo. Pri tom treba kazati da je vještak zbog očite greške propustio pravilno zbrojiti sve pojedinačne mjesečne iznose, ali pogreška u zbroju ne dovodi u pitanje vjerodostojnost sadržaj tog  nalaza. Kako su sve mjesečne tražbine tužitelja opravdane, a temeljem utvrđenja da zbroj pojedinačnih iznosa ne može biti veći od ukupno potraživanog iznosa ovaj je žalbeni sud preinačio pojedinačnu uplatu od 140,91 eur/1.061,72 kn od 15. rujna 2015. tako da ju je umanjio za iznos od 4,52 eur/34,05 kn i odbio tužbeni zahtjev za taj iznos.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu u dijelu glavne tražbine i preostalom dijelu zateznih kamata.

 

Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije dokazao da bi imao status potrošača kada se ima u vidu sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je namjena kredita izgradnja obiteljske kuće, ujedno cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio nijednog dokaza, za istaknuti je da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača(„Narodne novine broj 96/03:dalje ZZP), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

              Protivno žalbenim tvrdnjama, ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora, iskazu tužitelja,  uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502. c ZPP-a.

 

              Osim toga pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

 

               Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Z. B. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

 

                Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj  P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od  14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od     3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

 

               Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

 

               Sukladno tome pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio ijedan dokaza da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

 

Neosnovani su i svi žalbeni navodi o zastari tražbine jer, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju  o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu,  počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti  na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).

 

U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, 07. lipnja 2019., nije nastupila zastara predmetne tražbine jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe, 13. lipnja 2014., glede promjenjive kamatne stope, odnosno 14. lipnja 2018. glede valutne klauzule, pa do podnošenja tužbe, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi prema kojima bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo potraživati bilo kakvu razliku.

 

Odlučujući o glavnim tražbinama u ovom postupku sud prvog stupnja je pravilno primijenio nacionalno pravo, odredbe ZZP-a, ZOO-a i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. i na pravilan način jer je zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženika da bi stranke Sporazumom o konverziji istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe članka 326. ZOO-a. Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa (pravno stajalište VS RH iz Gos-1/2019). No to ujedno ne znači kao smatra tuženik da bi se tužitelj kao potrošač izgubio pravo na obeštećenje time što je sklopio Sporazum o konverziji s ciljem da prekine situacije dužničke krize nastale nepoštenom poštenom praksom tuženice kao kreditne institucije. Postupanjem po odredbi članka 19. b. st. 6. ZID ZPK, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen jer se citiranim zakonom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma, a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje.

 

Konačno za istaknuti je kako ne bi bilo pravično, odnosno po stajalištu ovog suda bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji u namjeri da olakšaju nezavidnu financijsku situaciju nemaju pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni. Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate budući to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izračunao da tužitelju pripada pravo na daljnji dosuđeni iznos. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u predmetima Suda Europske unije pod brojem C-118/2017 i C-452/2018. Stoga je ovom sudu u svemu prihvatljiva odluka suda prvog stupnja koja se temelji na prednje citiranim zakonskim propisima i kojom je tuženici naložena isplata novčanog iznosa i u visini koja nije bila sporna i predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužitelja kao potrošača.

 

 Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

 

Pritom treba kazati i da se negativne tečajne razlike automatizmom ne uzimaju u obzir već bi tuženik morao podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja.

Slijedom navedenog svi žalbeni navodi koji se odnose na osnovanost glavne tražbine neosnovani.

 

Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju, primjenom odredbe članka 29. i 1115.  ZOO-a, zatezne kamate s tijekom od dana stjecanja kako je i potraživao tužitelj jer je tuženik nepošten stjecatelj, a odredbom članka 115. ZOO-a je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

             

 Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio opravdanim troškove postupka tužitelja i pravilno je postupio kada je obvezao tuženika na isplatu dosuđenog iznosa, primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a, jer je neznatan neuspjeh tužitelja u dijelu sporedne tražbine kroz žalbenu fazu postupka.              

Iz navedenih razloga primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka  373.a stavak. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. i 2. izreke.

             

Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik uspio sa žalbom tek u neznatnom dijelu u vezi s kojim nisu nastali posebni troškovi postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP-a).

 

             

 

U Rijeci, 26. lipnja 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

        Tajana Polić,v.r.